Imamo li urođenu sklonost da vjerujemo drugima ?

Nedavno pročitah da je Michael Kosfeld, profesor ekonomije na univerzitetu u Frankfurtu, proveo istraživanja na osnovu kojih je zaključio da je iskazivanje povjerenja u biološkom smislu sastavni dio ljudske prirode. Otkrio je da naš mozak u kontaktima sa drugim ljudima luči oksitocin – hormon koji stvara osjećaj povjerenja. Iskazivanje povjerenja jedno je od istaknutih obilježja ljudske vrste, kad izgubimo povjerenje u druge, u neku ruku gubimo svoj ljudski identitet, kaže Kosfeld.

Ovo istraživanje, veoma interesantno za doba u kojem živimo, jednostavno nameće pitanje: “Možemo li ikome vjerovati?” Naravno, na ovo pitanje jedino vi, poštovani čitaoci, možete dati odgovor, a istraživanja na ovu temu vam mogu smo pomoći prema kome treba biti iskren i kome pokloniti vlastito povjerenje. Jako je ružan osjećaj kada otkrijemo da nas lažu, ali se rijetko pitamo zašto mi lažemo. Ovaj put želim pružiti nekoliko odgovora na ova pitanja i otvoriti mogućnost da shvatimo koliko je važno da se poštujemo kao ljudska bića i da je osnovno shvatiti poštivati ljudski dignitet – svoj, ali i drugih. Ovo u prvom redu znači ne lagati.

Jedno se govori, a drugo radi.
Jedna anketa u kojoj je sudjelovalo gotovo 30 000 srednješkolaca pokazala je da 98% njih smatra kako su iskrenost i poštenje neophodni za dobre međukjudske odnose. Međutim, 80% učenika priznalo je da je u proteklih godinu dana lagalo svojim roditeljima, a 64% njih reklo je da je varalo na nekom ispitu.

Niko nam ne pruža dobar primjer.
Govoreći o učenicima srednjih škola, jedan profesor, čije je riječi prenio The New York Times, izjavio je: “Skloni smo reći da su oni izgubili moralni kompas, ali bi bilo bolje reći da ga nikad nisu ni imali, jer im njihovi profesori, a ni ostatak društva, nisu pomogli da izgrade sistem moralnih vrijednosti po kojem bi mogli živjeti.”

Uspjeh pod svaku cijenu.
Smatra se da u Njemačkoj studenti prirodnih nauka daju profesorima hiljade eura mita kako bi “zaradili” doktorsku titulu, na koju se u toj zemlji gleda kao na simbol uspjeha. Jedna anketa objavljena u The New York Timesu pokazala je da mnogi učenici i studenti koji postupaju nepošteno “…namjeravaju živjeti po visokim moralnim načelima…”, tek kada ostvare uspjeh u životu.

Pohlepa
Ovo je čarobna riječ koja “ide ruku pod ruku” sa taštinom ili sujetom i pokretač je svih amoralnih “poduhvata” gore navedenih i čine cjelinu poznatu kao “liniju manjeg otpora” ili oportunističkog ponašanja što potvrđuje pariški list Le Figaro u kojem piše da sve više Francuza “…smatra da istaknute osobe iz javnog života – iz političkih, privrednih, društvenih i kulturnih krugova – ne postupaju časno i pošteno, pa ne shvaćaju zašto bi onda oni trebali tako postupati.”

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s