Strategija

Osnovni uzrok neprihvatljivog statusa bh-društva je nepoznavanje osnovnih karakteristika ljudskih prava i šta su to ljudska prava, te koje uticaje vrše ljudska prava na cijelo društvo. Strategija ZGRADA ima za cilj edukaciju o ljudskim pravima kroz sve slojeve društvenih interakcija koje su poznate kao; socijalni dijalog, cjeloživotno učenje, socijalna uključenost, civilni dijalog i socijalna kohezija, a kako bi se postigla prevencija u oblasti ljudskih prava i unaprijedilo građansko i demokratsko društvo.

Potrebno je uvesti edukaciju o ljudskim pravima u predškolsko obrazovanje kao informativni predmet i kao uvod u ljudska prava kroz igru, pozorišne predstave, slikovnice, likovni rad itd; (sve ono što je primjereno za ovaj uzrast). U osnovno školovanje uvesti Konvenciju o pravima djeteta, a srednje i visoko školstvo treba obuhvatiti obaveznim nastavnim predmetom o ljudskim pravima, dok u strukovnom školovanju, osposobljavanju, prekvalifikaciji i kroz učenje odraslih treba uvesti obavezni predmet provjere znanja osnova o ljudskim pravima.

Sva edukacija, obavezni nastavni predmeti i provjere znanja o osnovama ljudskih prava vode, i trebaju voditi, ka pojedincu koji će biti sposoban i zainteresovan za cjeloživotno učenje, jer ga ono uključuje u kvalitetan i ravnopravan socijalni dijalog što uvodi i pojedinca, a ne samo grupe i one koji su zainteresovani, ka socijalnoj uključenosti kroz koju dobijamo aktivnog stanovnika države i aktivnog pripadnika društva u civilnom dijalogu što, sve zajedno, doprinosi socijalnoj koheziji i izgradnji i unapređenju sinergija ovih društvenih interakcija. Na ovaj način se postiže kvalitetniji i življi socijalni dijalog koji se razvija i van egzistencijalnih pitanja. Pojavljuju se i novi akteri i nove teme koje razvijaju civilni dijalog koji pokreće cijelo civilno društvo na aktivnosti i na partnerske odnose u kojem učestvuju država, udruženja, neformalne grupe i pojedinci (dok, globalno gledajući, biznis-sektor, po mom mišljenju, još nije prepoznao svoje mjesto u ovoj priči).

Rješenje je u aktivnijem učešću cjelokupnog civinog društva, a posebno nevladinih organizacija u aktivnostima na teritoriji države po vlastitom izboru ili u saradnji sa drugim organizacijama u iznalaženju efikasnijih pritisaka na sve nivoe vlasti radi nalaženja najefikasnijih sistemskih rješenja.

Kada imamo ovakva zbivanja u cijelom društvu tada možemo govoriti o jačanju socijalne kohezije s obzirom da imamo sinergiju uspostavljenu među pojedincima i grupama, a gdje je država partner i servis. Socijalna kohezija podrazumijeva dobru upravu, javno dobro, transparentnost, komunikacije svih vrsta i nivoa itd. i sve ono što doprinosi da pojedinac, barem državljanin, ima osjećaj da je „kao kod kuće.“

Jednako je važno pored edukacije o ljudskim pravima uvođenje ravnopravnog socijalnog dijaloga. Uvođenje ili prihvatanje ravnopravnog socijalnog dijaloga ne košta ništa i pitanje je samo dobre volje i poštivanja ljudskih prava. Temelj ravnopravnog socijalnog dijaloga se ogleda u činjenicama poznavanja, afirmacije i poštivanja osnovnih ljudskih prava koja su sadržana u ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao i u mnogim drugim dokumentima koja je ratificirala država BiH, a ovdje samo napominjem konvencije Međunarodne organizacije rada, kao primjere, i da vam skrenem pažnju na njih i na to da država ima pravnu obavezu prema svim stanovnicima da ih poštuje.

Rješenje je uspostava ravnopravnih pregovaračkih pozicija do kojih se dolazi osiguranjem od strane države svih elementarnih, osnovnih potreba za život za svaku osobu (krov nad glavom, doručak, ručak, večera, pitka voda i osnovne komunalne usluge, adekvatna odjeća i obuća, primarna zdravstvena zaštita i besplatno, barem osnovno školovanje).

Ovo znači da država obezbjeđuje u svim uslovima, izuzimajući ratne okolnosti, osnovne potrebe svakom stanovniku, a kada su djeca u pitanju, kroz Konvenciju o pravima djeteta, ima šire obaveze obezbjeđenja pomoći porodici kada se porodica brine o djetetu koje ide u školu (i ovdje Konvenciju navodim kao primjer da se vidi ta povezanost prava i obaveza). Kada država „zna“ da ima takve obaveze tada ona mijenja svoje aktivnosti prema poslodavcima što uzrokuje promjenu ponašanja svih poslodavaca prema radnicima (sindikatu). U ovim promjenama ponašanja, država zahtjeva od poslodavca da uplaćuje doprinose za svakog zaposlenog, jer za svakog nezaposlenog sada država ima obavezu obezbjediti osnovne potrebe svakog pojedinca i svake porodice (ovo je preuzela ratifikacijom međunarodnih dokumenata), jer je to i glavni razlog što postoji poreska politika i što se moraju uplaćivati doprinosi iz plata i na platu (dakle, ove obaveze postoje i danas, te nisu dodatno opterećenje ni za poslodavce, a ni za državu), a kada ovo pravo koristi svaki nezaposleni i svaka porodica u potrebi, tada poslodavac neće moći ucjenjivati radnika da prihvati pod svaku cijenu bilo kakav posao, jer ga sada štiti država, a poslodavac ima radnika koji na posao dolazi bez straha za egzistenciju i konačno na ovaj način se ruši rad na crno i u sivoj ekonomiji, jer osobe bez posla sada znaju da su im osnovne potrebe zadovoljene, a da je rad na crno i u sivoj ekonomiji pljačka i direktno učestvovanje u korupciji i da su u direktnoj suprotnosti sa interesima države i što je još bitnije; u direktnoj su suprotnosti sa nezaposlenim, ali i zaposlenih i misijom i ulogom sindikata kao i cijelog društva. Na ovaj način svi su podjednako zainteresovani za unapređenje radnih odnosa, ekonomičnije poslovanje, za uštede i bolju efikasnost privrede itd; stvara se pozitivna, inspirativna sinergija; poslodavac i dalje teži većem profitu, a kroz to, veće plate, veća davanja, veći budžet i veća sigurnost stanovnika, ili; država daje poticaje za nabavku efikasnije tehnologije ili investira u školovanje kako bi imala kvalitetnije i produktivnije radnike i tako povećava bruto društveni dohodak koji donosi više novaca u budžet, a iz budžeta se podmiruju potrebe cijelog stanovništva. Kada imamo partnerski i ravnopravan socijalni dijalog tada imamo i dobru socijalnu uključenost pojedinaca, grupa i svih onih koji su zainteresirani za promjene i napredak, što dovodi do proširenja motiva koji mogu biti za poboljšanje ličnih, ali i grupnih, društvenih i državnih okolnosti. Ravnopravan socijalni dijalog, bez straha i ucjena, motivira pojedince i formalne i neformalne grupe na informiranost i na učenje kako bi sada postali ravnopravniji u socijalnom dijalogu i na intelektualnoinformativnom nivou kako bi mogli što kvalitetnije artikulisati svoje mišljenje, zahtjeve i djelovanje. Tako se javlja potreba za cijeloživotnim učenjem gdje su već roditelji svjesni potrebe da njihovo dijete treba predškolski odgoj (prva socijalizacija), školsko obrazovanje (da bude obavezno), visokoškolsko obrazovanje (težnja pravednijem i bogatijem pojedincu i društvu) , strukovno školovanje i osposobljavanje i obrazovanje i učenje odraslih (prekvalifikacija, želja za više znanja, snažnije uključenje u socijalni dijalog).

Rješenje je u osiguranju besplatnih jaslica, obdaništa i barem osnovnog školovanja uz napore da i više i visoko školovanje bude besplatno (jer znanje nije roba) s tim da jaslice i obdanište nisu obavezni, dok je predškolsko jednogodišnje obrazovanje obavezno i besplatno. Dokvalifikacija, prekvalifikacija, strukovno školovanje i školovanje za unapređenje rada su besplatno dostupni kako nezaposlenim tako i zaposlenim.(kraj)

 

 

Osnovni i dalekosežni cilj Udruženja je stvaranje zdrave političke, kulturne i ekonomske sredine koja će svim pojedincima bez obzira na njihovo historijsko breme pružiti jednake šanse, prava, ali i zahtjevati proporcionalne odgovornosti.

U interesu ostvarivanja spomenutog cilja, Udruženje će vršiti niz aktivnosti, od kojih izdvajamo:

– saradnja sa drugim udruženjima koja na bilo koji način doprinose afirmaciji i unapređenju ljudskih prava (potpisivanje ugovora, organizacija manifestacija, zajedničke aktivnosti…)

– izgradnja mreže pojedinaca koji će biti prva preventivna mjera za zaštitu ljudskih prava (razvijanje individualnog osječaja pravednosti, promocija građanske hrabrosti, razvijanje svijesti o vlastitom značaju i ulozi u društvenim procesima, ukazivanje na značaj pasivnih članova zajednice…) u kojoj je svaki pojedinac očica mreže kao stražar-alarm u prevenciji ljudskih prava i signaliziranju kršenja ljudskih prava

– promocija građanskih vrlina i razvoj građanske svijesti koja će rezultirati u stvaranju građanskog društva (reofrma obrazovanja, izgradnja obrazovnog sistema koji se temelji na vrijednostima slobode, pravde, tolerancije, solidarnosti, jednakosti i ravnopravnosti, promocija edukacije i odgoja u duhu građanskih vrlina…)

– osvještavanje individua i kolektiva o njihovoj ulozi i važnosti u demorkatskom procesu (lobiranje, pritisak javnosti, demonstracije, peticije, tužbe i sve druge demokratske, zakonom dozvoljene aktivnosti u cilju osvještavanja i unapređenja odgovornih osoba i institucija, modernizacija i smještanje u historijski kontekst svih procesa i uz njih povezanih osoba i institucija)

– ukazivanje na značaj prevencije u domeni ljudskih prava

Ove dugoročne ciljeve ostvarit ćemo uz pomoć niza adekvatnih projekata i programa npr. projekt edukacije mladih kroz upoznavanje sa činjeničnim stanjem u Bosni i Hercegovini, organiziranje skupova i debata na temu ljuskih prava, pritisak na javnost i institucije vlasti da se angažiraju u stvaranju zdravog društva, stvaranje tradicije poštivanja ljudskih prava, osnivanje biblioteka i promocija knjige, izravno suočavanje sa pojedincima odgovornim za probleme, ili što je za nas podjenako bitno, za solucije tih problema.

– trenutno je u toku anketa i kratka edukacija o ljudskim pravima i ove aktivnosti se obavljaju od prošle kalendarske godine i nastavit će se i u drugom polugodištu školske godine, a završene su u OŠ Kovačići. Još će biti obuhvaćene škole: Čengić Vila 1, Isak Samokovlija, Grbavica 2, Grbavica 1, Fatima Gunić, Aleksa Šantić i 6. mart, a sve aktivnosti se vode pod nazivom I ja imam pravo na besplatno osnovno školovanje.

NVO Zajednička građansko-demokratska aktivnost i edukacija o ljudskim pravima kroz osnivanje i unapređenje građanskog i demokratskog društva u Bosni i Hercegovini je registrovana i počela sa radom 2008.godine sa osnovnim ciljem edukacije o ljudskim pravima. Sam naziv naše organizacije navodi na zaključak da u BiH nema ni građanskog ni demokratskog društva i da pred nama stoji veliki zadatak i veliki izazov.

Prepoznavši ovaj problem ZGRADE (skraćeni naziv organizacije) mu ne pristupaju samo na “klasičan” način koji je uobičajen u bh-društvu i koji se svodi na “gašenje požara”, već želimo trajna, sistemska rješenja i probleme “napasti” sa više strana. Iliustracije radi; trenutno radimo na projektu pod nazivom I ja imam pravo na besplatno osnovno školovanje koji u svojoj realizaciji ima tri dijela. U prvom je provedena kratka edukacija učenika u određenom broju osnovnih škola o ljudskim pravima u opšte sa akcentom na Konvenciji o pravima djeteta, a nakon toga je urađena anketa koja ima za cilj da “otkrije” ko je ratificirao Konvenciju i šta treba da bude ispoštovano iz Konvencije, a nije. Zatim je urađen Izvještaj koji otkriva, kroz analizu ankete, pravo stanje u osnovnim školama, to jest da obavezno osnovno školovanje nije obavezno, a niti besplatno, jer ima mnogo djece koja ne upiše ili ne kompletira osnovno školovanje (uglavnom zbog siromaštva) i radi tog propusta niko ne odgovara, a paralelno sa ovim prevoz do škole, užina ili obrok u školi, udžbenici i prateći pribor (radne sveske, šestar, bojice, oprema za sport…) nisu besplatni, a mnoge škole su neuslovne i nedovoljno opremljene za kvalitetnu nastavu (nerijetko i roditelji i učenici učestvuju u opremanju škola), a da se ne spominje nastavni plan i program koji trebaju biti prilagođeni multinacionalnom i multikonfesionalnom društvu poput bh-društva. Drugi dio je objavljivanje i potpisivanje Peticije od strane stanovnika BiH u kojoj se traži ispunjenje uslova o obaveznom i besplatnom osnovnom školovanju i upućivanje Peticije i Izvještaja svim nivoima vlasti radi ispunjenja zahtjeva. Treći dio zavisi od vlasti i ako reakcija bude usporena ili ignorantska, upućuje se tužba u Strazbur.

Iz ovoga je vidljivo da ZGRADE djeluju na nenasilan način, da ne pozivamo na ulicu, da nema dešavanja naroda i da djelujemo tamo gdje jeste problem i vlastitim primjerom pokazujemo kako se može djelovati na civilizacijski način što je veoma bitno s obzirom da stvaramo ambijent ljudskih prava među, skoro, najmlađom populacijom koja može kroz djelovanje ZGRADA doživjeti primjenu ljudskih prava u praksi od lociranja pa do rješenja problema i pratiti taj proces od početka pa do kraja. Ovakav pristup ima višestruko značenje za društvo jer direktno utiće na smanjenje siromaštva, razvija poštovanje i obzir prema drugom i drugačijem, otkriva prave trajne univerzalne vrijednosti, razvija solidarnost, rodnu osjetljivost koja je zanemarena itd

ZGRADE stoje na stanovištu da je veoma bitno djelovati edukacijski tamo gdje postoji problem, a naročito je bitno djelovati tamo gdje su mladi, jer kada mladi budu živjeli u ambijentu i u okruženju ljudskih prava i kada vide da se mi, stariji, kroz jedan proces afirmacijski odnosimo prema ljudskim pravima i kako ih unaprijediti, onda će i njima biti lakše da rade na istom planu, a svoja će iskustva moći prenijeti na sljedeću generaciju što je veoma bitno s obzirom na činjenicu da se rađaju nove generacije koje su bez znanja o ljudskim pravima, a na koje ovaj proces treba prenijeti još od malih nogu. Tako “dobijamo” nove generacije rudara, ljekara, umjetnika, novinara, pekara, sportista, političara, taksista, sudija, volontera, policajaca i drugih, koji su prošli edukaciju i aktivizam o ljudskim pravima i oni će kreirati povoljniji ambijent, atmosferu ljudskih prava i što je najbitnije pozitivniju svijest o ljudskim pravima i unapređivati je kako u praksi tako i u teoriji. Sa ovakvim aktivnostima, lako je zaključiti – krug je zatvoren; starija generacija sa znanjima o ljudskim pravima započinje građansko-demokratsku aktivnost i edukaciju o ljudskim pravima prema mlađoj generaciji i tako se, istinski, ne samo deklarativno, unapređuje demokratsko i građansko društvo u BiH. Do sada ovaj zadatak nije niko iskreno poduzeo jer se i vladin i nevladin sektor uz pomoć međunarodne zajednice nije konkretno angažovao što je vidljivo jer nema pomaka, jer se u BiH i dalje teško i masovno krše osnovna ljudska prava, a to je zbog toga što se samo radi na gašenju požara u sferi ljudskih prava i na pokušajima otklanjanja posljedica nepoštivanja ljudskih prava. ZGRADE rade na prevenciji i na ukljanjanju uzroka tako što afirmišući pojedinca kao alarm-stražara, za početak u osnovnim školama (to je generacija koja dolazi) koji će podići svoj glas – alarm – da ga svi čuju, a onda će reči stop -stražar– koji će podići svoje oružje – Konvencije – kao instrument borbe i građanskog djelovanja.