Pojedinačna uloga u društvu

Koja je uloga pojedinca u društvu – koja je moja uloga u društvu ?

Jedina je istina da ne možemo očekivati promjenu svoje uloge nemoćnog posmatrača ili gledaoca dok ne shvatimo koju ulogu imamo na pozornici koja se zove društvo. Dok ovu ulogu ne shvatimo rješenja najčešće tražimo izvan sebe; krivci su drugi, sudbina nam nije naklonjena, a ako smo slabiji padamo u apatiju, depresiju… neki u alkoholizam, drogu, kriminal… i nismo u stanju riješiti osnovne probleme koje sami stvaramo kao što su: sujeta, laž, pohlepa, mržnja, sukobi (verbalni, fizički, psihički…) to su oni problemi čija rješenja nikoga ništa ne koštaju i od kojih se neminovno mora krenuti kakvo god da je društvo. Ovo je nešto što može da uradi svaki pojedinac ako nije bolestan, polazeći od sebe i u ovom materijalističkom svijetu neće biti ništa manje siromašan ako to uradi, a to je da barem malo promijeni sebe – ne druge!!!
… ljudsko biće je usamljeno, samo sa sobom, nemoćno, krhko i slabo, često nije ni sa sobom, a najčešće je bez prijatelja; samo. Ponekad je sa kolegom i komšijom; silom prilika, jer ih ne može izbjeći, a ono što želi izbjeći svaki dan ga pogodi; laž, nemoral, prazna obećanja,kič, mala plata, kriminal i afere, korupcija, poskupljenja…
Da li ste se ikada u životu pitali, istinski, najintimnije, oslobođeni bilo kojeg tradicionalizma ili religijskog shvatanja, a da ne upadnete u zamku inertnosti uma ili emocija; zašto ljudi imaju djecu ili ako ste tata ili mama zašto imam dijete ili djecu, a najbolje vrijeme za ovo pitanje bi bilo ako još niste osnovali porodicu, a imate namjeru da to uradite.
Ja sam prije petnaestak godina, kada je bilo prekasno, imao privilegiju ili prokletstvo da na ovo pitanje odgovorim svom sinu koji je tada imao dovoljno godina da postavi takvo pitanje, a imao je i dovoljno životnog iskustva, ali i iskustva odrastanja. Tada je pohađao srednju školu i na času istorije je bilo govora o globalnoj situaciji na planeti, što ću tek kasnije saznati iz razgovora sa svojim sinom. Tada je u učionici bilo sigurno više od dvadesetpet učenika i istoriju su učili, zahvaljujući predavaču, ne kao skup datuma, imena i podataka, već da se shvati okruženje i istorijski trenutak zašto se nešto desilo i kakve su prilike vladale u to doba. Djeca kao djeca, uvijek imaju mnogo pitanja i vjerovatno se diskusija prenijela i na današnje doba tako da se postavilo i pitanje gladi i umiranja djece (tada je dnevno umiralo 30.000 djece na planeti) i da li se može riješiti taj problem. Ja pamtim da je moj sin kući došao sa suzama u očima i da sam ga prvi put u životu pitao šta je bilo u školi, na šta mi je rekao da je u razredu bilo samo dvoje učenika koji bi se odrekli jedne čokolade mjesečno i da bi od tih novaca problem onih 30.000 djece bio riješen po pitanju gladi. Suvišno je govoriti da se radi o jednoj čokoladi mjesečno koja košta jednu marku i da se radi o oko osam miliona djece jedne zemlje za 30.000 djece cijele planete! Za mog sina je bilo poražavajuće što bi se te čokolade odreklo samo dvoje djece iz njegovog razreda!!! Nije mogao nastaviti pratiti nastavu i došao je kući. U tom momentu mu nisam mogao dati neki utješan ili razuman odgovor, sli sam mu odgovorio da je on plod ljubavi, materijalizovani, opipljivi plod ljubavi njegove mame i mene. Da li mu je bilo lakše nakon ovog odgovora nisam siguran, ali danas znam da mu nije lakše i da razgovaramo o povećanju jaza između bogatih i siromašnih, da li će ikada prestati ubijanje i laganje, kako je suludo sve gledati kroz profit, korupcija buja kroz neutaživu pohlepu bez skrupula, jer ljudsko biće ne može danas pojesti dva doručka, ne može voziti dva automobila ili spavati na dva kreveta… suludo je govoriti o podizanju efikasnosti bankarskog sistema ako ja nemam novaca ni za štednju i pogotovu nemam novaca da podignem kredit! Banke su samo na udaru običnih ljudi, jer su „primorani“ da imaju posla sa bankama iz jednostavnog razloga što im se servira da njihovo preduzeće ima sporazum sa bankom o isplati plata ili o isplati penzija, invalidnina, kako banke učestvuju u investicijama za dalji razvoj… to vam je demokratija i sloboda u kapitalističkom okruženju ili bolje reći na globalizacijski način. Međutim, glavni problem ostaje sakriven, a to je borba za profit, pohlepa u koju upada čak i onaj koji je bez posla, jer se ta logika „njeguje“ još od postanka prvih država, jer je država tu da drži i štiti svoje državljane! Tu je kraj priče!!! Šta ste tražili to ste dobili!!! I vama je lakše nego meni, jer ja nisam tražio nikakvu državu i imao sam mnogo neslaganja i sa „onom“ državom… a to je druga priča. Sada hoćemo u EU. E, sad razmislite, prije nego što odgovorite sebi ili svom (budućem) djetetu na postavljeno pitanje, u kakvom se vi okruženju nalazite, užem i širem (ljudsko biće je sociološko biće) koliko ste zadovoljni; emotivno, materijalno i duhovno i ako ste zaposleni kakvi dolazite sa posla i šta ćete djeci poručiti, bez i jedne riječi, svojoj djeci kojoj iz dana u dan govorite da za vlastito, njihovo dobro, trebaju da uče, završe školu, da se zaposle… (???) i da postanu (ne)zadovoljni kao i vi i da rode djecu…Mislim, dakle, jesam… Da bih mogao „misliti“, treba da jedem, da bih mogao jesti, treba da radim, a da radim, treba da sam zaposlen. Da bih mogao biti zaposlen, treba da nestanem u stadu, jer svaki je posao vezan u čoporu, u društvu, a društvo je kavez. Da bih mogao postojati, treba da sam zarobljen u kavezu, a rađam se i rađam u kavezu, u čoporu, u državi, u narodu, u društvu. Dakle – ako postojim, onda sam najprije rođen, zatim radim da jedem i da rađam druge da bi radili i jeli, a onda tek razmišljam o svemu, a ne razmišljam o svemu kao „Ja“, nego kao „Oni“, koji su to i prije mene činili, koji su se prije mene u kavezu rađali i umirali. (M. Krleža, 1917.god.). Ovaj „kavez“ je još davno Kant nazvao Zwangsgesellschaft i ako je to tako, a jeste, onda je minimum da znamo svoju ulogu u njemu čiji je rezultat zarobljeništvo ili robovanje i… vječito pitanje: „Kako izaći iz toga?“ Ako vam do sada nije jasno da izlaza nema u klasičnom načinu shvatanja „izlaza“, jer izaći znači ući, pa se onda, opet želi ili hoće izaći što je vječita dilema s obzirom da se često i ne zna iz čega se izlazi, a pogotovu u šta se ulazi. Podsjećanja radi; Spartak je bio na putu koji traje i danas, pogledajte i današnju Grčku, a da ništa nismo naučili sem da ubijamo jedni druge; tada mačem, danas kamatom, a između ta dva perioda je vidljiva samo laž i ubijanje, pohlepa koja traje i danas, ali je treba prepoznati i u sebi što nismo skloni priznati, jer uvijek imamo opravdanje da to nismo mi, jer, gle čuda, uvijek za primjer uzimamo nekog drugog ko ima više od nas, (materijalnog; novca, zemlje, garderobe … ) opravdavajući sebe da mi nismo pohlepni i tako ne vidimo vlastitu pohlepu, pored činjenice da kukamo na male plate ili na male penzije, a na enormno visoke račune komunalnih usluga, a da za tu tvrdnju nemamo ama baš ni jedan argument – tu je PROBLEM!!! Ljudskom biću današnjice nije dovoljno da zadovolji potrebe ( …) i više puta je sklono da želje zamijeni za potrebe što znači nepresušni izvor problema, ljudsko biće često upada u zamku pogrešne percepcije stvarnosti da se za kratko vrijeme može postići materijalno zadovoljenje želja koje, realno, prevazilaze stvarne mogućnosti pojedinaca i ova matrica se prenijela i na intelektualni nivo, te imamo inflaciju visoko školovanih koji ne znaju izaći ni iz vlastitih ličnih sitnih problema, a druge savjetuju čak i o etičkim principima i raspravljaju o eutanaziji, o izvozu, kamatama, humanizaciji oružanih sukoba, pametnim bombama, humanizaciji zatvora,. Apsurd! NE!!! Dakle, koje su to današnje vrijednosti? Osvrnite se oko sebe; nikad nismo više i kvalitetnije proizvodili, sve se prodaje i sve je na prodaju, a ako nemate novaca, uzmite kredit! Sve se u Evropi prodaje za euro i umjesto čovjeka euro je postao jedina mjera, jedina vaga i jedina svjedodžba ljudskih svojstava i uspjeha. U mnogim državama imate na stotine hiljada porodica koje kasne sa plaćanjem računa od više mjeseci, (struja, voda, kirija…) koje nisu u stanju da vraćaju kredite i notorna je činjenica da svi ne mogu biti zaposleni na ovaj način na koji funkcioniše današnja svjetska ekonomija i na način na koji nas uvjeravaju ekonomisti, pa i oni koji su nosioci Nobelove nagrade. Poslušajte njihovu retoriku i pratite zdravu logiku, pa se upitajte – da li meni treba novi televizor ako već imam dva, treba li mi još jedan kompjuter, košulja, automobil, mobilni… tržište je zasićeno i prezasićeno, a kupovna moć ograničena i nije u stanju da zadovolji pohlepu. Pod maskom nacionalnih interesa plasiraju se razne svjetske ublehe, a vodeća je da još dugo neće doći do porasta potrošnje jer ljudi grcaju u dugovima. A, zapravo se radi o tome da na ovoj planeti ne postoji takva potrošnja koja može zadovoljiti postojeću i rastuću pohlepu multinacionalnih kompanija, dok na drugoj strani imamo veliki broj ljudi i djece koji su u stanju socijalnih potreba. Nekada je bio problem proizvesti, jer je potražnja bila veća od proizvodnje i što je u tom istorijskom trenutku i bilo prirodno s obzirom da su mnoga društva izašla razorena iz svjetskog rata i postojale su realne osnove za optimizam jer je trebalo podmiriti potrebe, (hrana, voda, odjeća, obuća, traktori, škole, ambulante, ceste, dalekovodi…) ali danas je nastupilo zasićenje ne samo potreba već i želja i konzumerska društva to ne mogu „progutati“. U tom konzumerizmu se zaboravljalo na etičnost i solidarnost i danas je problem prodati, jer nema ko da kupi, a zbog pomanjkanja etičnosti i solidarnosti na jednoj strani mnogo ljudi ostaje bez posla, a na drugoj strani mnogi umiru a da nisu ni dobili šansu ni za prvo zaposlenje, jedni umiru od gojaznosti, a drugi umiru od gladi, jedni se „guše“ u kreditima koje jedva ili nikako ne mogu da vrate zadovoljavajući želje-pohlepu, a drugi umiru jer nisu imali ni priliku da zadovolje osnovne potrebe za pitkom vodom ili šakom riže, jedni imaju po nekoliko kreditnih kartica, a drugi nemaju ni priliku da pohađaju osnovnu školu itd. Pogledajte današnju Evropu; ima se dojam da je to impozantna kozmopolitska svijest, a pada na ispitu jednostavne građanske savjesti kada treba „pomoći“ Grčkoj (ista pomoć je bila na djelu i na ovim našim prostorima kroz ratove i agresije krajem prošlog vijeka) i pokazuje svoje pravo lice bezglavog ludovanja za eurom, kamatom i profitom pod maskom nacionalnih interesa, jer neće da prihvati činjenicu ljudskih interesa koji su isti kako u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Holandiji tako i u drugim sredinama kao što je Grčka, Portugal, Španija, Irska ili neka druga članica EU, a kakvo ponašanje očekivati prema drugim sredinama van EU ili kao što je spomenuto iskustvo moga sina. Kako se može očekivati povećanje proizvodnje, a uz to i prodaje kada nema solidarnosti, obične ljudske solidarnosti i odmah se, kao i Evropa, branimo nacionalnim interesima, a to prevedeno na svakodnevni jezik znači odbrana profita, pohlepe, jer Evropa stara, senilna, oglupjela frajla čiji stanovnici strahuju za radna mjesta, protestiraju sve više besposleni i na putu da gladuju, ne može da shvati da njom vlada nacionalno-etatistička psihoza i da se guši u jalovom parlamentarizmu i nezasitom profiterstvu te prijeti i isključenjima iz EU dok joj intelektualna i moralna savjest spava. Spava i hrče, jer ne zna svoju ulogu u društvu.
Miroslav Krleža je 1979. izrazio tadašnje zebnje koji su mnogi osjećali: »Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to ovisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast.« (Janeković, str. 307) »Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer u biti ništa se ovdje nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacional-fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.«

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s