Šta je socijalizam?

Socijalizam (lat. socialis društven) je prva (niža) faza komunističke društveno-ekonomske formacije; skupni naziv za savremenu političku, društvenu, ekonomsku i kulturnu praksu i teoriju radničkog pokreta; društveno uređenje zasnovano na podruštvovljavanju sredstava za proizvodnju, u kojem u procesu oslobođenja rada i raspodjele „svakome prema radu“, društvenom proizvodnjom upravljaju zainteresirani neposredni proizvođači, u kojem se svi društveni odnosi postepeno oslobađaju klasnih suprotnosti i svih elemenata iskorištavanja ljudskog bića (čovjeka).“Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“ – glasi prva rečenica najpoznatijeg manifesta socijalizma koji je ikada napisan. Kada su Marx i Engels krajem 1847. sastavili program najrevolucionarnije ondašnje socijalističke struje Saveza komunista, istodobno su istaknuli da „sve evropske sile već priznaju komunizam kao silu.“ Poslije Prvog i Drugog svjetskog rata dnevno se, oštrije nego ikad ranije, postavljalo pitanje: šta je, zapravo socijalizam? U prvom redu radi toga što se Manifest komunističke partije u svoje vrijeme pojavio kao prvi internacionalni program socijalizma, dovela je pojmove kao socijalizam i komunizam u toliko neposrednu vezu da se njima često označava isto. Dalje, kao kritika građanskog individualizma i liberalne demokratije socijalizam se jednako često izjednačava sa kolektivizmom, najviše zato što se zajedničko, državno, društveno, ukratko kolektivno vlasništvo sredstava za proizvodnju ponekad uzima kao jedina značajka svakog socijalizma. Sam termin socijalizam (kao i komunizam) po prvi put se javlja u Francuskoj oko 1830.godine, a uveo ga je Pierre Leroux. Utoliko je važnije pri svakom definisanju socijalizma imati u vidu svu raznolikost savremenih političkih i socijalnih pokreta, teoretskih modela i praksi. U najkraćem; socijalizam je društveno, zajedničko, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bez eksploatacije nad proizvođačima, radnicima, a posebno u sferi proizvodnje hrane i vode za piće uz poštivanje minimuma ljudskih (egzistencijalnih) prava.
Gotovo da bi se teško i danas našao ijedan značajniji savremeni pokret koji pored ideje demokratije – barem deklarativno – u svom programu, više ili manje, direktno ne bi isticao i ideju socijalizma. Tako i teoretičari različitih državnih koncepata od kasnokapitalističke „države blagostanja“ (Welfare State) u visokorazvijenim industrijskim zemljama zapadne Evrope do „kineskog puta u socijalizam“ koji nam se razbija pred očima pod nasrtajima svjetskog neoliberalizma i konzumerizma u obliku globalizacije. Socijalistima sebe nazivaju cejlonski trockisti, francuski personalisti i egzistencijalisti, buntovni studenti, ali ne manje i različiti dogmatici i oni koji smatraju da vlastiti tip socijalizma treba da nametnu drugima raketnim štitovima i okupacijama, ali i okupacijama sa proizvodnim kvotama, reformama, ekonomskim i drugim krizama, kraditima, nepodnošljivom nezaposlenišću i drugim „proizvodima“ eksploatacije neoliberalnog i drugih kapitalizama u kojima se ne poštuju ljudska prava. Imajući, dakle, u vidu svu raznovrsnost tendencija u međunarodnoj politici i privredi koje se javljaju, u zadnje vrijeme i sa globalizacijom, kao socijalističke ili manje socijalističke, ne smije se ni za tren zaboraviti da pojam socijalizma obuhvata niz odlučnih karakteristika (najznačajnija je minimum ljudskih prava) koje su zajedničke ali i različite, često čak i suprotne do podpune isključivosti. Konačno, mnogima još nije izbrisano iz pamćenja, ali mnogi još ne mogu shvatiti, kako je ne tako davno pojam socijalizam propagandno zloupotrebljen do te mjere da je postojao i jedan „nacionalsocijalizam“ u njemačkom „trećem Reichu“ od 1933. do 1945. godine. Ovo je dobar primjer iz kojeg se vidi do koje mjere može nešto postati prevertirano u direktnu suprotnost, pokazuje upravo taj slučaj gdje jedna ogorčena reakcija na socijalizam uzima njegovo ime.
Moderni socijalizam je rođen u evropskim zemljama XIX vijeka kao neposredni rezultat industrijske revolucije, razvitka kapitalizma i pojave radničke klase kao proleterijata u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Političke partije koje su uzele socijalističko ime u industrijskim i nerazvijenim zemljama Evrope i u drugim kontinentima nastale su u drugoj polovini XIX vijeka, a u to doba dolazi i do prvih socijalističkih revolucija; Pariška komuna 1871. i Oktobarska revolucija 1917.
Sa pojavom K. Marxa i F. Engelsa javlja se adekvatna i potrebna teoretska priprema za veliki zaokret u istoriji modernog socijalizma kako bi postao (revolucionarni) pokret internacionalnog karaktera što nikad nije zaživio. Razlozi su brojni, a jedan je od suštinskog značaja; socijalizam je buržoaski pokret, a komunizam radnički pokret koji napušta religiozne nade i moralne propovjedi, nije se gubio u utopijama i izmišljanju ideala budućeg društva, a još manje u eksperimente osnivanja kolonija, već analizira realnost. Upravo se zato socijalizam kritički distancira od ostalih oblika socijalizma, pa stoga u Manifestu već piše da se ograđuje kako od reakcionarnog (feudalnog, malograđanskog i njemačkog ili „istinskog“) tako i od konzervativnog ili buržoaskog, te od utopističkog i socijalizma i komunizma, a sinteza je najviših dostignuća evropskog mišljenja: njemačke klasične filozofije, engleske klasične ekonomije i francuskog socijalizma.
Poslije Drugog svjetskog rata socijalizam pobjeđuje u nekoliko evropskih i azijskih država što s vremenom oblikuju „socijalistički tabor“ i u prošlim godinama nastupaju kao „istočni blok“ protiv „zapadnog bloka“ kapitalističkih zemalja, dok se često govori i o „svjetskom socijalističkom sistemu“ koji okuplja one zemlje gdje su komunističke partije osvojile vlast. Međutim, razvoj socijalizma nisu pratila poštivanja ljudskih prava, a tako i demokratskih promjena koje uzrokuju poštivanja ovih prava, posebno unapređenje ljudskih prava i sloboda. Bez obzira koliko su se pojedini socijalizmi razlikovali ili u sadašnje vrijeme ako govorimo o socijalnim državama i njihovim razlikama, sa pravom se može reći da ne bi smjelo biti socijalizma koji sa pravom nosi to ime, a da ne bi bio osuda postojećeg političkog sistema i socijalnog poretka utemeljenog na klasama i sve većim razlikama između bogatih i siromašnih, a istovremeno i sa zahtjevima za novim društvenim poretkom u skladu sa humanističkim moralnim normama. Ovaj ideal nije teško postići ako se zna da nemoralnost ne izvire iz nepromjenljivosti ljudske prirode, nego iz korumpiranih društvenih ustanova i državnih institucija. Prema tome socijalizam se ne može zadovoljiti samo ekonomskim reformama, ali se još manje može ograničiti na filantropiju, altruizam ili apstraktni humanizam. Socijalizam svakako treba i mora biti takva teorija i praksa koja dovodi u pitanje i negira sva područja postojanja klasnog društva; razlike među raznovrsnim oblicima socijalizma od antike do danas uglavnom iskrsavaju kada je riječ o putevima realizacije cilja: reforma ili revolucija? Ne ulazeći u analizu reformi, a imajući na umu istorijske posljedice revolucija, jedini ispravan put je poštivanje i unapređenje ljudskih prava, jer su ona i osnova za razvoj demokratije.
Kroz XX vijek je bilo više državnih politika koje su se nazivale socijalističkim, čak i u onim državama gdje socijalisti nikada nisu imali vlast. No, takve metode državnih politika kao što su Rooseveltov New Deal u SAD-u poslije svjetske ekonomske krize 1929. ili slične mjere evropskih vlada da se osigura puna zaposlenost, tržišna stabilnost, visoka produktivnost, te da se visokim nadnicama poveća socijalna sigurnost ili da se doštampa svježa emisija novca i upumpa u bankarski sistem, ne mogu se nazvati ni socijalnim, a kamo li socijalističkim mjerama.
Na kraju bih dodao jednu misao velikog pisca M. Krleže: “Postoji ogromna masa idealističke dosadne kontrarevolucionarne retorike koja se njeguje sistematski, ne predstavljajući nego megalomansku varijantu provincijalnih šovinizama, na podlozi uzajamne negacije pravoslavno-katoličke…” Ovo je Krleža rekao 1952. godine kada se “uvodi” samoupravljanje u tadašnju državu koja je bila konglomerat nacija, manjina, vjera, jezika, a samo četrdeset godina kasnije se raspala ta država uz ogromne žrtve i najveću cijenu je platilo radništvo; gubitkom radnih mjesta, ratnim razaranjem fabrika, privatizacijom itd; jer je tom istom napaćenom radniku bila važnija uzajamna pravoslavno-katoličko-islamska negacija. Isto to gledamo i svjedočimo na primjeru izbjeglica u EU. Ljudska prava, demokratija i socijalizam nemaju alternativu.