Besplatno osnovno školovanje

S obzirom da ZGRADE zastupaju stanovište da je u biti svih konflikata NEPOŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA osjećamo potrebu da se obratimo što široj javnosti kako bi bila upoznata sa ovim stavom kao i sa nekoliko aktivnosti koje preduzimamo kako bi se sadašnje stanje u bh-društvu ublažilo ili prevazišlo – što nam je krajnji cilj.

Kroz realizaciju vlastitog projekta pod nazivom “I ja imam pravo na besplatno osnovno školovanje” (pogledati član 28(a) Konvencije o pravima djeteta i član 13 Konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima) ZGRADE su provele kratku edukaciju uopšteno o ljudskim pravima sa akcentom na Konvenciji o pravima djeteta i sa anketom među učenicima jednog broja osnovnih škola na području KS. Analizom ankete sačinjen je Izvještaj koji potvrđuje stanovište ZGRADA i mišljenja smo da treba kontinuirano provoditi edukaciju o ljudskim pravima od prvog do posljednjeg razreda, jer 24,3% anketiranih učenika nije nikad čulo za Konvenciju, dok je 35,7% učenika za Konvenciju čulo od ZGRADA (pogledati član 42 Konvencije).

S obzirom da se na ovim prostorima nikada nije sistematski i efikasno radilo na unapređenju ljudskih prava što je i dovelo do neposjedovanja svijesti o vlastitim pravima koja MORA da poštuje svaka država prema svojim državljanima i svim drugim stanovnicima koji su pod njenom jurisdikcijom, logično je da u bh-društvu imamo pojave kao što su: maloljetnički kriminal, siromaštvo, diskriminaciju, nepismenost (analfabetizam), ali i funkcionalna nepismenost, a u novije vrijeme i informatičku nepismenost, netoleranciju, korupciju, odsustvo solidarnosti, sve veći broj djece koja napuštaju ili ne završavaju osnovnu školu i slične pojave. Sve ovo nam govori da je u srži svih ovih problema NEPOŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA. Ovo veliki broj stanovnika države Bosne i Hercegovine NE ZNA, a oni koji to znaju – ne znaju kako ta prava ostvariti(?) dok vlasti ništa ne preduzimaju(presuda suda u Strazburu Sejdić-Finci, na primjer). Na ovim područjima, a posebno od prestanka sukoba nakon 1995. godine, su nepoštivanja ljudskih prava doživljavana kao odraz nesretnih zbivanja, ratova, poplava,zemljotresa, bolesti, siromaštva, korupcija, kriminala, nezaposlenosti, odsustva socijalnih politika itd. Ovo su posljedice i dobro je da se ljudi bore protiv negativnih posljedica, ali još je bolje da se uhvate u koštac protiv uzroka ovih negativnih posljedica, a po našem mišljenju to je edukacijska zapuštenost ili odsustvo školovanja niza generacija o ljudskim pravima.
Sva ova (nesretna) zbivanja sa negativnim posljedicama najviše su i najčešće pogađala običnog, malog čovjeka koji je i najduže trpio te negativne posljedice i sam se nosio sa njima uz prisutnu misao da je sam i ostavljen, često padajući u apatiju, ravnodušnost, siromaštvo,… socijalno isključen i zaboravljen od svih. Ovo je zbog toga što stanovnik BiH ima nizak civilizacijski nivo o važnosti ljudskih prava na cijeloj teritoriji države, što u bh-društvu ne postoji kultura ljudskih prava, a istovremeno se daje prevelik značaj nacionalnim pravima što dovodi do zaključka da nema ni funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava kako u teoriji tako i u praksi. Ove prostore je čak i zaobilazila istorija ljudskih prava kako kroz države – susjede, od provincije Rimskog carstva, preko Osmanlijskog carstva do aneksije Austro-Ugarske, preko kraljevine SHS i SFRJ, tako i što su ovi prostori bili izvor robova, raje, topovskog mesa, podanika i poslušnika, a ljudskih prava nije bilo ni na horizontu društvenih zbivanja i najveći domet, kao i danas, je da su ljudska prava u bh-društvu mrtvo slovo na papiru. Dokaz za ovo je i ubijanje bh-čovjeka koje se dešavalo od 1992. do 1995. godine, a tako traje i danas kroz nezaposlenost, siromaštvo, korupciju, ukraden penzijski staž, zatvorene fabrike, privatizacije, usporene reforme, itd. Na sve ovo nameće se i tradicijski aspekt u odsustvu njege ljudskih prava koji se ogleda u položaju, prije svega, djece koja napuštaju ili ne završavaju osnovnu školu i taj se broj povećava naročito među djevojčicama, zapostavljanje omladine i guranje omladine na margine društvenih zbivanja, u položaju i tretmanu budućih majki i majki u porodici koje su žrtve porodičnog nasilja, žrtve su i djeca, tretman neplaćenog ženskog rada, te položaj žena generalno u bh-društvu, što je poseban indikator položaja ljudskih prava u nekom društvu, zatim slijede odnos prema starim, iznemoglim, invalidima, bolesnim, te prema javnoj, državnoj imovini, životnom okruženju, odlaganju smeća – da spomenem samo mali broj aspekata sa kojima se ne možemo pohvaliti. U novije vrijeme, uzimajući u obzir prošli i sadašnji režim, počeli su se napuštati i integrirajući aspekti multinacionalnog društva i napuštaju se trajne vrijednosti uopšte koje determinišu čovjeka kao socijalno biće gdje spadaju solidarnost, briga i obzir prema drugom i drugačijem, tolerancija, saradnja, partnerstvo, zdravstvo, školstvo…, a odnos prema vlastima je specifičan; javno kritičan i negativan, a intimno i privatno ovome suprotan – podanički, a vidljiv kroz izbore – što nas koči u afirmaciji ljudskih prava, jer biramo istu vlast koja se ne obazire na ljudska prava i postajemo klimoglavci; poslušnici bez naređenja i apatični bez vlastitog mišljenja i bez građanske hrabrosti – ako znamo šta je to!? Ovu sliku upotpunjuju mediji koji samo konstatiraju kršenje ljudskih prava, jer su nam mediji ogledalo cjelokupnog društva i – ništa više.

Implementacija ljudskih prava se ne može poboljšati kritizerstvom ili konstatacijama da se krše ljudska prava; proteklo vrijeme, preko 20 godina, to dokazuje, već se moraju preduzeti konkretne aktivnosti jer država BiH, kao potpisnica Međunarodnog Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima je dužna da obezbjedi obavezno i besplatno školovanje i jednak pristup tom školovanju. Ovaj Pakt obavezuje državu BiH da kroz školovanje, između ostalog, provede standarde i načela koja se odnose na pristup, raspoloživost, dostupnost, prihvatljivost, prilagodljivost, nediskriminaciju i odsustvo segregacije (dok Common Core Curriculum određuje stepen obavezne zajedničke tematike i sadržaja za sve predmete). Zbog svoje bliske veze sa pitanjima koja se vežu za identitet i ideologiju, školski sektor je najviše ispolitiziran socijalni sektor u BiH te lako i često postaje žrtva etnonacional(nih)ističkih interesa.

Radi toga pristup svih (i djece i odraslih) obaveznom i besplatnom osnovnom školovanju bi postala bitna karika i u svijesti izgrađivanja otvorenog, demokratskog, građanskog društva međusobnog povjerenja da BEZ OBZIRA KO JE NA VLASTI da I JA IMAM PRAVO NA BESPLATNO OSNOVNO ŠKOLOVANJE koje će postati polazna osnova za poboljšanje i razvoj u domeni osnovnog školovanja, ali i etike i obzira prema drugom i drugačijem, jer sada djeca osjećaju nedovoljnu brigu o njima s obzirom kakvu sliku projiciramo prema njima kada nismo, kao odrasli članovi društva, u stanju da im obezbjedimo besplatne udžbenike – na primjer. Što se tiče ostvarivanja prava sve djece izgovaraju se samo prazne riječi, dok vladajuće nacionalne politike ostaju i dalje istrajne u idejama osiguranja nacionalnog opstanka kroz nove generacije djece, a to se najbolje vidi kroz nastavu istorije, književnosti i geografije, a posebno kroz fenomen dvije škole pod jednim krovom (ali i pohađanje škole van upisnog područja, etnički miješane škole sa jednim nastavnim planom i programom, škole sa etničkom večinom djece koja uče programe druge etničke grupe, etnički homogene škole). Nabrojane posljedice imaju zajedničko ishodište u kolektivizmima; ranije se zvao – socijalizam, a danas je – nacionalizam, a negdje je – kapitalizam. Međutim, obični, mali čovjek gdje god da se prikloni MORA da shvati da on sve plaća i da mu jedino uvođenje u život ljudskih prava stvara ambijent za pronalazak puta ravnopravnosti i dostojanstva prema dosezanju ideala zvanog čovjek, jer u življenju ljudskih prava NEMA neprijatelja ili protivnika, NEMA stranih ili domaćih, NEMA naših ili vaših,…, već smo svi saradnici na jednoj strani – NA STRANI LJUDSKIH PRAVA.

Ekonomska dostupnost osnovnog školovanja je poseban problem u državi kakva je BiH sa netransparentnim trošenjem javnog novca koji izdvaja, opet onaj mali, obični čovjek za kojeg nema ni socijalnih programa kada ostane bez primanja ili bez posla i kada ne može više slati djecu u osnovnu školu. Besplatno školovanje de facto nije besplatno, jer iziskuje veća finansijska ulaganja roditelja; od udžbenika preko plaćanja školskih aktivnosti, prevoza, barem jednog sendviča, a nerijetko i ulaganja u školsku opremu. Mišljenja sam da do sada izneseni argumenti mogu lako naići na društveni konsenzus kako po pitanju besplatnih udžbenika tako i uvođenja nastavnog predmeta ljudska prava, jer ljudska prava “prate” ljudsko biće od fetusa, pa do smrti i potrebna su nam kao disanje.

Prateći zakonodavstvo BiH u oblasti školovanja pravo djeteta na vaspitanje i obrazovanje, uključujući brigu o djetetu, IMA PREDNOST nad svim drugim pravima i u slučaju sukoba prava prednost se daje pravu koje osigurava ZAŠTITU NAJBOLJEG INTERESA DJETETA i u tom smjeru je upućen i ovaj zahtjev programskog dugoročnog strateškog budžetiranja koji oslikava prioritete i ciljeve politika države BiH, jer ovakvo budžetiranje je usmjereno ka programima koji imaju najznačajnije rezultate i doprinose ekonomskom i socijalnom razvoju zemlje, a ujedno daje najkvalitetniju uslugu korisnicima – djeci i daje najkvalitetniji odgovor poreskim obveznicima u BiH. Tako imamo da:
– ovaj vid budžetiranja je rodno odgovorni budžet jer stvara ambijent za dobro upravljanje, povećava društvenu koheziju i mjerljivost (poređenje sa ranijim periodima) uticaja budžeta na djevojčice, kasnije na žene; jer u BiH se povećava broj djece koja ne završavaju ili napuštaju osnovno školovanje i veći je broj djevojčica,
– ovaj vid budžetiranja je efikasniji i efektniji, jer sada doprinosi boljem ostvarenju ciljeva i strategija, jer žene i muškarci, usljed bioloških razlika, te nejednakih društvenih pozicija, tradicija, stereotipa i predrasuda o ulogama u društvu mogu imati različite želje i potrebe i mogu različito reagirati na mjere koje su, navodno, gender neutralne,
– nema jeftinijeg načina za djecu, a u skladu sa najboljim interesima djece,
– ovaj vid budžetiranja racionalizira troškove, jer distribucija udžbenika ne ide u maloprodaju već direktno u škole,
– ovakvo budžetiranje direktno utiče na smanjenje siromaštva, jer mnoga djeca iz materijalnih razloga ne pohađaju ili prekidaju osnovno školovanje,
– na ovaj način se usluge prema djeci efikasno dostavljaju,
– porezni obveznici dobijaju “vrijednost za novac”, a sada svako dijete može pohađati osnovnu školu,
– djecu NE MOŽEMO i NE SMIJEMO gledati kao potrošače, jer treba poći od činjenice da djeca ne rade i ne ostvaruju prihod i da takvoj kategoriji društva treba prilagoditi usluge,
– ovakvo budžetiranje direktno unapređuje socijalna, kulturna, ekonomska, građanska i politička prava djece,
– ovakvo budžetiranje će direktno uticati na povećanje polaznika u osnovne škole i na povećanje broja djece koja će završiti osnovnu školu, a posebno djevojčica i
– odgovorni ne mogu nalaziti izgovore, jer je na ovom pitanju lako postići društveni konsenzus jer se radi o djeci-djeca su budućnost i najbolja investicija.

Preporuka pročitajte članove: 3 (najbolji interes djeteta), 4 (državne mjere), 12(1) (uvažavati stavove djece), i 18 (pomoć roditeljima) Konvencije o pravima djeteta.

Naravno, i druge konvencije i ratificirani međunarodni dokumenti podupiru ova prava djece; kako direktno – tako i indirektno.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s