BEZ FUNKCIONALNOG RAZUMIJEVANJA LJUDSKIH PRAVA NEMA PROMJENA U BH-DRUŠTVU
Švajcarci su na referendumu odbacili prijedlog ograničavanja menadžerskih plata na nivo od 12 plata najslabije plaćenog zaposlenog. Mlada studentica Jovana Kljajić, iz Mrkonjić Grada, neće pristati na raspad BiH. Kakva je veza između ova dva događaja?
Možda postoje projekti koji su nedodirljivi, o kojima mediji “bliski nevladinom sektoru” nikada neće kritički pisati iz najboljih namjera, jer misle da je to nevladin sektor! Jer, kako pisati o udruženjima koja skupljaju pomoć za lijekove ili ortopedska pomagala, kako pisati o udruženjima koja kupuju udžbenike i dijele ih učenicima, ili zagovaraju učešće mladih u procesima donošenja zakona, šta napisati o udruženjima koja skupljaju pomoć za porodice koje su pogođene elementarnim nepogodama, ili koje ugroženim kategorijama stanovništva obezbjeđuju jedan obrok kroz javne kuhinje, šta napisati o udruženjima koja sklanjaju djecu sa ulica iz kandži prosjačenja… primjera je bezbroj. Ja samo mogu reči da ovakvo civilno društvo i ovakav nevladin sektor otupljuju oštricu sistemskih rješenja i povoljan su vjetar u jedra neefukasnoj vlasti u državi BiH na svim nivoima. Agonija se nastavlja i produbljuje!
Nakon ovakvih i malobrojnih sličnih ukazivanja na goruće probleme slijedi unutrašnja inkvizicija koja će vas bez milosti sasjeći i ugušiti svaku konstruktivnu kritiku. Civilno društvo i nevladin sektor bi trebali da budu spremni na argumentovano i principijelno vođenje diskusije i sukobljavanja mišljenja i da nudimo alternativne koncepte i da o njima razgovaramo. Moj je prijedlog bio, a i sada je da prihvatimo NZS , najmanji zajednički sadržilac, nevladinog sektora ili ga predložiti cijelom civilnom društvu, što je malo teže. Ovaj najmanji zajednički sadržilac bi mogao biti jedinstven cilj, samo jedan zahtjev cijelog nevladinog sektora ili civilnog društva da se napravi pritisak na vlasti da se riješi taj jedan problem koji obuhvata veliki broj ljudi. U državi BiH je to nezaposlenost ili preciznije rečeno; kako zbrinuti nezaposlene koji se redovno javljaju na biroe za zapošljavanje. Ovdje bi se mogao napraviti jak pritisak na vlasti, jer one sada nemaju nikakvu odgovornost i dužnost prema ovim radnicima, kojima se, u posljednje vrijeme oduzima i pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu i pored toga što je država BiH ratificirala odgovarajuće međunarodne dokumente o zaštiti ljudskih prava u koje spada i stalno poboljšanje životnog standarda, briga za porodicu, djecu, zaštita od gladi i socijalno osiguranje.
Pored NZS određen pritisak, ali i saradnja, se može napraviti i kroz socijalni dijalog kojeg trenutno u BiH nema. Taj socijalni dijalog mora biti na ravnopravnim osnovama i bez ucjena, a posebno jer nas čeka i reforma zakona o radu. Najveći i osnovni krivac odsustva socijalnog dijaloga pada na teret sindikata i rukovodstva sindikata koji se nesnalaze u tranzicijskim (ne)prilikama.
Uz sve ove pojave imali smo i izbore koji su bili tačka na “i” da shvatimo da se nalazimo u kvazidemokratiji i ako se ništa nepreduzme stanje će ostati isto, u najboljem slučaju, a bez aktivizma civilnog društva i nevladinog sektora kroz NZS promjene će biti još gore; izraženije siromaštvo, veći broj nezaposlenih, veči broj djece koja napuštaju ili nezavršavaju školovanje, rast cijena hrane i komunalnih usluga itd. Ovo je sve zbog toga što smo dozvolili da vlast nema nikakvu odgovornost prema svojim državljanima i što radi šta hoće, a da je niko ne pita ni zašto, ni gdje troše novac, u šta se ulažu krediti, šta su prioriteti itd. Društvom i državom BiH vlada anomija; korupcija toliko buja da stanovnici države BiH nisu ni svjesni da i oni učestvuju svaki dan u korupciji, kriminal je toliko prisutan u svakodnevnom životu da je to postao stil života, politička elita se okružila poslušnicima tako da nije bitno za koga glasate od ponuđenih kandidata. U državi BiH nepravda je tolika da je progutala cijelog čovjeka, progutala je ljudsko biće i niko ne mari za ljudska prava; apatija i muk.
A, onda me iznenadi krik, krik u formi otvorenog pisma studentice Jovane Kljajić: “… Ovdje ne žive ljudi, ovdje žive političari. Život vam diktira politika. Ovdje je najmanje bitno otcijepljenje države. Ovdje se ljudi dijele na vaše i naše, a svi su isti. Ovdje još rat nije prestao, jer političarima nije u interesu da prestane. Ovdje nacionalnoj mržnji nema kraja. Ovdje radimo za tuđu stolicu. Ovdje te po imenu svrstaju u entitet. Ne daj Bože, ako nisi među ova tri konstitutivna naroda, bolje bježi! Demokratije nema, niti će je ikada biti. Ovdje je aktuelna samo politička scena i to na ovaj način : što više kradeš, više će te masa podržavati! Obrazovanje nam se raspada, ljudi nemaju šta da jedu, ukraden nam je život u startu, ubijaju nas u pojam…i tako u nedogled bih mogla da pišem dok tonemo, ćutimo, trpimo, gledamo, propadamo…”
I dalje se pitam kakva je veza između referenduma u Švajcarskoj i otvorenog pisma studentice iz Mrkonjić Grada!? Ta veza je u funkcionisanju društva, civilnog društva i pitanjima kojim se bave društva. U Švajcarskoj je to referendum, a u BiH usamljeni pojedinac, u Švajcarskoj je to pitanje standarda i zarade, a u BiH zatucanost, primitivizam i ublehe. Obe države su u Evropi, a kao da su udaljene u svjetlosnim godinama!
Zgrade 