Angažirana logika
Nema mjesta društvu ljudskih prava
Ljudi su generacijama i generacijama izdržavali, prehranjivali i hranili kako sebe tako i svoju porodicu. Još u ono daleko vrijeme kada nije postojao artikulisan jezik, ljudska bića su živjela skitalački u potrazi za hranom; lovili su životinje, brali voće, povrće, gljive, jeli ptičija jaja, pili vodu,disali… Tada nisu znali ni za poljoprivredu, ni za stočarstvo, ali ni za zanate i puno toga im je bilo nepoznato. Dakle, nisu im bile poznate mnoge stvari, ali su znali preživjeti. Najbolji dokaz za to je da smo mi živi kao njihovi potomci; svako od nas ima roditelje, a ti roditelji svoje roditelje itd. – LOGIČNO. Tokom tog nomadskog, kasnije polunomadskog, načina života ljudska bića su se raštrkala širom planete (imamo arheološke nalaze koji to potvrđuju) i putevi su im se često ukrštali. U tim ukrštanjima oni su tokom generacija i generacija međusobno mumljali, lomili kosti jedni drugima, otimali hranu, žene, teritoriju…svašta je tu bilo, pa su tako otkrili da mogu neke predmete i trampiti i da ne mora sve biti na silu, mišiće i kroz sukobe, palež i ratove.
Veoma bitan momenat se desio kada su ljudska bića otkrila poljoprivredu i stočarstvo, jer se uz ove djelatnosti koriste alatke. Istina je da su ove alatke u početku bile jako primitivne, ali upotrebom, tokom vremena, su se usavršavale. A, može se govoriti i o revoluciji kada su ove dvije djelatnosti „povezali“ ljudi koji su se bavili isključivo proizvodnjom samara, amova, motika, užadi … dakle, kada je otkriveno zanatstvo koje je dopunjavalo ove ključne djelatnosti svojim proizvodima. Tako se još veoma davno pojavila roba. Poljoprivreda je definitivno otvorila mogućnost ljudskom biću da se zaustavi na određenoj teritoriji, da poveže zanatstvo sa dominantnom djelatnošću, da dovede ili odvede vodu sa oranice i da koristi životinje za rad. Više nije morao skitati u potrazi za hranom i, veoma bitno, počeo je živjeti u prvim organizovanim naseljima što mu je omogućilo da dobije i nešto više slobodnog vremena, pa se mogao baviti i geometrijom, pismom, matematikom…
Međutim, tu je još bilo onih koji su živjeli skitalački i oni još nisu razumjeli poljoprivredu, pa su napadali i poljoprivrednike i stočare i otimali im proizvode. Radi toga su se poljoprivrednici i stočari brzo organizovali u odbranu, a bilo je i nekih skitalačkih grupa koje su se i same ponudile kao odbrana i već tada imamo prve obrise države ili prve primitivne države. Koliko god bila jednostavna ova prva država, ona je ispunila očekivanja svih njenih stanovnika; jedni su u miru proizvodili hranu, a drugi su se brinuli za sigurno okruženje. Funkcija države je bila kristalno jasna – da drži državljane u sigurnom okruženju; jedni se nisu morali brinuti za hranu, a drugi se nisu morali brinuti da će biti napadnuti. LOGIČNO.
Uz pojavu ovih djelatnosti pojavili su se i prvi viškovi u proizvodnji tako da je razmjena postala još življa, a posebno kada su i druge skupine vidjele kako je ta organizovanost dobra, pa su i oni počeli da se bave poljoprivredom, stočarstvom, zanatima i odbranom. Vremenom su nastala i organizovana mjesta za razmjenu proizvoda koja možemo nazvati pijacama. Tada su pijace bile jako žive, pune sreće i zadovoljstva; tu su dolazili sa SVOJIM proizvodima; ratari koji su sa svojim motikama na svojoj zemlji uzgojili pšenicu, tu su dolazili stočari koji su na svojoj livadi, od svoje ovce i od mlijeka proizveli sir, tu je dolazio kovač koji je u svojoj radionici na svom nakovnju i sa svojim čekićem proizveo motiku ili srp. Svi su oni imali iste motive i što je bilo najvažnije njihova očekivanja su se redovno ispunjavala, tu su se rado okupljali, dogovarali oko razmjene, tu su razgovarali, i veoma bitno, tu su se družili i uživali u plodovima SVOGA rada. Pa, i danas postoje (razne) pijace. LOGIČNO.
Međutim, ova idila nije dugo trajala; broj ljudi je rastao, ponegdje bi se slomila motika ili srp, negdje bi se neki poljoprivrednik ili stočar razbolio, negdje bi bila suša, negdje poplava, negdje bi vuk zaklao ovcu, negdje bi bolest poharala životinje, pa bi bilo manje hrane, a negdje ta ista bolest pohara životinje pa nema dovoljno tegleće marve i ne obradi se dovoljno oranica, te nema dovoljno hrane, onaj kovač što pravi motike i srp jedva je preživio požar, jer mu je sva kovačnica izgorjela. Sve je ovo uticalo na trampu na pijacama i sada se počelo žustrije pregovarati; da li korpa od pruća vrijedi pet šaka kukuruza, da li kaca sira vrijedi kao srp, da li ralo vrijedi kao dvije ovce, da li par čizama vrijedi kao 25 svijeća itd. Vremenom su ovi jako živi, na momente žustri pregovori prešli u neslaganja, pa i u svađe, a ponegdje i u tuče i, sjetite se onih branilaca koji su branili poljoprivrednike od skitalačkih hordi, sada su se oni sve češće morali miješati kako bi smirili svađe i tuče. Tako je bilo pijačnih dana kada nije bilo nikakvih trampi i svi bi otišli nezadovoljni. Ali, nakon kratkog vremena opet su svi dolazili na pijacu jer su im bili potrebni drugi proizvodi za život, a država nije dozvoljavala ni svađe ni tuče. Na nekim pijacama ljudi su prihvatili da žito postane mjera za sve druge proizvode, a na drugim da to bude krzno, a negdje je ta mjera bila sjekira, negdje školjke. To su bili prvi neuspjeli pokušaji da se uvede neki zajednički ekvivalent – novac. Ti ekvivalenti su bili lokalnog karaktera i zato, u samom začetku, su bili osuđeni na neuspjeh; kad-tad su došli u sukob jednih sa drugima i javila se potreba za trajnijim rješenjem.
Vremenom, kako je broj ljudi rastao, tako je rastao i broj pijaca, a rasla je i država, ponovo je dolazilo do nesporazuma i svađa koliko školjki vrijedi krzno, ili koliko žita za sjekiru itd. Tada je država, jer nije bilo dogovora, u jednom momentu opet intervenisala i ponudila – NOVAC. Ponudila je novac od zlata, a zapravo je ponudila stvaran, opipljiv, jedinstven ekvivalent za sve druge proizvode. Međutim, u državi je bilo još ljudi koji su imali zlata, a već dugo mnogi ljudi su nosili i zlatni nakit, pa su i oni mogli imati svoj novac. I, opet su se ljudi počeli svađati, jer se nisu mogli dogovoriti ko će sve moći imati svoj novac, a može se desiti da neko, baveći se rudarstvom, iskopa zlato i, eto ga; ima svoj novac. Tada je država objasnila ljudima da ima rješenje i da će u upotrebi biti samo onaj novac koji će imati državne oznake. Ovakvo rješenje se svima učinilo LOGIČNIM i uz to i razumnim, pa su ga svi prihvatili. Ali proizvođači hrane su rekli kako oni zaslužuju najviše novca jer hranu trebaju svi i bez hrane nema života, a da se zlato ne može jesti. Međutim, odmah je reagovao kovač, onaj što je jedva preživio požar, i rekao da bez pluga koji (on) iskuje nema hrane, stočar ga je pitao ko će vući taj plug, a rudar je pitao ko će istopiti metal bez (mog) uglja, zidar je dodao kako bez (njegove) cigle nema; ni kovačnice, ni štale, ni kuće, a ljekar je dodao kako njega trebaju svi; i ljudi i životinje i, nastala je opšta graja jer su se javili u horu i grnčari, vatrogasci, policajci, kožari, učitelji i ko sve nije i država je pustila da se dogovaraju, pa čak i da se svađaju, ali kada je počela tuča, pozvala je policiju i kada su se svi smirili dala je prijedlog. Taj prijedlog je bio; od države možete uzeti koliko hoćete novaca, ali taj novac morate vratiti i još ćemo se dogovoriti u kom roku da vratite taj novac. Taj rok mora biti razuman, jer poljoprivrednik mora uzgojiti pšenicu i ona ne raste brzo, stočar isto tako mora čekati da se krava oteli, svjećaru treba vremena da skupi vosak i proizvede svijeću, rudar treba da kopa do uglja, a kovaču treba cijeli dan za plug, dok zidaru treba pet dana da ozida kovačnicu itd. „Bravo!“ „To je pravedno!“ „Ura!“ „Tako treba!“, vikali su ljudi zadovoljni rješenjem i kad se euforija stišala pitali su državu: „A, ti! Šta ćeš ti dobiti? Ti moraš voditi svu tu silnu evidenciju, a i to je rad i ko radi mora da bude nagrađen.“ Država je odgovorila kako svako ko radi treba da bude nagrađen, da zaslužuje platu i predlaže da za svakih 100 novčića koji se posude bude vraćeno 103 za svaku godinu. Ta tri novčića su prozvali kamatom. Ovo se ljudima činilo kao JEDINO rješenje, uz to PRAVEDNO, a tri novčića za cijelu godinu na 100 novčića je baš malo, samo 3%, skromno; može se reći. Svi su prihvatili prijedlog i dogovorili su se da već sljedeći dolazak na pijacu bude podjela novčića.
Država nije gubila vrijeme, jer se bližio pijačni dan i čak je napravila novu kuću koju je nazvala bankom i ona je bila lijepa, prozračna, sa udobnim stolicama da je udobno čekati dok se dođe na red da bi se mogli podići novčići. Tako je započeo novi sistem; neki su pozajmili samo malo novca, a neki mnogo više, neki na jednu godinu, a bilo je i onih koji su pozajmili na dvije, tri i više godina. Naravno, odmah su isprobali novac, a izlazna vrata iz banke vodila su pravo na pijacu, a na pijaci su već bile cijene na proizvodima; svaki proizvod je imao mali papir sa ispisanim brojem novčića da se odmah zna, i bez razgovora i cjenkanja, kolika je vrijednost proizvoda, a na nekim je proizvodima pisao i naziv samog proizvoda, pa do zabune nije moglo nikako doći. Cijena je, dakle, odražavala vrijednost neke robe, a cijena je zavisila od količine uloženog rada u proizvodnju neke robe i ukoliko je nešto iziskivalo puno rada, cijena je bila visoka, a ukoliko je iziskivalo malo truda i cijena je bila prilično niska.
Tako je pijaca, opet, postala mjesto radosnog okupljanja. Pa, kako i ne!? Tamo su se ispunjavala očekivanja radi kojih su ljudi dolazili na pijacu, jer su znali kakve ih cijene čekaju, ali i kvalitet. Međutim, pojavio se još jedan kovač koji je proizvodio plugove, a njegov plug je imao dva noža i mogao je u isto vrijeme orati dvije brazde. Ubrzo su svi kupovali plugove kod njega, a i potražnja za teglećom marvom je porasla. Kovač, koji je proizvodio jednostavne plugove, nije mogao učiniti ništa i u prvo vrijeme je samo gledao u šoku šta se zbiva. Ali, nakon izvjesnog vremena, kada je popustio šok i kada je razmislio i shvatio o čemu se radi od države je posudio još novca, kupio dvostruki plug, rastavio ga i naučio kako se pravi i sve svoje plugove je prepravio u dvostruke i uz to još snizio cijenu; sada su svi kupovali kod njega. No, i drugi kovač je odmah spustio svoje cijene. Tako je nastala prva, slobodna, konkurencija. Ista se stvar, ubrzo, desila i sa stolarima, ciglarima, rudarima, pčelarima, prevoznicima, u najkraćem; konkurencija se dogodila u svakoj branši. Niže cijene su mnogi iskoristili za veće kupovine, pa se kupovalo i preko potreba, neki su kupovali za zalihe, neki za preprodaju, a najbitnije od svega je bilo to da su se svi ljudi pitali kako su uopšte ranije mogli živjeti bez novca!?
Međutim, uskoro je došlo vrijeme da se vrati novac; neki su imali novac, a neki nisu i tako su oni proizvođači koji nisu imali dovoljno novca za vratiti ili koji su uspjeli vratiti 100 novčića otkrili da su dužni, čak su bili dužni i oni koji su vratili 101 ili 102 novčića. LOGIČNO. Ne treba ni govoriti da je svima i dalje bio potreban novac, jer nije u pitanju samo proizvodnja i troškovi oko proizvodnje. U životu su prisutni i svi drugi troškovi npr. oko same egzistencije, a kada se uvede novac onda se svi troškovi mjere i izražavaju u novčićima. Iz ovog razloga je i dalje svima bio potreban novac, nekom više, nekom manje, za nastavak proizvodnje. Ovo je bilo jasno i državi, pa je ponudila rješenje u formi hipoteke koje su svi prihvatili, pa tako možemo govoriti i o prvom konsenzusu. Potrebu za novcem su shvatili i svi oni koji su vratili i oni koji nisu vratili novac. Tada je država ponovo evidentirala koliko je ko vratio novca,a i koliko je ko ostao dužan, te je zabilježila i hipoteke koju su, opet kao rješenje, svi prihvatili. Kada je država u svojoj knjizi sravnila evidenciju i kada je vidjela koliko novaca ima, jer je sada novca bilo i po podu banke, odlučila je da napravi novu, masivnu zgradu i nazvala je trezor, te je tu čuvala i knjigu i novčiće. Kada su ovo vidjeli ostali ljudi onda su neki odlučili da i oni svoj novac tu čuvaju zajedno sa državnim novčićima, a država im je za to dala potvrde i veoma malo naplaćivala za to čuvanje. Sada je već bilo podosta ljudi koji nisu više morali nositi hrpe teških novčića u kupovinu, jer su pored proizvođača i trgovci imali povjerenje u državne potvrde i znali su da za njih mogu dobiti zlatne novčiće ako ih odnesu u trezor. Tako su se potvrde počele sve više koristiti, a zlatni novčići sve manje. Ljudi su imali veliko povjerenje u te potvrde i smatrali su ih vrijednim kao i novac. Isto povjerenje su imali i u državu.
Ubrzo je država primijetila da ljudi rijetko podižu novac, jer je uredno vodila evidenciju, a znala je da ima proizvođača kao što je onaj kovač koji je posudio još novčića za kupovinu dvostrukog pluga,a da bi nastavio proizvodnju i zaključila je da bi ti ljudi bili sretni da plate kamatu za korištenje ovog novca koji beskorisno leži u trezoru i sa kojim će pokrenuti proizvodnju. Plemenito. Međutim, istina je da ti novčići nisu državno vlasništvo, ali su u trezoru i znači da država ne mora kovati nove novčiće i da ne mora kupovati zlato za kovanje novih novčića i tako neće biti ni troškova za kovnicu. U početku je država bila jako oprezna i davala je samo male količine novčića i to ljudima iz raznih branši, koji su poput onog kovača znali svoj posao ili koji su imali dobre garancije da će dug biti vraćen i, opet, uz 3%. Naravno, ovo se pročulo i među drugim ljudima i postepeno je rasla potražnja, a država je bila sve odvažnija i posuđivala je i veće iznose i većem broju ljudi. Međutim, jednog dana je od države zatražena velika pozajmica, ali država je rekla: „Novčići su mali, mogu se otkotrljati i izgubiti se i tada gubimo svi, zlato je mekano i ako se novčići budu intenzivno koristili, iz ruke u ruku, brzo će se izlizati i izgubit će na vrijednosti i, opet, gubimo svi. Umjesto da nosite sav taj novac okolo izdat ću vam veći broj potvrda, koliko vam treba, na vaše ime i za sumu koju tražite”. Ljudi su pristali na ovaj razuman prijedlog i postignut je konsenzus i oko toga da država čuva vrijednost novca i tako su podijeljeni prvi krediti uz kamatu i,opet, 3%. Pa, država pazi i čuva zlatne novčiće. Opet su svi bili zadovoljni. Država je pozajmila novac, a da se nije ni mrdnuo iz trezora – sve je bilo sigurno. LOGIČNO.
Osim zlatnih novčića u trezoru su se nalazile i knjige u kojima su se uredno bilježile pozajmice-krediti i dugovi sa kamatama. Ljudi-klijenti su otišli zadovoljni i sretni sa papirima-potvrdama, koje je lakše nositi i sa njima plaćati. Tako su i druge države dolazile kod ove pozajmljivati, a neke su i same počele oponašati ovu državu, jer se pozajmljivanje novca pokazalo kao jako unosan posao. Stanovnici, državljani; svi ljudi su imali sve veće povjerenje u svoju državu, pa su se sve potvrde prihvatale vrijedne kao novčići i sve je više potvrda bilo u trezoru na čuvanju na kojima je bilo upisano ime dužnika i iznos. Pogađate; te potvrde su nazvali čekovima. Tako je država stekla ogromno povjerenje i sada je svak mogao imati čekove i njima plaćati, jer ih je bilo mnogo, kako na velike tako i na manje iznose i prihvatili su ih svi. LOGIČNO i opet, konsenzus. Ljudi koji su radili, zaposlenici, bili su nagrađivani platama i još uvijek je bilo u opticaju zlatnih novčića, ali vrlo malo. Država je imala tu kontrolu, sve je stajalo u knjigama.
Ali, došlo je do problema kada se pojavio višak zlata u državi koje nije bilo pod kontrolom, jer je bilo ljudi koji su iskopali zlato i obogatili se vlastitim novcem, a bilo je i krivotvorenih čekova. Država je odmah reagovala i donijela zakon po kome je svako ko nađe zlatno grumenje ili iskopa zlatnu žicu, ima obavezu predati zlato državi ili prijaviti rudnik. Kako bi očuvala vrijednost zlatnih novčića i kako bi zaštitila sve ljude od malverzacija država je donijela zakon o papirnom novcu koji će samo država štampati posebnim postupkom na specijalnom papiru i sa specijalnim bojama. Svo otkupljeno zlato i novčiće je pretopila u poluge i više nije bilo opasnosti od plaćanja zlatom ili novčićima. I ovaj sistem nagrađivanja, plaćanje papirnim novcem, je bio prihvaćen od svih ljudi. LOGIČNO.
Sada je država imala kontrolu i nad platama uposlenika koji su radili kod kovača ili kod poljoprivrednika. Ukratko; država je imala kontrolu nad svim plaćanjima u svim branšama. I pored velike popularnosti papirnatog novca, isplate u papirnom novcu, koji nazivamo gotovinskim plaćanjem, pokrivaju tek 10% ili još i manje svih poslovnih transakcija, dok u čekovima, dakle bezgotovinsko plaćanje pokriva 90% ili i više poslovnih transakcija.
Sada je u državnom trezoru bilo toliko ušteđevine da je država mogla posuđivati daleko više u odnosu na dosadašnje posuđivanje koje je bilo veoma oprezno i, da se podsjetimo; za 100 novčića je tražila, zaduživala 3 novčića; to je 3%. Sada sa rastom povjerenja kod ljudi, ali i sa rastom sve većeg broja ljudi koji su tražili zaduženja kao i sa rastom ukupnog duga, država je mogla evidentirati za 100 novčića zaduženja od 30, 100, 200, 300, sve do 900 novčića. Dakle, to zaduženje je sada 30000%. LOGIČNO.
Uskoro će sve transakcije biti elektronske. Novac nećemo ni vidjeti, a i što bi. Zašto nositi novac u džepu kada može biti izgubljen, pokraden ili može biti u nepredviđenoj situaciji uništen; požar, poplava itd. Pa, država je tu da čuva i zlato i vrijednost novca i da uživa naše povjerenje. LOGIČNO.
Pa, vidjeli smo, na početku priče, da su ljudi, nekad davno, kad još nisu znali ni govoriti – znali su prehraniti i sebe i porodicu. A, ni tada nije bilo novca !!!
Poštovani čitaoci da li ste shvatili gdje je „kvaka.“?
Ako cijeloj ovoj priči dodamo privatno vlasništvo i proširimo ga (na banke i multinacionalne kompanije) – da li je slika jasnija ???
Da li ste shvatili zašto dolazi do kriza? Da li ste shvatili zašto dolazi do nezaposlenosti!? Zašto se neka radna mjesta „gube“ ili prestaje potreba za nekim radnim mjestom? Zašto se tako mnogo govori o povećanju produktivnosti? (sjetite se – jedan traktor mijenja i nekoliko desetina ljudi, jedan bager mijenja isto tako nekoliko desetina ljudi, a beskonačna traka je olakšala rad rudara i povećala produktivnost, ali je povećala i humanizaciju ovih poslova kao i traktor rataru ili kao bager građevinaru i ovakvih primjera ima na stotine). Zašto se tako mnogo govori o izvozu? Zašto se tako mnogo govori o štednji kada štednje ne može biti među potrebama (potrebe su: doručak, ručak, večera, krov nad glavom, zrak, voda, osnovne komunalne usluge, adekvatna odjeća i obuća, primarna zdravstvena njega i besplatno, barem, osnovno školovanje) koje znače prosti biološki opstanak.!? O štednji se može govoriti samo tamo gdje ima zadovoljenja želja i gdje postoje realne mogućnosti da se te želje umanje, a da se ne povrijede potrebe ljudi i, sada već govorimo o ljudskim pravima i u sferi smo ljudskog dostojanstva i jednakosti. Ljudska prava se ne smiju kršiti, a grobar ljudskih prava je strah od egzistencije! U srži, u biti, u osnovi (ekonomske, političke, socijalne, finansijske…) svake krize je nepoštivanje ljudskih prava (i odsustvo morala, a prisustvo pohlepe).
Ljudska prava su skup minimalnih moralno-političkih zahtjeva prirodno-pravnog karaktera koje svaki pojedinac posjeduje u odnosu na državu i društvo samim rođenjem u toj državi ili društvu.
NE POŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA = BOLESNO DRUŠTVO
Zgrade 