Grad – zdrava sredina – drugi dio

Grad-zdrava sredina-Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine
Zdravlje nije samo odsustvo bolesti…
Drugi dio

Psihijatrija je nauka o mentalnim bolestima, njihovim uzrocima, razvoju i liječenju.

Psihijatrija se bavi pojedincima zato što je duševni poremećaj vezan prvenstveno za individuu. Poznato je da pojedinac može da bude duševno poremećen nekim krajnje nepovoljnim okolnostima i događajima. Međutim, ponekad taj broj pojedinaca može da bude toliki da možemo govoriti i o grupi ili grupama ljudi, pa čak i o cijelim društvima. Istorija nas tome uči (da li !?) i za ovu tvrdnju su najbolji primjeri ratovi (kao krajnje nepovoljne okolnosti ili događaji).

A, mir… !?

Ovdje će biti riječi o okolnostima ili događajima koji nisu tako lako uočljivi kao rat i njegove posljedice i bit će riječi o miru koji nas okružuje svojim okolnostima ili događajima.

Ljudski mozak je – čudo prilagodljivosti !! (ali samo zato što ga nismo dovoljno istražili i upoznali kako funkcioniše).

Ljudsko tijelo je toliko skladno građeno da ga nazivaju i savršenim strojem. Naravno, ljudsko biće je i puno više od toga i sve je to pod kontrolom mozga; on je kreativan, radoznao, maštovit i domišljat. Zahvaljujući tome ljudsko biće je u mogućnosti da pretoči u djelo gotovo sve što zamisli; izumio je mašine kojima može da leti nekoliko puta brže od zvuka, prošetao je Mjesecom, plovi okeanima, istražuje njihove dubine, upoznaje svemirska prostranstva i otkriva u dubinama kosmosa tijela udaljena čak preko deset milijardi svjetlosnih godina i može zaviriti i u ćeliju, otkriti nove lijekove, terapije, medicinske instrumente kojim dijagnosticira i lijeći razne bolesti, deformitete i poremećaje, ljudi mogu da žive i rade u ekstremnim okruženjima, uče strane jezike, govore ih, čitaju i pišu, postavljaju i rješavaju zagonetke, bave se umjetnošću… kada se ljudski organizam smrzava prvo se smrznu ekstremiteti, tek na kraju mozak, a smrt se ustanovljava prestankom „rada“ mozga. Za mozak se kaže da je najprilagodljiviji organ ljudskog organizma – ma šta to značilo ! Procjenjuje se da u ljudskom mozgu postoji sto milijardi nervnih ćelija koje međusobno stvaraju veze (sinapse) i tih veza jednog neurona sa drugima može da bude preko deset hiljada !! Informacije koje kolaju među neuronima kreću se brzinom od 320 kilometara na sat ! Istraživaći mozga su u protekloj deceniji saznali više o tome kako mozak radi nego u posljednjih stotinu godina. Posljednja decenija prošlog vijeka proglašena je „Decenijom mozga“. Razumijevanje načina na koji ljudski mozak funkcioniše jedan je od najvećih izazova 21. vijeka.

Duboko, u skrovištima ljudskog mozga leže odgovori na mnoge medicinske i sociološke misterije današnjice. Mnogi ljudi nisu svjesni koje su to misterije, oštećenja i poremećaji vezani uz mozak; moždani udar, stres, neracionalnost, psihička nehigijena, laž, Alzheimerova bolest, korupcija, Parkinsonova bolest, pohlepa, demencija, gluhoča, neodgovornost, šizofrenija, bezobzirnost, transpersonalizacija, poremećaji hranjenja, bezobrazluk, depresija, lijenost, prevara, neispunjenje obaveza, patološko razmišljanje, smetnje učenja, huliganstvo, negativna selekcija kadrova, zloba, ekscentrizam, zavist, epilepsija, netaktičnost, autizam, sociopatija, prezir, smetnje u govoru, smetnje u kognitivnim sposobnostima, antisocijalni poremećaj ličnosti, oholost, mentalna retardacija, nedostatak empatije…primjeri su bolesti i poremećaja koji pogađaju mnoge ljude svih starosnih skupina u BiH, na Balkanu, u Evropi i u svijetu. I pored velikog napretka u istraživanju mozga, bolesti i poremećaji centralnog nervnog sistema i dalje su jedni od glavnih uzroka onesposobljenosti ljudi. Bilo bi interesantno utvrditi glavni uzrok smrtnosti stanovništva BiH, a zatim oboljelih od bolesti mozga, te onih koji pate od raznih poremećaja rada mozga i broj onih koji se ponašaju asocijalno ili društveno neprihvatljivo. Samo od šizofrenije boluje (pati) oko 4% stanovnika planete, a šteta po fizičko i emocionalno zdravlje oboljelih, njihovih porodica i okruženja je nemjerljiva, dok su te štete daleko veće uzimajući u obzir i ostala oboljenja, oštećenja, poremećaje i prateće pojave. Ove bolesti, oštećenja i pojave u našoj javnosti nisu do sada bile dovoljno poznate i, opet po logici, nisu prepoznate i nisu dovoljno shvaćene. A, i kako bi, razmišljajući globalno i posmatrajući cijelu planetu, shvatanje je slično i u cijelom svijetu (što nam ne smije biti izgovor) i kako objasniti ovakvo ponašanje prema planeti i svjetskom društvu: zagađivanje atmosfere, staklenički efekti, ozonska rupa, ogromna izlovljenost svjetskih okeana, klimatski poremećaji, ratovi se ne zaustavljaju već se otvaraju nova žarišta i ratišta, ekonomske krize, moralne krize, međudržavni antagonizmi, krediti i dugovi kako država tako i pojedinaca, niko ne govori o zabrani nošenja i upotrebe barem vatrenog oružja (sem policije), voda za piće, iako svjetska baština i dalje se prodaje…samo su neki primjeri prilagodljivosti ljudskog mozga.

Ovom prilikom želim da govorim o uzročno-posljedičnim vezama ovog kauzalnog svijeta u kojem svi živimo i gdje često neprepoznajemo razliku između uzroka i posljedice ili im često mijenjamo međusobna značenja, a da toga nismo ni svjesni, dovodeći sebe, a i druge u zabludu. Rat je samo najlakše uočavana negativna pojava u društvu sa najrazornijim posljedicama po svako društvo, ali ne i po državu, što dovodi do zaključka da je rat najveća zabluda.Rat je i najveća posljedica !!!

Zdravlje nije samo odsustvo bolesti …

A, mir nije …

Poštovani čitaoci, na ovoj planeti ima mnogo pojedinaca kojima je život stalna borba. Nedavno sam doživio ulazak u tramvaj u kojem je bila gužva (a kad nije?!) i nakon vizuelnog kontakta sa jednim putnikom, bez i jedne riječi, pružio mi je ruku prema mojoj, u kojoj sam držao kartu, i ja sam bez problema za nekoliko sekundi ponovo u svojoj ruci imao, ali ovaj put, uredno poništenu voznu kartu; dovoljan je bio kontakt očima, osmijeh na licu i gotovo neprimjetno kimanje glavom u znak zahvalnosti. U tom momentu, energičnije odgurnut ne shvatajući šta se dešava, uhvatio sam izbezumljen pogled jedne žene koja je imala pokrete rukama kao da pliva, a rukavi njenog mantila su bili zgužvani preko lakata njenih ruku, od kojih je jedan pokrio moj osmjeh kada sam pokušao da napravim barem malo mjesta za tu ženu, ona mi reče: „Prava je borba ući u trajvan !“ Ako „je borba ući u trajvan“ šta je onda završiti školu, zaposliti se i zadržati radno mjesto ili imati vlastitu firmu, a da ne spominjem biti lider neke političke stranke, direktor javnog preduzeća, ministar ili voditi politiku na državnom nivou !!!

Etika je dio filozofije koji proučava i procjenjuje moralne vrijednosti; šta je dobro ili šta je rđavo i još se naziva moralna filozofija, praktična filozofija i nauka o moralu. Etika je skup navika, vladanje nekog čovjeka, naroda, klase itd. ocijenjeno sa moralnog (ćudorednog) stajališta, tj. prema kategorijama vrijednosti dobro-zlo (valjano-nevaljano, dopušteno-nedopušteno). S obzirom da takvo ocjenjivanje pretpostavlja neka mjerila i kriterije, izraz etika često označava skup načela – pravila, maksima, normi itd. – koje postavlja neka zajednica ili pojedinac i prema kojima se ljudsko djelovanje ocjenjuje kao „dobro“, „zlo“ ili „neutralno“.

Moral je skup običaja, naročito dobrih običaja, onih koji omogučavaju povoljan i skladan opstanak i razvitak pojedinca i društva, vrlina, krepost, najviši zakon održanja ljudskog društva. Uopšteno moral u pravu predstavlja skup društvenih normi koje su u skladu sa opštim shvatanjem o dobru u društvu na određenom stepenu razvoja i stoji u određenom odnosu sa pravnim poretkom. U skladu sa ovim javni moral je objekt krivičnopravne zaštite i njegova povreda u određenim slučajevima predstavlja krivično djelo.

Iz svih ovih činjenica se može govoriti o smislu koji obuhvata i konkretne oblike vladanja, ali i konkretne norme u nekom društvu (moralna načela), pa imamo čitave studije koje obuhvataju etiku starih Grka, ili koje obuhvataju etiku buržoaske klase, kapitalističkog društva ili etiku socijalističkog društva itd; dakle, može se razmišljati i o etici nekog cjelokupnog društva.

Nakon ovog uvoda jednostavno se nameće logično pitanje: gdje se nalazi bh-društvo u kontekstu etičkih načela i dobrih običaja? Na ovo pitanje, ako ga sebi uopšte i postavlja bilo koji pojedinac, je veoma lako dati odgovor. Međutim, radi tromosti uma, izostanka solidarnosti, obzira prema drugom i velikog prisustva tradicionalizama i kolektivizama, a u novije doba sporo se otkrivaju (i uz pomoć nauke) poremećemosti u ponašanju, sociopatija, antisocijalni poremećaj ličnosti, transpersonalizacija isl. su pojave koje sprjećavaju bh-društvu da se konstituiše kao društvo, a posebno kao političko društvo.

Društvo (lat. societas, engl. society) je zajednica ljudi, koja se, jače ili slabije organizovana, zasniva na određenim poljima, ali prije svega na određenom stepenu razvoja proizvodnih snaga i odgovarajućih međuljudskih odnosa i proizvodi materijalna i duhovna dobra koja im služe za podmirenje potreba. Fenomen „društvo“, sa svojim popratnim pojavama, bilo je već od davnih vremena predmet mnogobrojnih političkih, socioloških i filozofskih rasprava. Njime su se posebno bavili grčki filozofi, ali su oni u pravilu imali pred očima društvo u posebnom obliku, tj. društvo kako je bilo organizovano u gradskim republikama grčkog tipa, tako da im je društvo značilo i državu. Ne ulazeći dublje i detaljnije u teorije o društvu želim naglasiti da treba razlikovati društvo od države i da to nije sinonim, te uslovno rečeno „primitivni narodi ili primitivna društva“ imaju potrebu da se „torišu“ u države.Negdje je to manifestovano kroz entitete !!!

Sociologija je nauka koja se dosta kasno formirala, pa su se različite sociološke teorije razvijale unutar filozofije, pravnih doktrina, političkih koncepcija i nekih posebnih nauka. Smatra se da je otac sociologije Saint-Simon, od koga se ona račva u dva smjera: građanski ( A. Comte koji je dao ime ovoj nauci u Cours de philosophie positive) i marksistički (K. Marx). Sociologija se javlja u doba razvijenog kapitalizma, u situaciji duboke društvene krize koja je zahvatila Evropu poslije francuske revolucije (1789.). Sociologija je nauka koja proučava strukturu ljudskog društva i zakone njegovog razvoja sa težištem na interakciji pojedinih društvenih fenomena (pojava kao što su: rat, pismo, huliganstvo, brak, umjetnost, siromaštvo, nacionalizam, korupcija…).

Država (engl. State, franc. e'tat, njem. Staat, španj. estado) je vrsta organizacije ljudskog društva koja se u mnogim jezicima označava izvedenicama iz latinskog termina status koji u prevodu znači stanje. U nama bližem okruženju pojam „država“ u hrvatskom i u srpskom jeziku, ali i u našem jeziku nastao je na osnovu patrimonijalnog shvatanja da vladar „drži“, kao svoju „državu“, svu zemlju kojom vlada, a baštini je od svog oca ili od predaka. Još u prvobitnoj zajednici, dakle od doba divljaštva prije 500.000 godina kada još ne postoji država, pa do pojave države prije oko 5.000 godina dolazi do diferencijacije među članovima prvobitne zajednice koja je zaoštrena tom pojavom države. Kroz istorijski razvoj države javljaju se tri „razvojne“ faze eksploatacije: iskorištavanje radne snage robova, radne snage kmetova i radne snage najamnih radnika, po kojima se u istoriji razlikuji tri osnovna tipa države: robovlasnička, feudalna i kapitalistička država.

Navedeni tipovi država nam otkrivaju kakvi su bili i proizvodni odnosi kao ekonomski pokazatelji, ali isto tako i kakve su bile društvene interakcije kao međuljudski odnosi. Veoma lako je ustanoviti da je došlo do ogromnog napretka u razvoju osnovnih sredstava za proizvodnju kao na primjer od drvenog pluga pa do traktora ili od manuelnog eksploatisanja rudnika preko čekrka do krana koji su smanjili broj radnika-izvršilaca nekog rada i mnogi pronalasci su „humanizirali“ teške poslove. Društvene interakcije su „pratile“ ovaj „napredak“ od promiskuiteta i divljaštva preko otimačina, robovlasništva do modernog, savremenog doba od prostitucije i prostitucije svih društvenih interakcija preko zakona, tužilaštva, sudova i u najnovije vrijeme od kompjuterizacije, interneta do globalizacije koji su smanjili ulogu društva, a ojačali državu. Iz ovih nekoliko primjera lako je uočiti osnovnu razliku između društva i države. Društvo se formiralo da bi proizvodilo materijalne i duhovne potrebe. Država se formirala da bi zaštitila to isto društvo. Od koga? Od životinja, insekata, hladnoće, groma… NE!!! Od pripadnika iste vrste kao što su i oni. Ali, od kuda dolazi ta potreba za zaštitom? Pa, sigurno iz prvobitne zajednice kada su, ljudska bića živjela u čoporima (ne može se govoriti o društvima) i tada još nije bilo normi ponašanja. Uprošteno, ali logično, postojale su samo porodice i kada, opet logično, zbog slabije razvijenog mozga nekog člana te iste porodice on otme hranu od manje opreznog ili (fizički)slabijeg pojedinca, dešava se poremećaj u čoporu. Ali kod prve pojave otimanja hrane (instinkt) od strane jačeg, najvjerovatnije mužjaka, ženke su se morale „solidarisati“ kao slabije da bi zaštitile sebe (instinkt), ali i potomke. Iz ovoga možemo zaključiti da su se oboljenja mozga (atak na pripadnika iste vrste!) i poremečaji u ponašanju (otimanje hrane od slabijeg ili drugog pripadnika iste vrste!) pojavili veoma rano, još u nastanku ljudske vrste, ali i zaštita (je bila efikasna?!), jer, da nije bilo tako i nas ne bi bilo sada – ovakvih kakvi jesmo!!! Jedni (manjina) čine zlo, a drugi (većina) zato što su i bez solidarnosti i sami, a i takvi da šute i trpe – ovi prvi čine zlo. Logično. Naše je vrijeme barbarsko, jer je materijalističko, a to znači da nas vode instinkti (onog čopora za kojeg mislimo da smo ga napustili), a forma kojoj težimo je demokratija koja daje veća prava dvojici političkih idiota nego jednom političkom geniju. Da bi ovo shvatili MORAMO shvatiti šta je društvo i kako funkcioniše, da u društvu postoje norme (ne samo ponašanja) koje moraju poštovati svi pojedinci, a da bi dosegnuli demokratiju i unaprijedili je.

Zdravlje nije samo odsustvo bolesti …

A, mir nije samo …

Prateći razvoj društva i države kroz istoriju, a imajući činjenicu na umu da su društva i države određeni vidovi organizacija za zadovoljenje materijalnih i duhovnih potreba pojedinaca, grupa i cijelog društva i da su tako organizovani da budu, u prvom redu, u funkciji zaštite i sigurnosti pojedinih članova unutar tih organizacija može se doći do više logičnih zaključaka kao na primjer gdje se „izgubio“ višak radne snage i još značajnije pitanje; gdje se izgubio višak produktivnosti, a posebno je pitanje gdje se izgubila zaštita i sigurnost pojedinaca, a i cijelih društava.

Za početak je bitno da se istakne ta razlika između društva i države koja je, za sada, samo spomenuta i koja je prepoznatljiva samo uskom krugu ljudi, dok se većina ponaša, razmišlja i shvata društvo i državu, po logici tromosti uma, kao sinonim. Ovo je samo jedna od mnogobrojnih zamki u koje upada običan, mali stanovnik bilo koje države ili u koju upada običan, mali pripadnik bilo kojeg društva u okviru države. Ako samo površno pogledate geografsku kartu svijeta lako ćete primijetiti da je ona podijeljena državnim granicama, a te granice često dijele mnoga društva na više država. Nije rijetka pojava i danas da ima još društava koja ispoljavaju „plemenite“ viševijekovne težnje da formiraju „vlastitu“ državu. Palestinci, na primjer. Ili, Baskijci. Ovo samo govori koliko je država neprirodna, a oni koji se bore za državu ili koji vode već formirane države da su bolesni, oštećeni ili poremećeni. Motivi, za formiranje država, su veoma slični, ali kroz istoriju su se reducirali, međutim, ti motivi su posljedica i najvažnije je prepoznati uzrok.

Uzrok je tako daleko da ga više niko ne vidi kao takvog i najlakše se može „približiti“ kroz primjer seljaštva i gdje leži problematika: društvo – država.

Seljaštvo je dio stanovništva koje se bavi uglavnom zemljoradnjom; u užem smislu pod seljaštvom se shvaćaju samo sitni i srednji poljoprivredni proizvođači koji na vlastitom zemljištu proizvode za podmirenje vlastitih potreba.

U zori čovječanstva svi su se bavili sakupljanjem plodova u prirodi, a vrlo malo lovom, jer je bio opasan zbog povreda. Prva ljudska bića vrlo brzo su „otkrila“ i određene viškove ovih proizvoda koje su mogli koristiti kasnije, ali je isto tako vrlo brzo došlo do „otkrića“ otimanja tih viškova i do sukoba kako sa životinjama tako i sa pripadnicima iste vrste u borbi za opstanak, jer tada nije bilo nikakve proizvodnje na koju bi se ljudsko biće moglo osloniti. Neočekivanim otkrićem klijanja sjemenke i njenog rasta možemo govoriti o začecima zemljoradnje i poljoprivrede, pa tako govorimo i o pojavi seljaštva. Naravno da su se već tada pojavili viškovi proizvodnje i bili su predmet prvobitne razmjene, u početku, sa lovcima koji su imali meso i kožu, a kasnije i sa trgovcima i zanatlijama. Međutim, rasla je i otimačina, a sa njom i sukobi, jer je uvijek bilo ljudi koji su teže kontrolisali nagone i koji su se više plašili za opstanak od napada na pripadnike iste vrste. U toj borbi bi ponekad pobjeđivali seljaci, a nekad napadači sa posljedicama koje će trajati hiljadama godina, pa i do danas. U onom dijelu teritorije gdje su pobijedili napadači preživjeli seljaci bi postajali robovi, a robovlasnici bi prisvajali viškove proizvoda – to je bila prva eksploatacija. Jedan dio ovih koji su bili nasilni, sada robovlasnici, nisu imali istu potrebu za nasiljem prema svojim robovima koji ih sada „slušaju“ i vjerovatno su težili manjem nasilju, jer su „podmirili svoje potrebe“ preko leđa robova, ali pojavljivali su se drugi otimači i robovlasnici su se morali organizovati kako bi „zaštitili“ robove i „svoje“ viškove proizvoda i tako nastaju prve države. Slobodni seljaci već tada žive teško bilo zbog napada otimača ili zbog sve većeg tereta obaveza države koja ih je „štitila“. Ne treba imati puno mašte da bi se mogao zamisliti dalji razvoj događaja: pojavljuju se prvi zanati, trgovina… sve ovo najviše (zlo)koriste državne vlasti, a one su direktni potomci onih otimača i, robovi i dalje ostaju robovi kojima se „pridružuju“ i slobodni seljaci koji pored nameta države trpe i izrabljivanje od strane zelenaša i trgovaca te sve više siromaše i propadaju pretvarajući se ili u robove ili u antički proleterijat. Ali, propadanjem slobodnih seljaka izostao je jedan od glavnih izvora vojne moći robovlasničkih država i zbog toga je jednim dijelom uslijedila propast robovlasničkog poretka na čijoj se lešini počela formirati feudalna proizvodnja. Zapravo proizvodnja hrane, zanati, trgovina, ali i ratovi…, nisu nikada ni prestajali sa svojom funkcijom u društvu i vrše uticaj (bolje je reći da se nastavlja borba), i nestankom robovlasništva nestala je samo jedna vrsta vlasništva i vlasti u državi, a osnovala se nova – feudalna, a seljaštvo, dojučerašnji robovi, koji nisu promijenili svoju funkciju u društvu (i dalje proizvode hranu) postaju kmetovi koji su osnovna (preciznije najmnogobrojnija) eksploatisana masa stanovništva. Iz viška rada te mase kmetova koji se više nego trude da proizvedu barem za vlastite potrebe feudalci izuzimaju rentu i sve više osiromašuju kmeta i tako ga sve više eksploatišu da na kraju postaje vlasništvo feudalca koji ga može kupiti ili prodati zajedno sa zemljom koju kmet obrađuje. U tom odnosu snaga ili bolje rečeno ko se brutalnije upustio u borbu za vlast (amoralno, poremećeno) dolazi, prvo do diferencijacije na bogate i siromašne seljake, gdje se bogati seljaci (jako mali broj) uz većinu feudalaca pretvaraju u krupne zemljoposjednike i kapitaliste i gdje se iz redova siromašnih seljaka i protjeranih kmetova regrutuje klasa najamnih radnika. Takav položaj seljaštva dovodi do mnogih pobuna i seljačkih ratova. Seljaštvo je svjesno svoje uloge u društvu i želi da je ispunjava (najjednostavnije rečeno; proizvodnja hrane), ali to nije u mogućnosti u takvom odnosu snaga ili bolje rečeno ko se brutalnije uključio u borbu za vlast: seljaštvo i proleterijat žele samo očuvati svoje dostojanstvo u radu, preciznije žele očuvati svoju društvenu ulogu. Međutim, u kapitalizmu, a posebno u razvijenom kapitalizmu nalazimo na selu poljoprivredne najamne radnike, krupne zemljoposjednike i srednje i sitne seljake koji proizvode za vlastite potrebe. Sa razvojem kapitalizma položaj tih seljaka sve se više pogoršava i ne mogu da izdrže konkurenciju mehaniziranih i krupnih gazdinstava; sve se više zadužuju kako bi opstali i na kraju konačno propadaju. Naročito težak položaj seljaštvo ima u kolonijalnim i zavisnim državama. Kroz ovaj kratki presjek društvenih uloga (ne državnih) kroz istoriju vidimo dva kontinuiteta; jedan koji pokušava zadržati prirodnu ulogu u društvu kroz odbranu od napada na vlastiti dignitet i dostojanstvo i drugi koji natura svoju neprirodnu ulogu u društvu (prvenstveno i jedino preko države) kroz „zaštitu“, otimačinu, prisvajanje i ne samo viška proizvodnje – eksploataciju, nego i kroz (državnu) kontrolu broja radnih mjesta pod maskom slobodnog tržišta, kroz državne antagonizme u koje spadaju otvoreni oružani sukobi pa sve do onih perfidnih u koje spadaju dužničke krize (država se „zaduži“, uzme kredite, a ko ih vraća!), a posebno kroz otrcanu frazu (postala mantra) „zaštite“ ( prisjetite se kako je počela ta zaštita). Kome je potrebna ovakva (klasična) „zaštita“ i kome je potrebna (klasična) psihijatrija?

Ovdje skrećem pažnju čitalaca na bitan, krucijalni detalj koji zorno pokazuje razliku između pojedinaca koji shvataju svoju, ali i tuđu ulogu u društvu (moral) i onih koji to nisu shvatili (amoral) i radi toga se bore za vlast pod raznim izgovorima u bilo kojoj državi. Logično je pitanje o kakvoj to državi govorimo i kakva je to država koja eksploatiše (svoje) državljane, to jest (svoje) društvo i kakva je to država koja napada oružjem drugu državu ili (svoje) državljane ili (svoje) društvo, kakva je to država koja (svoju) djecu doživljava i tretira kao potrošače ili kupce… pa, i divljak u prvobitnoj zajednici je „znao“ da djeci mora dati hranu, vodu … zaštitu; “shvatio“ je važnost i bitnost ne samo očuvanja i produženja vrste (to isto „rade“ i zvijeri) već „shvata“ i proste funkcije trenutaka, fragmenata okruženja u kojem je bitisao, živio… Danas država ima daleko veću funkciju od jednog divljaka i daleko dužu funkciju od jednog trenutka, a ne može da „shvati“ da sva djeca pod njenom jurisdikcijom moraju da imaju besplatno obavezno osnovno školovanje, te da djeca nisu potrošači ni kupci – valjda je jasno da se ne radi o „borbi“ (niti za opstanak, a niti za „ući u trajvan“). Kakva je to država koja ne „shvata“ da njeni državljani trebaju imati barem socijalnu zaštitu, kakva je to država koja ne „shvata“ da treba obezbjediti svojim državljanima i stanovnicima barem hranu i krov nad glavom kada nema dovoljno radnih mjesta i posla za sve, kakva je to država kada svoje stanovnike ne može da zaštiti od proizvoljnog hapšenja drugih država (a i kakve su i te druge države !?), kakva je to država koja organizuje slavlje u svom Gradu kada od EU „dobije“ liberizaciju viznog režima (a i kakva je to EU koja na takav način afirmiše slobodu kretanja i ljudska prava !?), kakva je to država u kojoj ima stanovnika koji nemaju primarnu zdravstvenu zaštitu, kakva je to država u kojoj ne funkcionišu (državne) institucije kulture ili se iste zatvaraju… primjera ima daleko, daleko više. Najtragićnije je kada takva stanja društvo ne prepoznaje ili, još gore, kada prepoznaje takva stanja, a – šuti!!! Tada pojedinac počinje da se – snalazi??? Rad na crno, korupcija, lažne penzije; invalidnine ili borački status, prosjačenje, kriminal… suicid. Stvorena je poremećena sinergija država – društvo koja nije normalna niti produktivna, već koja potkopava i ruši temelje i države i društva; stvorena je bolesna sinergija!!!

Napisano je mnogo studija i knjiga o psihopatiji, ekscentričnom ponašanju ili o poremećajima u ponašanju, o oboljenjima ili oštećenjima mozga, ali sam nalazio malo naučne literature o kritici „klasične“ psihijatrije, a još manje iste literature ima o psihopatiji, kao mentalnom poremećaju, koji igra veliku ulogu u svakom društvu. Ljudska bića su svakodnevno izložena manipulaciji od strane onih koji pate od ovog oboljenja. Posljedice su strašne. Psihopatija ima karakteristike zaraznog oboljenja, ali ne u klasičnom značenju i prenosi se i na druge pojedince, pa će i normalni, zdravi ljudi moći prepoznati neke simptome „u sebi“. Evo nekoliko primjera: pogrešno parkiran automobil; mogu i ja, laž, obmanjivanje drugih, ravnodušnost i nedostatak obzira (kod nas poznato kao trač, što je i najbezazlenija forma naprijed navedenog, ali zašto?), rani problemi u ponašanju (do oko petnaeste godine života; laganje, varanje, huliganstvo, nasilje nad slabijim, podmetanje požara, drogiranje ljepkom, korištenje alkohola, bježanje od kuće), maloljetnička delikvencija, loša kontrola ponašanja (dosada, ljutnja, agresivnost, nestrpljenje, prenagljena ponašanja), promiskuitetno seksualno ponašanje (površne, kratke, nasumične i većem broju sklone seksualne afere bez ljubavi, površnih emocija, bez iskrenosti, bez prijateljstva, održavanje nekoliko veza u isto vrijeme), neodgovornost, impulsivnost (ispoljavanje postupaka bez predumišljaja, nedostatak planiranja, umanjena kontrola nagona i frustracija, nedostatak promišljenosti i uzimanja u obzir mogućih posljedica, nestalni), plitka osjećanja, slatkorječivost i površinski šarm, nategnuta samouvjerenost, potreba za stimulacijom ili sklonost ka dosadi, kriminalna višestranost i ponos radi izvršenog kriminala, a nisu kažnjeni itd. Tako se već sada može govoriti da mi živimo u jednom „maskiranom društvu“ u kome su neke psihopatske karakterne crte poželjne, tolerišu se i čak vrednuju, a najčešća je „gledaj ti od čega živiš“ i „šta se ti brineš za druge“ – što je ispoljavanje plitkih osjećanja i površnih emocija što bi normalnog čovjeka ispunile osjećanjima srama ili griže savjesti- za takve osobe je to samo jedna „mala nezgoda“ ili „čista sitnica“. Ovdje posebno naglašavam da će većina ljudi koji shvataju svoju, ali i ulogu drugih u društvu, naći neke od ovih osobina kod sebe i što je posljedica psihopatizacije (transpersonalizacije) koja se odvija dugo, a u modernom dobu ona je jako raširena i brza zbog učešća medija (novine, radio, televizija, internet, društvene mreže) tako da je interakcija u društvu ili među društvima intenzivirana i toliko raznovrsna da „napada“ još od fetusa.

Tako, često imamo i slučaj da na čelo država dođu ljudi koji u suštini pate od jednog mentalnog poremećaja kojeg nije lako dijagnosticirati (prepoznati), ali koji je, kao oboljenje, već od davnina, poznato i u nauci odnosno, u psihijatriji i u psihologiji. Već sam spominjao iskonske instinkte kod prvih ljudi koji su bili životinjski, ali to što je nekome opala dlaka i što hoda na dvije noge i ima mobilni telefon pri uhu ili ruci dok vozi automobil ne znači da je napustio ponašanje vođeno instinktima ili da nije pretrpio oštećenje mozga prilikom rođenja ili da nije mentalno bolestan ili da ne pati od poremećaja ponašanja ili je sociopat ili da se ne zna kontrolisati. Nakon što dođu na pozicije vlasti, te individue onda sprovode tzv. „negativnu selekciju vlasti“ što podrazumijeva okruživanje sličnim sebi, a ova tendencija selekcije vlasti može biti pojačana nekim drugim fenomenima u društvu od kojih su najsnažniji vjera, nacionalizam i kriminal (relikti života u smradu čopora i otimanja hrane), i njihovo postavljanje na ključne funkcije u državi kao što su; uprava, tužilaštvo, sudstvo, ekonomija, školstvo, mediji, bankarstvo, policija, vojska itd. Stvar komplikuje to što usljed tendencije običnog, malog čovjeka da se identificira sa svojim vođama „spontano“ započinje proces („transpersonalizacije“) „psihopatizacije“ naroda, stanovnika, državljana, patriota, vjernika i ostalih koji je uveliko potpomognut medijima, kulturom, tradicionalizmima, ali i stubovima vlasti kroz školovanje i obrazovanje, kroz zapošljavanje i rad na crno, kroz denacionalizaciju i privatizaciju, kroz etatizaciju i samoupravu itd. itd. Klasičan primjer za proučavanje same dinamike ove pojave i razvoja ovog fenomena je nacistička Njemačka, ali sličnih primjera ima gotovo bezbroj, kako kroz cijelu istoriju, tako i danas. Za bh-društvo je ovaj fenomen takođe prilično karakterističan. Tako, običan stanovnik države Bosne i Hercegovine, izložen već jako dugo „psihopatizaciji“, poprima nove osobine, te mijenja način razmišljanja i ponašanja; identificira se sa vođama, elitom… A, zašto i ne bi !? Svaki dan, više puta dnevno, ima priliku da sluša i čita o novim aferama i podignutim optužbama i kako policiji izmiče kriminal, tužilaštvu i kriminal i korupcija, sudovima i kriminal i korupcija do pravne zastare, a zatvorima osuđeni kriminalci bježe iz ćelija. Poruka je više nego jasna i pametnom i moralnom – da je krajnje vrijeme da se nešto promijeni u bh-društvu i da se ne sarađuje sa takvom elitom i vođama, a psihopati i nemoralnom – da se ništa ne mijenja u bh-društvu i da se sarađuje sa takvom elitom i vođama.

Sada zamislite jednog takvog lidera (univerziteta, preduzeća, medija,partije, tužilaštva, suda, države) ili kako se ovdje kaže „politička elita“ koja dođe na vlast demokratskim izborima, a za tu elitu je politika obični instrument zadovoljenja vrlo uskih, često ličnih potreba što je u potpunoj suprotnosti sa politikom kao sociološkom pojavom koja je tu radi interesa društva (ne vjere, nacije, stranke, preduzeća, lidera ili države). Takva elita ima ograničena saznanja o društvu, državi, sociologiji, a posebno o moralu i etičnosti. To dokazuje rezultatima svog političkog angažmana kroz mandate. Na drugoj strani imate biračko tijelo koje manipuliše istim tradicioalnim moralnim vrijednostima i demokratskim instrumentima uz psihopatizaciju (koja se najjače ispoljava kroz vjeru, nacionalizam i druge kolektivizme, ali i kroz stranke, preduzeća, idole, lidere, državu) kada se pojedinac „osami“ u biračkom boksu u kojem se najiskrenije zapita – da li ja tu mogu nešto dobiti ili s obzirom da se državu doživljava kao kravu muzaru – da li se to može na neki način iskoristiti. Oni koji na ovo pitanje odgovore potvrdno najčešće glasaju po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, simpatijama ili protiv nekog i time determinišu svoje ponašanje i u društvu i u državi (jako je slično ponašanje i u saobraćaju, na fudbalskim utakmicama, odnos prema životnoj okolini, umjetnosti i kulturi, školi, moralu…), a oni koji ne glasaju samo slegnu ramenima i kažu – nema nikakve koristi od toga !!! Oba stava su kontraproduktivna i iracionalna jer izviru iz pogrešne sinergije; bolesne, patološke sinergije koja „odgaja i školuje“ ljudska bića koja se identificiraju sa državom (ne sa društvom) i tada imamo državljane i patriote koji su spremni dati i živote za državu (opet je rat najprepoznatljiviji primjer); Prvi svjetski rat – imperijalistički, širenje država,Drugi svjetski rat – borba za „lebensraum“ što podrazumijeva opet širenje države, nedavni ratovi na tlu nekadašnje SFRJugoslavije – na „lešini“ jedne države stvaranje manjih nacija-država(„torisanje“- relikt čopora,horde) i mnogi drugi primjeri, istorija ih je puna. I nakon tog predratnog i ratnog angažmana državljanina, nacionalista, patriota i kriminalaca, jer su oni najglasniji i najagilniji, imamo najveću štetu po društvo ili po društva koja će ponovo izgrađivati državu ili države, praveći fatalnu grešku zanemarujući izgrađivati društvo. Svako društvo je imanentno pojedincu što je u skladu i sa prirodom pojedinca (ljudsko biće je „sociološko biće“) i što je prirodno; prvi ljudi su živjeli u prvobitnim zajednicama, vjerovatno u porodicama što je društvo, jer ni tada ljudsko biće nije bilo samo i, što je najinteresantnije, uspjelo je preživjeti bez države najmanje 500.000 godina i sigurno nije bilo samo, ako ništa drugo, a ono zbog reprodukcije i tada je bilo, čim nije samo, u društvu , prvo partnera, a kasnije i u društvu potomaka – država mu nije bila potrebna. Društvo može funcionisati bez države, ali obratno ne može! Kome treba država??? Koliko je još potrebno proliti krvi pripadnika svoje vrste da bi „savremeni čovjek“ shvatio besmislenost izgrađivanja države, a za račun onih koji još nisu u stanju da kontrolišu najstarije instinkte, najniže porive, barbarizam i divljaštvo koji su danas, istina samo od nauke i od strane rijetkih pojedinaca prepoznati kao bolest, oštećenje ili poremećaj od kojih pate mnogi pojedinci koji nas okružuju i koji su, možda, i naše komšije, ali najčešće su u borbi za vlast i na vlasti. Sada, poštovani čitaoče, lako možeš sam sebi odgovoriti na pitanja gdje se „izgubio“ višak radne snage uzrokovan efikasnijim sredstvima za proizvodnju (uporedi drveno ralo sa traktorom), gdje se „izgubio“ višak produktivnosti (u odnosu na efikasnija sredstva za proizvodnju; uporedi kamilu ili konja sa tankerom, kranom ili beskonačnom trakom) i konačno gdje se „izgubila“ zaštita i sigurnost koju pojedinac očekuje od države od kako se ona formirala sa (negdje formalnim, a negdje i sa fizičkim) granicama – odgovor ti se nameće sam: U TVOJOJ GLAVI; sve dok budeš državljanin, patriota, nacionalista i ljudsko biće bez dostojanstva!!! I sve dok budeš trčao za tuđom pameću bit će ti potrebna zaštita i sigurnost, jer i dalje ćeš gubiti dostojanstvo, a nalaziti strahove!!!

Zdravlje nije samo odsustvo bolesti …

A,mir nije samo odsustvo …

Pred našim očima se sve više i jasnije ocrtavaju konture cijelog čovječanstva kao jednog društva (EU, pad berlinskog zida, pad Željezne zavjese, otvorenost Kine, globalizacija) kao jedne prvobitne zajednice koja još nije u stanju da se „dogovori“ oko raspodjele proizvodnje i tržišta povezujući se sve više ekonomski, finansijski, fizički … ali i kulturno. Kulturno povezivanje je od krucijalnog značaja. Shvatanje društva, a posebno države, u svijesti cijelog čovječanstva je da strukturu društva određuje način proizvodnje materijalnih dobara, te da je društvo primitivnije što je proizvodnja tih dobara jednostavnija (primitivnija). Možda je ova teorija i tačna sa materijalističkog aspekta, ali se prirodno postavlja pitanje „kada će čovjek čovjeku biti čovjek?“ Zadovoljenje materijalnih potreba i želja još uvijek od ljudskog bića ne čine čovjeka – pojedinca sa dostojanstvom. Životinje zadovoljavaju materijalne potrebe, ali ih često viđamo i u igri, maze se, ali su to refleksi i instinkti podređeni održanju vrste – bez dostojanstva. Za razliku od životinja ljudsko biće se rađa da bi koračalo putem ka idealu zvanom – čovjek. Ogromna većina ljudi nije na ovom putu, jer mnoge države ne poštuju ni one obaveze koje su ispunjavale i najprimitivnije države (prosta zaštita državljana od napada barbara kada su gradovi-države otvarale kapije da njeni državljani nađu spas unutar zidina). Bez ove osnovne zaštite imanentne osnovnom značenju termina država ljudsko biće ne može čak ni napraviti iskorak na put prema dosezanju ideala zvanog čovjek koji podrazumijeva osnovna ljudska prava i to će biti moguće samo u okviru društva koje će poštovati i afirmisati, kao minimum, osnovna ljudska prava u dostojanstvu i barem bez straha za egzistenciju.
Ljudsko biće ne može postati čovjek u okvirima države, jer još uvijek postoje državni antagonizmi koji su sada prikriveni („maskirano društvo“) i običan, mali čovjek ih ne prepoznaje već ih vidi čak kao pozitivne tendencije države (izvoz, proizvodnja, tržišna ekonomija, krediti, pozajmice, monetarne i druge unije, nezaposlenost, produktivnost, vizni režimi, suverenitet) ; to može samo u okvirima ljudskih prava. Ljudska prava predstavljaju zajednički pravni i normativni okvir za sva društva. Ona su savremene vrijednosti zajedništva, društva, društava koja se sada formiraju širom cijelog svijeta i u sve većoj mjeri postaju multikulturalna. Međutim, situacija je i dalje takva da su granice etičkog i moralnog ljudskog univerzuma često identične granicama etničke, religiozne ili državne pripadnosti. Ovo, ne tako rijetko, prouzrokuje sukobe i nasilje kako u pojedinim društvima i državama tako i na širem međunarodnom planu. Univerzalni potencijal i perspektiva ljudskih prava može nas osloboditi zatvorenosti ovih uskih okvira i otvoriti nove široke horizonte razmišljanja kojim nas sve obuhvataju. Države i zakoni, međutim, nisu od velike koristi ako ih ljudi ne prihvate i ako ih ne zahtijevaju od država.

Zdravlje nije samo odsustvo bolesti nego, mnogo, mnogo više!

A, mir nije samo odsustvo oružanog sukoba nego, mnogo,mnogo više!!!

Mir uključuje zdravlje – i isključuje strah.