Buržoazija

Tajkuni i “naša stvar” – kako funkcioniše globalizacija

Buržoazija (franc. bourgeoisie; od srednjeg vijeka lat. burgus što znači grad), klasa kapitalista (nešto kao tajkuni u našoj sredini) u svakom modernom društvu koji su vlasnici sredstava za proizvodnju i iskorištavaju najamni rad.
Koristeći se svojom ekonomskom moći buržoazija ostvaruje političku vlast u različitim oblicima državnog uređenja (zašto?) i kontroliše glavne resore: vojsku, policiju, kulturu itd. U kapitalističkom društvu buržoazija je vladajuća klasa koja nastoji duhovni život (školstvo, umjetnost itd. pa i cijelu kulturu) podvrći svojim ciljevima. Buržoazija se sastoji od krupne, srednje i sitne buržoazije, a dijeli se na finansijsku, industrijsku, bankovnu, trgovačku i seosku buržoaziju. Sitna buržoazija je izvor klasne diferencijacije u buržoaskom društvu na buržoaziju i proleterijat.
Sam naziv buržoazija u periodu feudalizma u zemljama zapadne Evrope označavao je izvorno gradsko stanovništvo. Kasnije, u XVI vijeku, kada se u zanatskim i manufakturnim radionicama sve više odvaja vlasnik proizvodnih sredstava od nadničara koji rade tim sredstvima, “le bourgeois” znači isto što i vlasnik (poslodavac).
Buržoazija se razvila iz građanstva u srednjevijekovnim gradovima Evrope u kojima se razvijao zanat, robna proizvodnja i trgovina. Taj je razvitak, poslije otkrića Amerike (1492.), njene kolonizacije i otkrića pomorskog puta oko Afrike u Indiju (1498.), proširivanjem trgovine sa kolonijama, pomorstvom i industrijom doveo do zamjene cehovskog načina proizvodnje manufakturom do klasnog raslojavanja gradskog stanovništva na patricijat koji sačinjavaju najbogatije porodice, na srednje bogate i na sitno građanstvo; cehovske radnike, nadničare i gradski lumpenproleterijat. Prve dvije grupe vlasnika sredstava za proizvodnju (patriciji i srednje bogati) sa kapitalističkim načinom proizvodnje formiraju se u buržoaziju kao klasu.
Sa nagomilavanjem bogatstva i porastom ekonomske moći buržoazija je u pojedinim evropskim zemljama tražila da politika (?) sve više odlučuje u državnom životu te se nije zadovoljila nekim političkim pravima i privilegijama koje je dobila u feudalizmu. Odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom riječju; feudalni odnosi vlasništva nisu više odgovarali razvijenim proizvodnim snagama koje je buržoazija razvila. Buržoazija je u tom periodu odigrala progresivnu ulogu i povela je borbu za svoju političku ravnopravnost i osvajanje vlasti. Tako nastaje period buržoaskih revolucija koje raščišćavaju put za daljnji razvitak kapitalizma. U Engleskoj je 1640. započela borba parlamenta sa autokracijom kralja i završila stabilizacijom parlamentarnih oblika vladanja. U Francuskoj buržoazija nasilno uzima vlast 1789. oslanjajući se na stanovnike Pariza. Svoje državno uređenje konsolidirala je tek 1871. u obliku III republike kada je postala svjesna opasnosti koja joj je zaprijetila od proleterijata organizovanog u Pariskoj komuni. Od 1848. i druge zemlje u Evropi, jedne prije, druge poslije, pod revolucionarnim pritiskom buržoazije postaju ustavne monarhije ili parlamentarne republike. To su oblici vladanja koji odgovaraju kapitalističkom načinu proizvodnje i osiguravaju političku vlast (bogatim) buržoaziji. U jeku borbi protiv feudalnog poretka i apsolutne monarhije buržoazija je razvila svoju ideologiju, to su: materijalistička shvatanja francuskih filozofa Helvetiusa i Holbacha, antiklerikalni stav Voltairea, empirizam engleskog filozofa Lockea, ideja o narodnoj suverenosti Rousseaua, teorija o podjeli vlasti Montesquieua, rad francuskih enciklopedista itd.
Buržoazija je u istoriji imala snažnu revolucionarnu ulogu u mijenjanju cjelokupnih društvenih odnosa: ukinula je staleške razlike, smanjila uticaj religioznih organizacija, potakla razvitak nauke i tehnike, kao i uslova za ekonomski progres itd. Marx i Engels u Komunističkom manifestu (1858.) pišu: “Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno.”
Vladavina buržoazije ima za posljedicu sve veću koncentraciju kapitala na jednoj strani, dok se na drugoj strani povećava siromaštvo i broj siromašnih. Radi održanja svoje vladavine, prvenstveno u borbi protiv prava radnika, neposrednih proizvođaća, buržoazija se koristi metodama reformi, ustupaka i kompromisa, čuvajući svoje vlasništvo i kapital, a koristi se i metodama otvorenog nasilja, posebno tamo gdje ne može vladati demokratskim metodama (slučaj fašizma u predratnoj Italiji, nacizam u Njemačkoj, raspad SSSR-a i Varšavskog pakta, arapsko proljeće itd.), te intrigama i lažima obavještajnih službi kroz otvorene agresije na suverene države. Svojim klasnim ciljevima (vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i ostvarenje profita) podvrgla je čitav duhovni život društava i u svoju službu stavila sve forme, ideologije i državne sisteme. Njeni ideolozi su napustili humanizam, socijalnu pravdu isl; a ističu samo ono što je korisno za krupni kapital; buržoazija je izgradila svoje socijalno-demagoške, nacionalističke, rasističke i druge antihumanističke teorije, uskrsla je srednji vijek, mistiku, fašističke ideje o svemoćnoj totalitarnoj državi, u filozofiji i u politici je preuzela pragmatizam, egzistencijalizam i druge varijante jednog ogranićenog i građanskim horizontom determiniranog pogleda na život, na svijet, a u oblasti umjetnosti, pa i kulture nihilizam, kič, dekadencija, pomodarstvo, loš ukus, konzumerizam i senzacionalizam i gdje ga nema što je simptom jednog svijeta u agoniji; buržoazija (krupni kapital, tajkuni i logika “naša stvar”) je postala kočnicom na putu društvenog razvoja. (za više informacija i bolje razumijevanje podsjetiti se na Francusku revoluciju 1789. koja je najbolji primjer kako buržoazija “brani svoje interese”, preko osnivanja republika i Pariske komune uz velike pogibije francuza za “nacionalne” interese koje koristi buržoazija).