Nacionalizmi i etatizmi nisu nikada išli ruku pod ruku sa demokratijom i ljudskim pravima
Mnogo je važnije razvijati instrumente i mehanizme za PREVENCIJU ljudskih prava od institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava i koje djeluju tek nakon što su prava već prekršena. Ovo uvijek zahtijeva promociju i afirmaciju ljudskih prava, a posebno putem školskog sistema, ali i kao opštu sociološku vrijednost.
Od posebnog značaja je SHVATANJE POVEZANOSTI ljudskih prava i osnovnih sloboda (i osnovne slobode su ljudska prava) sa principima demokratskog društva. Da bi se prepoznala ova veza demokratiju predstavljamo kao SISTEM političke i socijalne organizovanosti. Ovo znači da je demokratija shvaćena kao jedna vrsta vladavine i kao sistem opštedruštvenih vrijednosti u kojima se MORA dati najpovoljnije mjesto ljudskim pravima.
Potrebno je napomenuti na opasnosti kada se pokuša definisati demokratija koje dolaze iz različitih političkih režima pa imamo indirektnu, direktnu, parlamentarnu, predsjedničku, reprezentativnu, demokratiju kapitalističkog zapada, tradicionalnu, radikalnu,narodnu, marksističku, socijalističku, revolucionarnu i druge demokratije, a sve ovo izlaže demokratiju devalviranju i blamiranju kao što je u bh-društvu.
DEMOKRATIJA je i NAČIN VLADAVINE i nije samo princip većine već je potrebno da društvene skupine dijele mišljenje o političkim pitanjima. Ovo je potrebno jer demokratija ne garantuje pojedincima nikakvu posebnu slobodu djelovanja. Međutim, postoje neka prava i slobode koje su usko vezane za demokratiju i bez kojih bi princip većine izgubio smisao, a to su: sloboda izražavanja, sloboda udruživanja, pravo ljudi da budu uključeni u politička pitanja itd. Ove slobode omogućavaju debate kroz koje se artikuliraju i formiraju zahtjevi. Dakle, demokratija, u najširem smislu, je življenje ljudskih prava. Življenje ljudskih prava sastoji se, prije svega, iz vladavine zakona. Zakoni trebaju biti izraz opšte volje naroda (kroz predstavnička tijela ili na neki bolji način). Iz svega ovoga se može zaključiti da postojanje demokratskog političkog sistema i njegovih institucija počiva na pravnoj zaštiti i sigurnosti osnovnih ljudskih prava i sloboda.
DEMOKRATIJA KAO SISTEM VRIJEDNOSTI ne može ostati samo na skupu institucija i procedura za donošenje odluka, jer su to samo instrumenti za promociju i zaštitu njenog osnovnog sadržaja. Osnovni sadržaji demokratije su dostojanstvo, slobode i jednakost ljudi, a to OMOGUĆAVA prevazilaženje grube realnosti svijeta podijeljenog u različite političke, religiozne i ideološke sisteme. Glavna vrijednost demokratije je UČEŠĆE osoba, ljudi u postizanju, usvajanju i praćenju vrijednosti i normi koje trebaju upravljati ponašanjem društva (uređenje zajedničkog života) i odnos tog društva sa institucijama. Ovo znači društvo koje formuliše svoje zakone, gdje sve socijalne grupe učestvuju u formulisanju zakonskih normi koje će regulisati sveukupno stanje i ponašanje; ovo je proces, demokratizacija, stalnog prilagođavanja socijalnim potrebama u datim momentima. Najkraći zaključak je da demokratija ne može opstati bez ljudskih prava.
Na prvom mjestu demokratija osuđuje i reaguje na povrede ljudskog dostojanstva. Zaštita ljudskog dostojanstva je sadržana u (1) ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i u (2) političkim i građanskim pravima. Ove dvije kategorije ljudskih prava su u veoma uskoj vezi, pa se mora istaći da je poštivanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava najbolji temelj za poštivanje političkih i građanskih prava – isto važi i obratno! Iz ovoga je lako zaključiti da se MORAJU NAPUSTITI dosadašnje ideologije neslaganja koje proizilaze iz podjele svijeta na različite ekonomske, socijalne i političke sisteme. Svi ovi faktori (i još mnogo njih) imaju uticaja na karakter ljudskih prava. Osnovni karakter ljudskih prava je UNIVERZALNOST. Ova univerzalnost se prepoznaje jednostavno, to je okruženje koje odbacuje surovost, a štiti život kao i fizički i psihički integritet osobe. Dakle, ova univerzalnost može i MORA postojati bez obzira na politički režim. Ova prava se ne mogu ukinuti u bilo kojoj situaciji, a to je vidljivo u članu 4. (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ova prava su ispred čitavog demokratskog legitimiteta i ona su opravdana i neophodna u bilo kojoj državi i u bilo kojem društvu, jer bez ovih prava nema ni drugih prava!
Prava koja su potrebna u nekom okruženju da bi se moglo govoriti o demokratizaciji su:
– sloboda izražavanja (uključuje pristup većem broju izvora informacija)
– sloboda okupljanja i udruživanja i
– slobodni izbori.
Sva ova prava podrazumijevaju (demokratske) institucije koje su neutralne.
Zgrade 