Fašizam

S obzirom da se često koristi termin fašizam, evo nekoliko činjenica o ovoj pojavi koja još živi, u raznim ostacima, u Evropi, ali i šire.

Tvorac fašizma je Benito Musolini, koji je nekad bio socijalist (urednik socijaldemokratskog lista Avanti), kasnije nezavisni publicist, koji je u svom listu Popolo d’ Italia agitirao da Italija uđe u rat na strani Antante. Već 1919. Mussolini organizuje svoja borbena udruženja „Fasci di combattimento“.  Obnovu italijanskog naroda Mussolini je mislio postići povezivanjem nacionalizma Italijana tog vremena sa tradicijama starih Rimljana, sa njihovim vojnim vrlinama i njihovim imperijalističkim postupcima u mediteranskoj zoni. Zato fašizam uzima kao svoj simbol liktorske fasces (fascio), „rimski korak“ (passo romano), „rimski pozdrav“ (saluto romano, ispružena desnica) itd. Na izborima 1919. godine fašistički pokret dobiva samo oko 4000 glasova, ali je ubrzo stekao simpatije i pomoć kapitalista, kada se energično suprotstavio ljevičarskim tendencijama. Na pitanju Rijeke (grad u današnjoj RH) fašizam je takođe uspio dobiti pristaše, pomažući D’ Annuzijeve legionare. Sklopivši 1921. godine izborni sporazum sa desničarskim liberalima, dobio je 38 poslanika za komoru. Godine 1922. (28. X) sa fašističkog partijskog kongresa u Napulju 40000 fašista poduzelo je „marš na Rim“. Predsjednik vlade L. Facta proglasio je opsadno stanje, ali je morao odstupiti, a kralj Viktor Emanuel III povjerio je sastav vlade Mussoliniju, koga su u prvi mah pomagali desni liberali i katolička pučka stranka. Mussolini je ubrzo u krvi ugušio ljevičarske pokrete i pokušaje otpora, te je na temelju udešenog izbornog reda dobio 1924. godine većinu u parlamentu. Kada je, iste godine, poslije ubistva socijalističkog vođe G. Matteottija cjelokupna opozicija (komunisti, socijalisti, desni liberali i katolička pučka stranka) napustila parlament, Mussolini je prigrabio 1925. godine diktatorsku vlast i kao fašistički „duce“ bio gospodar Italije do 1943. godine, dok je kralj bio uglavnom marioneta u njegovim rukama.
Fasšizmu kao doktrini dao je oblik Mussolini. To je zapravo plitka kompilacija i simplifikacija zasada francuskog filozofa Georgesa Sorela (posebno njegovo učenje da svi veliki narodni pokreti počivaju na političkom mitu koji podstrekava na djelo), italijanskih filozofa Vilfreda Pareta i G. Gentilea kao i eklektički skup raznih drugih mističkih, nacionalističkih i iracionalističkih doktrina. Osnovne zasade fašizma su u formulaciji Mussolinija: fašizam ima „idealan sadržaj“ koji ga diže na stepen „više istine“ u istoriji misli; fašizam je antiindividualističan, on je protivan svakom liberalizmu kojem suprotstavlja kao najvišu vrijednost državu kojoj treba sve da služi; u središtu države stoji duce i država je identična sa osobom ducea; izvan države nema ni individua, ni kakvih grupa; fašizam je, kao najradikalniji neprijatelj svakog socijalizma, protivan i svakom organizovanju radnika u sindikate, a zahtjeve, socijalističke i sindikalne, treba zadovoljiti unutar države u korporativnom sistemu; fašizam je antidemokratski, jer je totalitaran i traži da država prožme čitav život individua; država je osoba višeg reda i nju ne stvara narod, već obratno, država stvara narod; fašistička država je najviši i najmoćniji oblik osobnosti i ona prodire i u volju i u intelekt pojedinca, ona prodire u unutrašnjost svake individue i u srce svakog čovjeka od akcije, svakog mislioca, umjetnika i naučnika; suština države se koncentrira u duceu, njegova volja je najviši zakon, jer je on zapravo nepogrešiv. Uz ducea organizacijski postoji Veliko fašističko vijeće, koje je ubrzo osvojilo mjesto parlamenta, ali je bilo bez stvarnog uticaja. Partijski odredi „crnih košulja“, Milizia volontaria per la sicurezza nazionale i tajna fašistička policija OVRA bili su spremni izvršitelji Mussolinijeve volje i fašističkih zločina. Fašistički odgoj omladine i djece vršio se u monopolističkim organizacijama Avanguardia i Balilla. U tom smislu sazdana je čitava njemačka nacionalsocijalistička doktrina i praksa, pa se fašizam i nacionalsocijalizam stoga često i smatraju identičnim pojavama.
Dnevna fašistička praksa iživljavala se u bučnim, dirigiranim i režiranim manifestacijama sa praznim frazama i velikim gestama. Iako se fašizam na riječima izjašnjavao protiv kapitalista, ipak se u praksi potpuno oslanjao na kapitalizam. Radničke partije i sindikati su zabranjeni, a fašistički „sindikati“ su imali jedini zadatak da drže radnike u pokornosti pred državom i kapitalistima. Carta del lavoro, objavljena 1927. godine tobože u korist radnog naroda, nije u stvari nikad provedena u djelo, a položaj radnika u Italiji bio je nepovoljniji od položaja radnika u drugim zemljama.
U vanjskoj politici fašizam je bio orijentisan nacionalistički i imperijalistički. 1936. godine uspostavljen je savez sa Njemačkom (osovina Rim-Berlin), a kasnije i sa Japanom. Tada je Mussolini prihvatio i rasističku i antisemitsku politiku nacista. Fašistička Italija, raspolažući razvijenom mehanizacijom i avijacijom, napala je 1936. godine Etiopiju i anektirala je Italiji. Isto je tako intervenisala u korist fašistički orijentisanog generalisimusa Franca u Španiji tokom građanskog rata 1936.-39. Italija je 1939. godine okupirala Albaniju. 1940. godine prijetnjama je pokušala prisiliti Grčku na kapitulaciju, ali je morala uzmaknuti pred grčkim oružanim otporom. Neposredno prije konačnog poraza Francuske Italija je stupila 1940. godine u Drugi svjetski rat na strani nacionalsocijalističke Njemačke i napala Francusku, aspirirajući na Korziku i na Nicu. Fašizam u Drugom svjetskom ratu nije imao vojnih uspjeha, ali je počinio zvjerstva gdje je god stigao. Masovno odvođenje u logore, palenja sela u „kaznenim ekspedicijama“ i gnusna iživljavanja nad uhvaćenim pripadnicima pokreta otpora ostale su osnovne karakteristike i fašističke vladavine u Jadranskom priobalju. U augustu 1943. godine Italija je kapitulirala, a Mussolini je u sjevernoj Italiji nastavio borbu na strani Hitlera dok nije u aprilu 1945. godine uhvaćen i ubijen od italijanskog pokreta otpora.
Pokreti slični fašizmu pojavili su se i u drugim zemljama, iako je Mussolini tvrdio da fašizam nije „eksportna roba“. Tako su u vlastitim uslovima kopirali fašizam: nacionalsocijalizam na čelu sa Hitlerom u Njemačkoj; Dollfuss u Austriji; Franco u Španiji; Salazar u Portugalu; Vargas u Brazilu; Metaksas u Grčkoj; Antonescu sa Željeznom gardom u Rumuniji; Hlinka u Slovačkoj; Pavelić sa ustašama u Hrvatskoj; Mosley u Engleskoj; reksisti sa Degrellom u Belgiji; Lappo u Finskoj; Horthy i Szalassy u Madžarskoj; Quisling u Norveškoj itd.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s