Anomija i solipsizam vladaju BH-društvom

Bosanskohercegovačkim društvom već dugo vladaju anomija i solipsizam. Obe pojave su se duboko uvukle u svaku poru društva, tako da ih više niko, sem rijetkih izuzetaka, i ne doživljavaju kao pojave, već kao svakodnevni život i kao nešto što se podrazumijeva i kao nešto što je opštedruštveno prihvatljivo, čak pozitivno. I onda se pitamo zašto šutimo i trpimo dok nam gaze dostojanstvo?

Odgovor na ovo pitanje je krajnje jednostavan. I oni koji gaze tuđe dostojanstvo kao i oni koji dozvoljavaju da im gaze dostojanstvo su podjednako necivilizovani, neobrazovani, baštine jednake tradicijske principe, kulturne (ne)vrijednosti, svi oni u svojoj porodici imaju pripadnike monoteističke religije ili su to i sami, sa istim mentalnim sklopom prema dostojanstvu koji je barbarski, krajnje primitivan, najčešće poistovjećivan sa ponosom i nerijetko i sa krajnjom arogancijom – razlike nema!

Koji su motivi (?) svih onih koj su se trudili da dođu na istaknute pozicije, na jako odgovorne funkcije, na moćne društvene pozicije sa kojih odlučuju o sudbinama velikog broja ljudi, a onda zaborave na sve probleme običnih, malih ljudi. A, ti isti obični, mali, ljudi šute i trpe da bi na sljedećim izborima izabrali iste i, iste prema sebi i iste prema svojim sklonostima, najdubljim vlastitim željama, zatomljenim snovima, nerealizovanim ciljevima, jer s kim si, a bunta nema – isti si. Još i gori!

Da li mi kao predpolitičko društvo, kao barbarsko prema marginalizovanim grupama i prema najranjivijim, u koje spadaju i djeca, možemo dosegnuti elementarni osjećaj odgovornosti prema budućim generacijama na šta nas obavezuju i moral i ljudska prava i zakoni. Imamo li toliko znanja, ljudskosti i solidarnosti za tako nešto!?

Inicijativa

APEL-POZIV-MOLBA svima koji mogu pomoći!!!

Pokretanje inicijative za strateško parničenje

 

Naše udruženje prvenstveno usmjerava aktivnosti na zagovaranje i edukaciju o ljudskim pravima i time doprinosimo vladavini prava i većoj afirmaciji, prevenciji i poštivanju ljudskih prava.

Strateško parničenje je jedna vrsta vođenja parnica u”javnom interesu” gdje se pravo koristi kao instrument za unapređenje ljudskih prava ugroženih grupa, obespravljenih, socijalno isključenih. Dakle,strateške parnice koriste se kao zakonske mogućnosti da bi došlo do promjena u pravu, strategijama i praksama koje su važnije i efikasnije  od pojedinačnih slučajeva u zaštiti od diskriminacije ili nepoštivanja prava. Ukratko, koristimo sudski sistem da bismo došli do širih društvenih promjena.

Ova inicijativa se oslanja na Ustav Bosne i Hercegovine, član 2 (1 i 2) i na sve ratificirane međunarodne dokumente o ljudskim pravima od strane države Bosne i Hercegovine, a izdvajamo samo Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, članovi 9, 10, 11, 12, 13 i 14 koji štite pravo na socijalno obezbjeđenje i osiguranje svakog lica, štite pravo na zaštitu i pomoć porodici, na zaštitu i pomoć majkama prije i poslije rođenja djece, priznanje prava svakom licu na životni standard dovoljan za njega samog i njegovu porodicu,ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj, kao i stalno poboljšanje njegovih uslova života, uključujući pravo na zaštitu od gladi, stvaranje uslova za obezbjeđenje svima ljekarskih usluga i pomoći u slučaju bolesti, priznanje prava svakom licu na obrazovanje uz to da osnovno školovanje mora da bude obavezno i svima dostupno besplatno. S obzirom na to da se u državi BiH masovno krše ljudska prava, a relevantne institucije; domaće, strane, vladine i nevladine ne poduzimaju konkretne aktivnosti, nego se oglušuju ili se tek bave kritikom ili kritizerstvom, molimo vas da se pridružite ovoj inicijativi, u skladu sa vlastitim mogućnostima, s posebnim akcentom na masovnu pojavu odpuštanja radnika koji ostaju bez ikakvih primanja i sredstava za život, na pojavu da radnici rade, a nisu prijavljeni ili nisu dobili zarađenu platu, te na pojavu neuvezanog radnog staža i nemogućnosti ostvarenja zarađene penzije. Ove pojave povećavaju broj socijalno isključenih osoba i povećavaju siromaštvo koje dovodi do pojave napuštanja ili prekidanja osnovnog školovanja i koje pogađa najviše djecu; zaustavimo zajedno ove negativne tendencije u Bosni i Hercegovini.
Umjesto zaključka

Kao slikovit primjer mogu nam poslužiti firme Tuzla kvarc i Feroelektro Sarajevo (ali i druge) koje imaju probleme sa poslovanjem zbog neadekvatnog odgovora nadležnih institucija, čije su posljedice, pored ostalih, neisplaćivanje plata i odpuštanja radnika kao višak radne snage. Da zaključimo: osnovni problem je, pored ostalih, što su radnici na ulici i nemaju od čega da žive kao i njihove porodice, a djeca ne mogu nastaviti školovanje. Ako smo svjesni činjenice da država ubire poreze, a među njima i za zaštitu od nezaposlenosti, postavlja se pitanje – gdje su ti novci, a drugo, ako znamo da je država ratificirala Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – zašto ne poštuje preuzete međunarodne pravne obaveze!?

Dakle, u saglasnosti sa ove dvije iznesene činjenice strateško parničenje ima i te kako smisla jer bi svi radnici (uposlenici, zaposlenici, namještenici) koji ostaju bez posla ili nisu primili platu ili im je plata nedovoljna za prosti biološki opstanak kao i svi drugi pojedinci pod jurisdikcijom države BiH bili zaštićeni od gladi, siromaštva, socijalne isključenosti (djeca bi mogla nastaviti školovanje), imali bi socijalnu zaštitu i osiguranje uključujući i penziono kao i primarnu zdravstvenu zaštitu i ostala prava iz ratificiranih međunarodnih dokumenata koja su, i ovako navedena, još uvijek minimum ljudskih prava, a to je pravo na prosti biološki opstanak, koje je mnogima u državi Bosni i Hercegovini ugroženo. Nepoštivanjem ovih minimalnih prava država BiH sistemski gura ovu kategoriju stanovnika u sivu ekonomiju, u rad na crno ili u kriminal. Trenutno samo nezaposlenih u BiH ima preko 500.000, i koji se svaki dan povećava, jer je broj radnika koji ostaju bez posla veći i od broja radnika koji se zapošljavaju.

Sljedeće konotacije i posljedice strateškog parničenja su od suštinskog značaja sa više aspekata kako po društvo, tako i po državu. Kada socijalno isključena osoba ima zaštitu ovih osnovnih, minimalnih ljudskih prava tada ne možemo govoriti o socijalno isključenim pojedincima ili grupama što znači da automatski imamo socijalno uključene pojedince i gubi se termin, kako u teoriji tako i u praksi, socijalno isključenih, a što znači direktno smanjenje siromaštva. Ovo znači da imamo jako dobru osnovu za socijalnu koheziju sa tendencijom njenog jačanja, preko cjeloživotnog učenja ili edukacije, a sve ovo oživljava civilni dijalog. Kada imamo sve ove socijalne aspekte prirodan, logičan je put, konačno, u socijalni dijalog, kojeg nema dugo u BiH, a kroz socijalni dijalog država će pokazati svoju ulogu i razlog radi kojeg i postoji; država stoji iza svakog pojedinca kao garant prostog biološkog opstanka, kao garant minimalnih ljudskih prava i štiti ga od turbulencija na tržištu rada, štiti ga od samovolje poslodavaca, tajkuna, samovolje pojedinaca na odgovornim pozicijama, ili od sporosti administracije. Ovo automatski znači drastično smanjenje sive ekonomije, rada na crno, smanjenje kriminala i smanjenje tokova novca van kontrole državnih institucija, ali i promjenu ponašanja i poslodavaca koji tada znaju da ne mogu ucjenjivati radnika (zaposlenika, uposlenika, namještenika) i da sa radnikom mora imati fer odnos. Tada radnik ima motiv da prijavi poslodavca koji radi mimo zakona ili koji ne uplaćuje doprinose jer zna da je to u njegovu korist i u korist drugih članova društva, neće biti bukvalno na ulici i da se njegov rad dvostruko vrednuje; primaće zasluženu platu i koristan je član društva i države jer se iz njegove plate izdvajaju porezi za funkcionisanje države kao i doprinosi za zdravstvo, školstvo, zaštitu od nezaposlenosti itd. Na drugoj strani imamo poslodavca koji tada uredno prijavljuje svoje radnike i tako zna da puni državnu kasu za njeno funkcionisanje i da je on poreski obveznik koji pregovara sa državom o uslovima kako da bude efikasniji, kako da proširi vlastite kapacitete i poslovanje, kako da izađe na strano tržište, kako da uveze potrebne mašine itd. Država tada ima dva kvalitetna pregovarača i saradnika koji imaju isti cilj – povećanje efikasnosti, povećanje obima poslovanja,proširenje kapaciteta,veći broj zaposlenih,  veće plate itd. Otvoren je put sinergiji i ostvaruje se socijalni dijalog među partnerima bez ucjena jer svi imaju isti – zajednički cilj.

Zahvaljujemo na razumijevanju i očekujemo vaše prijedloge i uključivanje u inicijativu za strateško parničenje.

 

 

 

 

 

 

Imamo li pravo zaboraviti ljudska prava ?!

Svakoj vladi MORAMO postaviti kao PRIORITET ljudska prava!!!

Šta je nama i svakom pojedincu osnovna obaveza prema ratificiranim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima?!

Evo šta je moja preporuka na bilo koje nove zakone ili ODGOVOR na neoliberalni ili na bilo koji drugi kapitalizam: ako se EU ili Evropski parlament pozivaju, a pozivaju se, na poštivanje ljudskih prava, radi čega se MI, stanovnici EU i MI, stanovnici države-članice Evropskog Vijeća, trebamo “brinuti” za NOVE zakone, kredite, investicije, plate i slično. Država-članica je tu da ubire poreze za punjenje budžeta i da ga pravedno i po prioritetima raspodjeljuje i, to joj je OBAVEZA. Naša OBAVEZA, obaveza svakog pojedinca je da vodeći računa o činjenici da pojedinac ima dužnost prema drugome i prema zajednici kojoj pripada i da je dužan da se zalaže za unapređenje i poštivanje prava preuzetih Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pojedinci čine i EU i države-članice EV kao i BiH. Naša dužnost je da od svih institucija i organizacija TRAŽIMO i ZAHTIJEVAMO za sve pojedince ova prava:

Član 5. Nijedna odredba ovog pakta ne može se tumačiti kao da sadrži bilo kakvo pravo za neku državu, grupaciju ili pojedinca da zavode veća ograničenja od onih predviđenih ovim paktom.

Član 9. Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje.

Član 10. Treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć porodici koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i vaspitanje djece o kojima se brine… Treba da bude pružena posebna zaštita majkama za razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece… Treba preduzeti posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih bez ikakve diskriminacije…

Član 11. Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na životni standard dovoljan za njega samog i za njegovu porodicu, ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj, kao i stalno poboljšanje njegovih uslova života… Države članice ovog pakta priznajući osnovno pravo koje ima svako lice na zažtitu od gladi…

Član 13. … osnovno školovanje mora da bude obavezno i svima dostupno besplatno…

Član 14. Svaka država članica ovog pakta koja, u trenutku kada postaje članica, nije još mogla da obezbjedi u svojoj metropoli ili na teritoriji pod svojom upravom, obaveznu i besplatnu osnovnu nastavu obavezuje se da izradi i donese u roku od dvije godine iscrpan plan mjera potrebnih za postupno ostvarenje, u razumnom broju godina koje utvrdi taj plan, punu primjenu principa obaveznog besplatnog osnovnog školovanja za sve.

Na ovaj način VRŠIMO OPRAVDAN PRITISAK da država čini ono što joj je obaveza i što je RATIFICIRALA, jer ljudska prava NEMAJU ALTERNATIVU. Nedozvolimo ekonomskim i političkim huljama da nam uskraćuju ljudska prava, jer su ljudska prava SKUP MINIMALNIH MORALNO-POLITIČKIH ZAHTJEVA PRIRODNO-PRAVNOG KARAKTERA KOJE SVAKI POJEDINAC POSJEDUJE U ODNOSU NA DRŽAVU I NA ZAJEDNICU SAMIM ROĐENJEM.

Evropa je srušila zid u Berlinu, a gradi zid u Mađarskoj!!!

Da li prepoznajete moralnu vlast i za kakvu se vlast trebamo zalagati!?

Kapitalizam

Kapital je vrijednost koja na bazi kapitalističkih društvenih odnosa donosi svome vlasniku višak vrijednosti. Prema tome novac, sredstva za proizvodnju, objekte, zemlju itd. postaju kapital tek onda kada su u vlasništvu i kada postoji radna snaga koja se unajmljuje i eksploatira. Ukoliko je eksploatacija (najamnog) rada osnovni uslov pojave i egzistencije svakog kapitala, sam kapital je najeminentniji teoretski izraz osnovnih (nekad buržoaskih, danas jasnih kapitalističkih) proizvodnih odnosa – odnosa između klase kapitalista i klase najamnih radnika.

Kapitalizam je društveno uređenje koje se temelji na eksploataciji najamnih radnika (proletera; ljudi koji imaju samo svoju radnu snagu, fizičku i intelektualnu, klasa savremenog društva koja nema sredstva za proizvodnju i živi samo od rada u najmu, osnovna proizvođačka klasa savremenog društva) od strane kapitalista, privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju. Najamni radnici su neposredni proizvođači, koji su ekonomski prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kapitalistima, jer nemaju vlastita sredstva za proizvodnju. Zahvaljujući monopolu privatnog kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kapitalisti su vlasnici svih proizvoda društvenog rada, koji u kapitalističkoj proizvodnji imaju karakter robe. Kapitalizam je i radnu snagu pretvorio u robu, a cijelu planetu u tržišni centar. Najamni radnici u procesu proizvodnje bilo kojih roba stvaraju nove vrijednosti koje su veće od vrijednosti njihove radne snagr. Neplaćeno prisvajanje tog viška vrijednosti suština je eksploatacije najamnog rada i  predstavlja osnovnu pokretačku snagu kapitalističke proizvodnje, a ujedno je i izvorište profita. Dalje ulaganje prisvojenog viška vrijednosti zavisi samo od odluke kapitaliste bez obzira na javni ili opštedruštveni interes.

Kapitalizam je klasno društvo ljudi koji žive od svog rada i ljudi koji žive od svog kapitala. Klasna uslovljenost, borba, ovih ljudi bitno obilježava kapitalizam. Sudbina ostalih ljudi, društvenih grupa; seljaštva, učenika, zanatlija, intelektualnih radnika itd. određena je strukturom i raspodjelom kapitalizma i kapitala. Zbog djelovanja zakona kapitalističkog razvoja te se grupe raslojavaju, a ogroman dio društva se pretvara u proleterijat što ima za posljedicu sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Nadgradnja kapitalističkog društva, (nauka, pravo, religija, politika i dr.), a posebno pravo je određeno, kao posljednja konsekvenca, ekonomskim temeljem na kojem je izgrađena, i izraz je eksploatatorske suštine kapitalizma, jer je kapitalizam vjeran samo sebi.

Kapitalizam nije u svim zemljama nastao u jednakim uslovima, na isti način i u isto vrijeme. Pored mnogih specifičnosti postoje određene crte koje su zajedničke svim zemljama. Kapitalizam je zmijenio feudalizam, jer je bio pogodniji društveni okvir za razvoj proizvodnih snaga. Prvi počeci se javljaju još u XIV i XV vijeku, ali razdoblje kapitalizma počinje tek u XVI vijeku, a u većini zemalja čak i znatno kasnije. I u predkapitalističkim ekonomskim društvenim formacijama, u kojima postoje eksploatacija  i robna proizvodnja, postoje preduslovi za razvoj dva oblika kapitala; zelenaškog (lihvarskog) i trgovačkog. Oni se razlikuju od industrijskog kapitala koji je karakterističan za kapitalistički način proizvodnje, ali ga prate do danas. Trgovački i lihvarski kapital pridonijeli su nastajanju kapitalizma samo tamo gdje su bili ostvareni određeni istorijski preduslovi. Kapitalizam nastaje i razvija se kada vlasnici sredstava za proizvodnju i životnih namirnica susreću pravno slobodne radnike koji su prisiljeni prodavati svoju radnu snagu. Radnici ne mogu prodavati svoju radnu snagu kada nisu slobodni poput robova ili kmetova i neće je prodavati kada imaju vlastita sredstva za proizvodnju.

Kapitalizam je nastao u procesu nasilnog odvajanja neposrednih proizvođača od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. U toku tog procesa sredstva za proizvodnju se pretvaraju u kapital, a neposredni prizvođači postaju najamni radnici. U istoriji postanka kapitalizma bili su odlučujući  oni momenti kada su velike mase ljudi nasilno odvajane od sredstava za proizvodnju. Osnova tog procesa je odvajanje seljaka od zemlje. Ovaj proces je najvjerovatnije bio i prvobitna akumulacija kapitala s obzirom da je direktno vezan za osnovnu ljudsku potrebu-hranu. Tako smo postali živi svjedoci kako se osnovne potrebe za život transformišu u robu i samo nam je još zrak koji dišemo nije roba! Ova prvobitna akumulacija kapitala se javlja u klasičnom obliku u Engleskoj u drugoj polovini XV vijeka i prvoj polovini XVI vijeka. Stvaranje preduslova za kapitalističku proizvodnju u Engleskoj odvijalo se kroz pljačku crkvenih dobara, krađu opštinskog vlasništva sa bezobzirnim nasiljem kroz pretvaranje feudalnog i plemenskog vlasništva u moderno privatno vlasništvo. Razvlaštivanjem na selu su nastajali krupni zemljovlasnici, uz koje se, u mnogim zemljama, razvijala i klasa kapitalističkih zakupaca koji su se bogatili uporedo sa siromašenjem seljaka. Zajedno sa stvaranjem radne snage za kapitalističku proizvodnju i pretvaranjem sredstava za proizvodnju i životnih namirnica u kapital razvijalo se i unutrašnje tržište ali i uslovi za razvoj i drugih vidova kapitala.

Velika geografska otkrića, koja su počela krajem XV vijeka, ubrzavaju proces prvobitne akumulacije kapitala i razvitak svjetske trgovine.  Otkriće Amerike i otvaranje morskog puta oko Afrike izazvali su velike promjene u trgovini XVI i XVII vijeka. Trgovina, pomorski transport i krupna proizvodnja dobili su jak poticaj otvaranjem novih, prekomorskih tržišta. Svjetsko tržište se naglo proširilo, povećala se masa robe u prometu, razvila se borba među evropskim državama za azijske proizvode i američko bogatstvo; izgrađen je kolonijalni sistem. U tom razdoblju odvijao se proces prvobitne akumulacije posebno u Španiji, Portugalu, Holandiji, Francuskoj i Engleskoj. Glavni momenti prvobitne akumulacije, koji su pridonosili stvaranju industrijskog kapitala, bili su otkriće zlata i srebra u Americi, bezdušna kolonijalna pljačka, poreski sistem, državni dugovi, protekcionizam; sve metode koje počivaju na državnoj vlasti.

Za razumijevanje kapitalizma od posebne važnosti je težnja kapitalizma za prisvajanjem viška rada i vrijednosti kroz različite etape povećanja produktivnosti rada, jer se tada smanjuje broj izvršilaca u procesu proizvodnje, a ne radi humanizacije rada. U kapitalizmu se raspodjela  društvenog rada i sredstava za proizvodnju vrši stihijskim djelovanjem zakona vrijednosti preko kolebanja cijena na tržištu; slobodno tržište. Kapitalisti ne ulažu kapital u proizvodnju zato da bi roba, kao rezultat proizvodnje, služila zadovoljenju ljudskih potreba, nego ih jedino pokreću želje za oplođivanjem uloženog; težnja za sticanjem viška vrijednosti. Kapitalizam se temelji na tome da kapitalist kupuje radnu snagu i prisiljavajući radnika da radi za osnovne potrebe i jednim dijelom za obnavljanje njegove radne snage i sposobnosti (plaćeni rad), a višak radnog vremena (neplaćeni rad) kapitalist prisvaja. Ovo prisvajanje je najlakše vidljivo kroz povećavanje produktivnosti u procesu proizvodnje. U svojoj osnovi višak vrijednosti se troši za potrebe lične potrošnje kapitalista i za proširenje proizvodnje. Kapitalisti proširuju reprodukciju samo ako su ugroženi od konkurencije i u težnji za što većim prisvajanjem viška vrijednosti. Na ovom mjestu se i otkriva apsurdnost kapitalizma (i cikličnih “kriza”) jer, što je veće društveno bogatstvo, što je veći kapital u funkciji prisvajanja viška vrijednosti, što je veća energija uložena u proizvodnju i što je veća produktivnost, time je prisutnija nezaposlenost to jest, veća je rezerva industrijske radne snage što daje sigurnost svim kapitalistima da neće ostati bez žive radne snage za koju još nisu našli zamjenu u (robotizaciji) robotima.

Umjesto zaključka: Zamislite državu da se ponaša po ovim principima!?

Uprošteno; država ubire poreze da bi bila na usluzi svojim stanovnicima i da, na prvom mjestu, štiti ljudska prava.

Fašizam

S obzirom da se često koristi termin fašizam, evo nekoliko činjenica o ovoj pojavi koja još živi, u raznim ostacima, u Evropi, ali i šire.

Tvorac fašizma je Benito Musolini, koji je nekad bio socijalist (urednik socijaldemokratskog lista Avanti), kasnije nezavisni publicist, koji je u svom listu Popolo d’ Italia agitirao da Italija uđe u rat na strani Antante. Već 1919. Mussolini organizuje svoja borbena udruženja „Fasci di combattimento“.  Obnovu italijanskog naroda Mussolini je mislio postići povezivanjem nacionalizma Italijana tog vremena sa tradicijama starih Rimljana, sa njihovim vojnim vrlinama i njihovim imperijalističkim postupcima u mediteranskoj zoni. Zato fašizam uzima kao svoj simbol liktorske fasces (fascio), „rimski korak“ (passo romano), „rimski pozdrav“ (saluto romano, ispružena desnica) itd. Na izborima 1919. godine fašistički pokret dobiva samo oko 4000 glasova, ali je ubrzo stekao simpatije i pomoć kapitalista, kada se energično suprotstavio ljevičarskim tendencijama. Na pitanju Rijeke (grad u današnjoj RH) fašizam je takođe uspio dobiti pristaše, pomažući D’ Annuzijeve legionare. Sklopivši 1921. godine izborni sporazum sa desničarskim liberalima, dobio je 38 poslanika za komoru. Godine 1922. (28. X) sa fašističkog partijskog kongresa u Napulju 40000 fašista poduzelo je „marš na Rim“. Predsjednik vlade L. Facta proglasio je opsadno stanje, ali je morao odstupiti, a kralj Viktor Emanuel III povjerio je sastav vlade Mussoliniju, koga su u prvi mah pomagali desni liberali i katolička pučka stranka. Mussolini je ubrzo u krvi ugušio ljevičarske pokrete i pokušaje otpora, te je na temelju udešenog izbornog reda dobio 1924. godine većinu u parlamentu. Kada je, iste godine, poslije ubistva socijalističkog vođe G. Matteottija cjelokupna opozicija (komunisti, socijalisti, desni liberali i katolička pučka stranka) napustila parlament, Mussolini je prigrabio 1925. godine diktatorsku vlast i kao fašistički „duce“ bio gospodar Italije do 1943. godine, dok je kralj bio uglavnom marioneta u njegovim rukama.
Fasšizmu kao doktrini dao je oblik Mussolini. To je zapravo plitka kompilacija i simplifikacija zasada francuskog filozofa Georgesa Sorela (posebno njegovo učenje da svi veliki narodni pokreti počivaju na političkom mitu koji podstrekava na djelo), italijanskih filozofa Vilfreda Pareta i G. Gentilea kao i eklektički skup raznih drugih mističkih, nacionalističkih i iracionalističkih doktrina. Osnovne zasade fašizma su u formulaciji Mussolinija: fašizam ima „idealan sadržaj“ koji ga diže na stepen „više istine“ u istoriji misli; fašizam je antiindividualističan, on je protivan svakom liberalizmu kojem suprotstavlja kao najvišu vrijednost državu kojoj treba sve da služi; u središtu države stoji duce i država je identična sa osobom ducea; izvan države nema ni individua, ni kakvih grupa; fašizam je, kao najradikalniji neprijatelj svakog socijalizma, protivan i svakom organizovanju radnika u sindikate, a zahtjeve, socijalističke i sindikalne, treba zadovoljiti unutar države u korporativnom sistemu; fašizam je antidemokratski, jer je totalitaran i traži da država prožme čitav život individua; država je osoba višeg reda i nju ne stvara narod, već obratno, država stvara narod; fašistička država je najviši i najmoćniji oblik osobnosti i ona prodire i u volju i u intelekt pojedinca, ona prodire u unutrašnjost svake individue i u srce svakog čovjeka od akcije, svakog mislioca, umjetnika i naučnika; suština države se koncentrira u duceu, njegova volja je najviši zakon, jer je on zapravo nepogrešiv. Uz ducea organizacijski postoji Veliko fašističko vijeće, koje je ubrzo osvojilo mjesto parlamenta, ali je bilo bez stvarnog uticaja. Partijski odredi „crnih košulja“, Milizia volontaria per la sicurezza nazionale i tajna fašistička policija OVRA bili su spremni izvršitelji Mussolinijeve volje i fašističkih zločina. Fašistički odgoj omladine i djece vršio se u monopolističkim organizacijama Avanguardia i Balilla. U tom smislu sazdana je čitava njemačka nacionalsocijalistička doktrina i praksa, pa se fašizam i nacionalsocijalizam stoga često i smatraju identičnim pojavama.
Dnevna fašistička praksa iživljavala se u bučnim, dirigiranim i režiranim manifestacijama sa praznim frazama i velikim gestama. Iako se fašizam na riječima izjašnjavao protiv kapitalista, ipak se u praksi potpuno oslanjao na kapitalizam. Radničke partije i sindikati su zabranjeni, a fašistički „sindikati“ su imali jedini zadatak da drže radnike u pokornosti pred državom i kapitalistima. Carta del lavoro, objavljena 1927. godine tobože u korist radnog naroda, nije u stvari nikad provedena u djelo, a položaj radnika u Italiji bio je nepovoljniji od položaja radnika u drugim zemljama.
U vanjskoj politici fašizam je bio orijentisan nacionalistički i imperijalistički. 1936. godine uspostavljen je savez sa Njemačkom (osovina Rim-Berlin), a kasnije i sa Japanom. Tada je Mussolini prihvatio i rasističku i antisemitsku politiku nacista. Fašistička Italija, raspolažući razvijenom mehanizacijom i avijacijom, napala je 1936. godine Etiopiju i anektirala je Italiji. Isto je tako intervenisala u korist fašistički orijentisanog generalisimusa Franca u Španiji tokom građanskog rata 1936.-39. Italija je 1939. godine okupirala Albaniju. 1940. godine prijetnjama je pokušala prisiliti Grčku na kapitulaciju, ali je morala uzmaknuti pred grčkim oružanim otporom. Neposredno prije konačnog poraza Francuske Italija je stupila 1940. godine u Drugi svjetski rat na strani nacionalsocijalističke Njemačke i napala Francusku, aspirirajući na Korziku i na Nicu. Fašizam u Drugom svjetskom ratu nije imao vojnih uspjeha, ali je počinio zvjerstva gdje je god stigao. Masovno odvođenje u logore, palenja sela u „kaznenim ekspedicijama“ i gnusna iživljavanja nad uhvaćenim pripadnicima pokreta otpora ostale su osnovne karakteristike i fašističke vladavine u Jadranskom priobalju. U augustu 1943. godine Italija je kapitulirala, a Mussolini je u sjevernoj Italiji nastavio borbu na strani Hitlera dok nije u aprilu 1945. godine uhvaćen i ubijen od italijanskog pokreta otpora.
Pokreti slični fašizmu pojavili su se i u drugim zemljama, iako je Mussolini tvrdio da fašizam nije „eksportna roba“. Tako su u vlastitim uslovima kopirali fašizam: nacionalsocijalizam na čelu sa Hitlerom u Njemačkoj; Dollfuss u Austriji; Franco u Španiji; Salazar u Portugalu; Vargas u Brazilu; Metaksas u Grčkoj; Antonescu sa Željeznom gardom u Rumuniji; Hlinka u Slovačkoj; Pavelić sa ustašama u Hrvatskoj; Mosley u Engleskoj; reksisti sa Degrellom u Belgiji; Lappo u Finskoj; Horthy i Szalassy u Madžarskoj; Quisling u Norveškoj itd.

EPIDEMIJA KORUPCIJE

Korupcija se definiše kao zloupotreba položaja i vlasti radi ostvarivanja lične koristi.

Istorija korupcije je jako duga i stara je preko 3000 godina, a spominje se u zakonima koji zabranjuju primanje mita u sudskim sporovima. Međutim, mito nije jedini oblik korupcije i javlja se i u obliku krađa roba ili novca od strane javnih službenika ili kada koriste usluge na koje nemaju pravo. Neki od njih koriste svoj položaj kako bi pogodovali svojoj rodbini ili prijateljima.

Korupcija se uvukla u sve pore ljudskog društva, ali je najvjerovatnije najraširenija u državnoj vlasti. Prema Globalnom korupcijskom barometru za 2013. godinu istraživanje koje je proveo Transparency International, ljudi širom svijeta smatraju da su političke stranke, policija, javne službe, zakonodavna tijela i pravosuđe najkorumpiranije institucije u društvu. Navest ću samo nekoliko izvještaja koji na zoran način pokazuju koliko je korupcija raširena.

AFRIKA: u Južnoafričkoj Republici je 2013. godine odprilike 22000 javnih službenika bilo optuženo za zloupotrebu položaja i korupciju.

JUŽNA AMERIKA: u Brazilu je 2012. godine osuđeno dvadesetpet osoba zbog korištenja novca iz javnih fondova za kupovanje političkih glasova. Među osuđenima je i bivši šef kabineta brazilskog predsjednika, drugi najmoćniji čovjek u državi.

AZIJA: u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, 1995. godine poginule su 502 osobe u urušvanju jednog trgovačkog centra. Istraga je otkrila da su gradski službenici primili mito kako bi izvođačima radova dopustili nabavku betona lišije kvalitete što je bilo u suprotnosti sa građevinskim normativima i standardima.

EVROPA: “Zapanjujuće je koliko je korupcija uzela maha u Evropi”, prmijetila je povjerenica Evropske komisije za unutrašnje poslove Cecilia Malmstroem. Zatim je dodala: “Izgleda da ne postoji stvarna politička volja da se korupcija iskorijeni.”

Korupcija je duboko ukorijenjena u državnim službama. Profesorica Susan Rose-Ackerman, stručnjakinja na polju antikorupcije, napisala je da reforme zhtijevaju “korjenite promjene u načinu funkcionisanja državnih institucija.” Da bi se suzbila korupcija reforme “moraju početi od vrha”, dodala je. Državna vlast gubi povjerenje građana kad pokušava iskorijeniti korupciju u policiji ili carinskoj službi, a istovremeno je toleriše među visokim državnim službenicima.

U mnogim zemljama se redovno održavaju izbori, u našoj svake druge godine, što teoretski daje glasačima priliku da smijene sa dužnosti korumpirane državne službenike ili one koji ih godinama lažu. Naravno, ovo je pod uslovom da na izbore izađe i onih preko 40% glasača u našoj zemlji koji misle da nemaju za koga glasati ili da ne mogu ništa promijeniti – što je potpuno pogrešno! Treba biti svjestan samo dvije činjenice; ako ne glasam sigurno se ništa neće promijeniti, jer stranke koje su na vlasti imaju uhodan mehanizam izlaska na glasanje svojih birača koji su zadovoljni stanjem kakvo je trenutno i većina onih koji se plaše da bi drugačijim glasanjem mogli izgubiti i ono malo što imaju, a to je kakva-takva egzistencija u javnim, državnim službama.

Međutim, političke kampanje i izbori su pravo plodno tlo za korupciju, čak i u takozvanim razvijenim zemljama. Bogati pojedinci i korporacije finansiraju izborne kampanje i bave se nekim drugim političkim aktivnostima, npr. koalicijama, pa im to omogućava da vrše nezakonit uticaj na one koji su trenutno na vlasti, ali i na one koji će u budućnosti preuzeti vlast i važne državne službe. Sudija američkog Vrhovnog suda John Paul Stevens napisao je da takav uticaj “ne samo da narušava legitimitet i kvalitet vlade nego i ruši povjerenje građana.” Radi toga i ne čudi što mnogi ljudi širom svijeta smatraju da su upravo političke stranke najkorumpiraniji dio društva.

Sve vlade na ovoj planeti finansiraju njeni stanovnici, njeni poreski obaveznici i to uglavnom putem raznih poreza. Zbog stalnog priliva novca neki državni službenici dolaze u iskušenje da kradu, a neki primaju mito od osoba koje za protuuslugu traže da im se smanje porezi ili neka druga javna davanja. Tako se stvara začarani krug – državna vlast povećava poreze kako bi nadoknadila te gubitke, a to dovodi do daljnjeg porasta korupcije. U takvim okolnostima najgore prolaze pošteni ljudi. U državi kakva je BiH, koja nema monetarni suverenitet, pošteni ljudi imaju sve manje novca ili im novac koji imaju (plate i penzije) sve manje vrijedi zbog povećanja životnih troškova.

Možda bi sada mogli pomisliti da je rješenje u donošenju novih zakona. Međutim, stručnjaci su utvrdili, a naša država to potvrđuje, da veći broj zakona često otvara nove mogućnosti za širenje korupcije. Osim toga, zakoni koji su doneseni isključivo zato da bi se suzbila korupcija uglavnom su neefikasni, a njihova je provedba obično jako skupa – najvjerovatnije zbog korupcije.

Korupcija je posljedica pohlepe i sebičnosti. Državni službenici, ali i stanovnici države često pokazuju upravo te negativne osobine – odakle dolaze ti državnici i ko ih bira!?

Dakle, da bi se korupcija iskorijenila, ljudi moraju naučiti kako nadvladati duboko usađene slabosti kao što su pohlepa i sebičnost. Međutim, vlade širom svijeta nisu voljne provesti takvu vrstu obrazovanja, školovanja ili edukacije. Naravno da je ovdje potrebno promijeniti društvene paradigme, sistem društvenih vrijednosti, reformisati školstvo, pravni sistem i što je najvažnije, a najjednostavnije je primjeniti jedno jednostavno načelo: Ponašaj se prema drugom onako kako bi volio da se drugi ponašaju prema tebi.

U Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv korupcije piše da države trebaju afirmisati čestitost, poštenje i odgovornost!

Zašto se u Bosni i Hercegovini ne poštuju ljudska prava!? Zato što se kroz poštivanje ljudskih prava smanjuje korupcija i to sistemski, zato što funkcionalno razumijevanje ljudskih prava vodi ka solidarnosti, a solidarnost ne poznaje pohlepu!

VAŽNOST CIVILNOG DRUŠTVA, ALI I NEVLADINOG SEKTORA U PRIMJENI LJUDSKIH PRAVA

BEZ FUNKCIONALNOG RAZUMIJEVANJA LJUDSKIH PRAVA NEMA PROMJENA U BH-DRUŠTVU

Švajcarci su na referendumu odbacili prijedlog ograničavanja menadžerskih plata na nivo od 12 plata najslabije plaćenog zaposlenog. Mlada studentica Jovana Kljajić, iz Mrkonjić Grada, neće pristati na raspad BiH. Kakva je veza između ova dva događaja?

Možda postoje projekti koji su nedodirljivi, o kojima mediji “bliski nevladinom sektoru” nikada neće kritički pisati iz najboljih namjera, jer misle da je to nevladin sektor! Jer, kako pisati o udruženjima koja skupljaju pomoć za lijekove ili ortopedska pomagala, kako pisati o udruženjima koja kupuju udžbenike i dijele ih učenicima, ili zagovaraju učešće mladih u procesima donošenja zakona, šta napisati o udruženjima koja skupljaju pomoć za porodice koje su pogođene elementarnim nepogodama, ili koje ugroženim kategorijama stanovništva obezbjeđuju jedan obrok kroz javne kuhinje, šta napisati o udruženjima koja sklanjaju djecu sa ulica iz kandži prosjačenja… primjera je bezbroj. Ja samo mogu reči da ovakvo civilno društvo i ovakav nevladin sektor otupljuju oštricu sistemskih rješenja i povoljan su vjetar u jedra neefukasnoj vlasti u državi BiH na svim nivoima. Agonija se nastavlja i produbljuje!

Nakon ovakvih i malobrojnih sličnih ukazivanja na goruće probleme slijedi unutrašnja inkvizicija koja će vas bez milosti sasjeći i ugušiti svaku konstruktivnu kritiku. Civilno društvo i nevladin sektor bi trebali da budu spremni na argumentovano i principijelno vođenje diskusije i sukobljavanja mišljenja i da nudimo alternativne koncepte i da o njima razgovaramo. Moj je prijedlog bio, a i sada je da prihvatimo NZS , najmanji zajednički sadržilac, nevladinog sektora ili ga predložiti cijelom civilnom društvu, što je malo teže. Ovaj najmanji zajednički sadržilac bi mogao biti jedinstven cilj, samo jedan zahtjev cijelog nevladinog sektora ili civilnog društva da se napravi pritisak na vlasti da se riješi taj jedan problem koji obuhvata veliki broj ljudi. U državi BiH je to nezaposlenost ili preciznije rečeno; kako zbrinuti nezaposlene koji se redovno javljaju na biroe za zapošljavanje. Ovdje bi se mogao napraviti jak pritisak na vlasti, jer one sada nemaju nikakvu odgovornost i dužnost prema ovim radnicima, kojima se, u posljednje vrijeme oduzima i pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu i pored toga što je država BiH ratificirala odgovarajuće međunarodne dokumente o zaštiti ljudskih prava u koje spada i stalno poboljšanje životnog standarda, briga za porodicu, djecu, zaštita od gladi i socijalno osiguranje.

Pored NZS određen pritisak, ali i saradnja, se može napraviti i kroz socijalni dijalog kojeg trenutno u BiH nema. Taj socijalni dijalog mora biti na ravnopravnim osnovama i bez ucjena, a posebno jer nas čeka i reforma zakona o radu. Najveći i osnovni krivac odsustva socijalnog dijaloga pada na teret sindikata i rukovodstva sindikata koji se nesnalaze u tranzicijskim (ne)prilikama.

Uz sve ove pojave imali smo i izbore koji su bili tačka na “i” da shvatimo da se nalazimo u kvazidemokratiji i ako se ništa nepreduzme stanje će ostati isto, u najboljem slučaju, a bez aktivizma civilnog društva i nevladinog sektora kroz NZS promjene će biti još gore; izraženije siromaštvo, veći broj nezaposlenih, veči broj djece koja napuštaju ili nezavršavaju školovanje, rast cijena hrane i komunalnih usluga itd. Ovo je sve zbog toga što smo dozvolili da vlast nema nikakvu odgovornost prema svojim državljanima i što radi šta hoće, a da je niko ne pita ni zašto, ni gdje troše novac, u šta se ulažu krediti, šta su prioriteti itd. Društvom i državom BiH vlada anomija; korupcija toliko buja da stanovnici države BiH nisu ni svjesni da i oni učestvuju svaki dan u korupciji, kriminal je toliko prisutan u svakodnevnom životu da je to postao stil života, politička elita se okružila poslušnicima tako da nije bitno za koga glasate od ponuđenih kandidata. U državi BiH nepravda je tolika da je progutala cijelog čovjeka, progutala je ljudsko biće i niko ne mari za ljudska prava; apatija i muk.

A, onda me iznenadi krik, krik u formi otvorenog pisma studentice Jovane Kljajić:              “…  Ovdje ne žive ljudi, ovdje žive političari. Život vam diktira politika. Ovdje je najmanje bitno otcijepljenje države. Ovdje se ljudi dijele na vaše i naše, a svi su isti. Ovdje još rat nije prestao, jer političarima nije u interesu da prestane. Ovdje nacionalnoj mržnji nema kraja. Ovdje radimo za tuđu stolicu. Ovdje te po imenu svrstaju u entitet. Ne daj Bože, ako nisi među ova tri konstitutivna naroda, bolje bježi! Demokratije nema, niti će je ikada biti. Ovdje je aktuelna samo politička scena i to na ovaj način : što više kradeš, više će te masa podržavati! Obrazovanje nam se raspada, ljudi nemaju šta da jedu, ukraden nam je život u startu, ubijaju nas u pojam…i tako u nedogled bih mogla da pišem dok tonemo, ćutimo, trpimo, gledamo, propadamo…”

I dalje se pitam kakva je veza između referenduma u Švajcarskoj i otvorenog pisma studentice iz Mrkonjić Grada!? Ta veza je u funkcionisanju društva, civilnog društva i pitanjima kojim se bave društva. U Švajcarskoj je to referendum, a u BiH usamljeni pojedinac, u Švajcarskoj je to pitanje standarda i zarade, a u BiH zatucanost, primitivizam i ublehe. Obe države su u Evropi, a kao da su udaljene u svjetlosnim godinama!

Dokle…

… ovo podnositi!?

Jedne prilike mi je pod ruku došla, valjda ima noge, knjiga sa naslovom Kriminologija. Kasnije sam saznao da se koristi na pravnom fakultetu kao udžbenik.
Evo šta u njoj piše: “… tema kriminologije je konflikt, odnosno činjenica da krivični zakon zagovara i štiti interese vladajućih društvenih struktura…da je društvo sastavljeno od interesnih skupina gdje svaka (skupina) štiti svoje interese. Te skupine su vlasnici produkcijskih sredstava, radnici, uposlenici, studenti i dr. Zbog različitih interesa te su skupine u međusobnom konfliktu… Dok siromašne kriminalce, provalnike i nasilnike osude na kaznu zatvora, učinitelje kriminaliteta bijele kragne, koji u prosjeku uzrokuju značajno više društvene štete, najčešće oslobode krivice zbog nepoznavanja specijalnosti kriminalnog djelovanja ili formalnih grešaka u krivičnom postupku. Siromašni idu u zatvor za manje prekršaje zakona, bogatom se izriču vrlo blage kazne da bi uskoro mogli prouzrokovati još više štete. Kriminolozi… smatraju da kriminalitetom i provođenjem zakona vladaju ljudi koji imaju društvenu moć i koji određuju koje vrijednosti treba osigurati pred kriminalcima. Kriminalitet tako određuju predstavnici vladajuće klase i ne svi ljudi u društvu na temelju konsenzusa. Kriminalitet je zato politički konstrukt kojeg oblikuju vladajuće elite za zaštitu svojih interesa i povećanje političke i ekonomske moći.” (kraj citata).
Ako se sjećate, stalno sam govorio (ali i pisao) da se ne pozivate previše na domaće zakone sem ako ih stvarno dobro poznajete. Kroz domaće zakonodavstvo, a nisam pravnik, sam primjetio da ima i takvih zakona, a nisam ih ni sve ni pažljivo pročitao, koji su u koliziji, pa nam se dešava da neki ljudi mogu kupiti stan “po zakonu”, a neki se oslobađaju krivične odgovornosti po pet, šest i sedam puta. Međutim, mene interesuje nešto drugo; od kada sam pročitao ovu knjigu pravni fakultet je završilo sigurno pet generacija, toliki profesori predaju na pravnim fakultetima širom države Bosne i Hercegovine, pa koliko ima još advokata i – NIŠTA!!! Zaključak se nameće sam od sebe: IMAMO GOMILE PROFESORA, PRAVNIKA I STUDENATA KOJI OVO NEPREPOZNAJU, A SEBE NAZIVAJU AKADEMSKIM GRAĐANIMA – NITI SU AKADEMICI NITI SU GRAĐANI.
Za kraj još jedan zaključak koji sam pročitao u ovoj knjizi, a glasi ovako; prava krivična djela su ona koja većina kapitalističkih društava zanemaruje ili uopšte ne poima, čak zanemaruje PAZITE SAD, taksativno navedena, su: KRŠENJE LJUDSKIH PRAVA ZBOG RASIZMA, SEKSIZMA I IMPERIJALIZMA, SLABI UVJETI RADA, SLABA BRIGA ZA DJECU, NEJEDNAKE MOGUĆNOSTI ZA ZAPOSLENJE, OBRAZOVANJE, STANOVANJE I NEDOSTUPNOST ZDRAVSTVENIH USLUGA, EKONOMSKI I POLITIČKI KRIMINALITET, NEPOŠTIVANJE LJUDSKOG DOSTOJANSTVA, POLICIJSKA BRUTALNOST itd. Kao da je neko opisao stanje u državi Bosni i Hercegovini. Radi toga ja insistiram na podizanju tužbi protiv tužilaca i vlada na svim nivoima.

Zašto prioritet ljudskim pravima!

Barbarizacija društva

Istorijski, politički i ekonomski, dakle isplativo, gledano svako novo uspostavljanje vlasti definiše, na sebi svojstven način, odnos prema javnom, opštedruštvenom dobru, ili kraće; prema ljudskim pravima. Stanovnici bi mogli preživjeti i rekonstrukciju, promjenu i krivu interpretaciju prošlosti i istorije, rat, bolest, male plate i visoku stopu nezaposlenosti, inflaciju, povećan uvoz i smanjene investicija, pa čak i politiku, onu najgoru, a sve to onako kako to odgovara njenim pokvarenim, partiokratskim interesima i ideologiji koju takva politika propagira. Međutim, stanovnici neće moći preživjeti preuređenje ljudskih prava. Lagano, ali sigurno, preuređenje ljudskih prava dovodi do bijele kuge, razbijanja socijalne kohezije, dovodi do siromaštva, apatije, bolesnog društva, otuđenja pojedinaca, civilizacijski neprihvatljivog školovanja, napuštanja trajnih univerzalnih ljudskih vrijednosti, sveopšte komercijalizacije društva, opadanje smisla javnog ili opštedruštvenog dobra, odsustvo socijalnog dijaloga itd. Nepoštivanje ljudskih prava vodi nas direktno u barbarizaciju društva.

Ovih dana smo svjedoci “formiranja vlasti” na svim nivoima i u “toku” smo, putem medija, stranačkim pregovorima. Samo obratite pažnju koliko puta će biti spomenuti nacionalni interesi, pregovori sa Evropom i ulaganja, a koliko puta će biti spomenuta solidarnost, socijalni dijalog i ljudska prava!!!

DEMOKRATIZACIJA – ljudska prava i demokratija

Nacionalizmi i etatizmi nisu nikada išli ruku pod ruku sa demokratijom i ljudskim pravima

Mnogo je važnije razvijati instrumente i mehanizme za PREVENCIJU ljudskih prava od institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava i koje djeluju tek nakon što su prava već prekršena. Ovo uvijek zahtijeva promociju i afirmaciju ljudskih prava, a posebno putem školskog sistema, ali i kao opštu sociološku vrijednost.

Od posebnog značaja je SHVATANJE POVEZANOSTI ljudskih prava i osnovnih sloboda (i osnovne slobode su ljudska prava) sa principima demokratskog društva. Da bi se prepoznala ova veza demokratiju predstavljamo kao SISTEM političke i socijalne organizovanosti. Ovo znači da je demokratija shvaćena kao jedna vrsta vladavine i kao sistem opštedruštvenih vrijednosti u kojima se MORA dati najpovoljnije mjesto ljudskim pravima.

Potrebno je napomenuti na opasnosti kada se pokuša definisati demokratija koje dolaze iz različitih političkih režima pa imamo indirektnu, direktnu, parlamentarnu, predsjedničku, reprezentativnu, demokratiju kapitalističkog zapada, tradicionalnu, radikalnu,narodnu, marksističku, socijalističku, revolucionarnu i druge demokratije, a sve ovo izlaže demokratiju devalviranju i blamiranju kao što je u bh-društvu.

DEMOKRATIJA je i NAČIN VLADAVINE i nije samo princip većine već je potrebno da društvene skupine dijele mišljenje o političkim pitanjima. Ovo je potrebno jer demokratija ne garantuje pojedincima nikakvu posebnu slobodu djelovanja. Međutim, postoje neka prava i slobode koje su usko vezane za demokratiju i bez kojih bi princip većine izgubio smisao, a to su: sloboda izražavanja, sloboda udruživanja, pravo ljudi da budu uključeni u politička pitanja itd. Ove slobode omogućavaju debate kroz koje se artikuliraju i formiraju zahtjevi. Dakle, demokratija, u najširem smislu, je življenje ljudskih prava. Življenje ljudskih prava sastoji se, prije svega, iz vladavine zakona. Zakoni trebaju biti izraz opšte volje naroda (kroz predstavnička tijela ili na neki bolji način). Iz svega ovoga se može zaključiti da postojanje demokratskog političkog sistema i njegovih institucija počiva na pravnoj zaštiti i sigurnosti osnovnih ljudskih prava i sloboda.

DEMOKRATIJA KAO SISTEM VRIJEDNOSTI ne može ostati samo na skupu institucija i procedura za donošenje odluka, jer su to samo instrumenti za promociju i zaštitu njenog osnovnog sadržaja. Osnovni sadržaji demokratije su dostojanstvo, slobode i jednakost ljudi, a to OMOGUĆAVA prevazilaženje grube realnosti svijeta podijeljenog u različite političke, religiozne i ideološke sisteme. Glavna vrijednost demokratije je UČEŠĆE osoba, ljudi u postizanju, usvajanju i praćenju vrijednosti i normi koje trebaju upravljati ponašanjem društva (uređenje zajedničkog života) i odnos tog društva sa institucijama. Ovo znači društvo koje formuliše svoje zakone, gdje sve socijalne grupe učestvuju u formulisanju zakonskih normi koje će regulisati sveukupno stanje i ponašanje; ovo je proces, demokratizacija, stalnog prilagođavanja socijalnim potrebama u datim momentima. Najkraći zaključak je da demokratija ne može opstati bez ljudskih prava.

Na prvom mjestu demokratija osuđuje i reaguje na povrede ljudskog dostojanstva. Zaštita ljudskog dostojanstva je sadržana u (1) ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i u (2) političkim i građanskim pravima. Ove dvije kategorije ljudskih prava su u veoma uskoj vezi, pa se mora istaći da je poštivanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava najbolji temelj za poštivanje političkih i građanskih prava – isto važi i obratno! Iz ovoga je lako zaključiti da se MORAJU NAPUSTITI dosadašnje ideologije neslaganja koje proizilaze iz podjele svijeta na različite ekonomske, socijalne i političke sisteme. Svi ovi faktori (i još mnogo njih) imaju uticaja na karakter ljudskih prava. Osnovni karakter ljudskih prava je UNIVERZALNOST. Ova univerzalnost se prepoznaje jednostavno, to je okruženje koje odbacuje surovost, a štiti život kao i fizički i psihički integritet osobe. Dakle, ova univerzalnost može i MORA postojati bez obzira na politički režim. Ova prava se ne mogu ukinuti u bilo kojoj situaciji, a to je vidljivo u članu 4. (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ova prava su ispred čitavog demokratskog legitimiteta i ona su opravdana i neophodna u bilo kojoj državi i u bilo kojem društvu, jer bez ovih prava nema ni drugih prava!

Prava koja su potrebna u nekom okruženju da bi se moglo govoriti o demokratizaciji su:

– sloboda izražavanja (uključuje pristup većem broju izvora informacija)

– sloboda okupljanja i udruživanja i

– slobodni izbori.

Sva ova prava podrazumijevaju (demokratske) institucije koje su neutralne.