Kapitalizam

Kapital je vrijednost koja na bazi kapitalističkih društvenih odnosa donosi svome vlasniku višak vrijednosti. Prema tome novac, sredstva za proizvodnju, objekte, zemlju itd. postaju kapital tek onda kada su u vlasništvu i kada postoji radna snaga koja se unajmljuje i eksploatira. Ukoliko je eksploatacija (najamnog) rada osnovni uslov pojave i egzistencije svakog kapitala, sam kapital je najeminentniji teoretski izraz osnovnih (nekad buržoaskih, danas jasnih kapitalističkih) proizvodnih odnosa – odnosa između klase kapitalista i klase najamnih radnika.

Kapitalizam je društveno uređenje koje se temelji na eksploataciji najamnih radnika (proletera; ljudi koji imaju samo svoju radnu snagu, fizičku i intelektualnu, klasa savremenog društva koja nema sredstva za proizvodnju i živi samo od rada u najmu, osnovna proizvođačka klasa savremenog društva) od strane kapitalista, privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju. Najamni radnici su neposredni proizvođači, koji su ekonomski prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kapitalistima, jer nemaju vlastita sredstva za proizvodnju. Zahvaljujući monopolu privatnog kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kapitalisti su vlasnici svih proizvoda društvenog rada, koji u kapitalističkoj proizvodnji imaju karakter robe. Kapitalizam je i radnu snagu pretvorio u robu, a cijelu planetu u tržišni centar. Najamni radnici u procesu proizvodnje bilo kojih roba stvaraju nove vrijednosti koje su veće od vrijednosti njihove radne snagr. Neplaćeno prisvajanje tog viška vrijednosti suština je eksploatacije najamnog rada i  predstavlja osnovnu pokretačku snagu kapitalističke proizvodnje, a ujedno je i izvorište profita. Dalje ulaganje prisvojenog viška vrijednosti zavisi samo od odluke kapitaliste bez obzira na javni ili opštedruštveni interes.

Kapitalizam je klasno društvo ljudi koji žive od svog rada i ljudi koji žive od svog kapitala. Klasna uslovljenost, borba, ovih ljudi bitno obilježava kapitalizam. Sudbina ostalih ljudi, društvenih grupa; seljaštva, učenika, zanatlija, intelektualnih radnika itd. određena je strukturom i raspodjelom kapitalizma i kapitala. Zbog djelovanja zakona kapitalističkog razvoja te se grupe raslojavaju, a ogroman dio društva se pretvara u proleterijat što ima za posljedicu sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Nadgradnja kapitalističkog društva, (nauka, pravo, religija, politika i dr.), a posebno pravo je određeno, kao posljednja konsekvenca, ekonomskim temeljem na kojem je izgrađena, i izraz je eksploatatorske suštine kapitalizma, jer je kapitalizam vjeran samo sebi.

Kapitalizam nije u svim zemljama nastao u jednakim uslovima, na isti način i u isto vrijeme. Pored mnogih specifičnosti postoje određene crte koje su zajedničke svim zemljama. Kapitalizam je zmijenio feudalizam, jer je bio pogodniji društveni okvir za razvoj proizvodnih snaga. Prvi počeci se javljaju još u XIV i XV vijeku, ali razdoblje kapitalizma počinje tek u XVI vijeku, a u većini zemalja čak i znatno kasnije. I u predkapitalističkim ekonomskim društvenim formacijama, u kojima postoje eksploatacija  i robna proizvodnja, postoje preduslovi za razvoj dva oblika kapitala; zelenaškog (lihvarskog) i trgovačkog. Oni se razlikuju od industrijskog kapitala koji je karakterističan za kapitalistički način proizvodnje, ali ga prate do danas. Trgovački i lihvarski kapital pridonijeli su nastajanju kapitalizma samo tamo gdje su bili ostvareni određeni istorijski preduslovi. Kapitalizam nastaje i razvija se kada vlasnici sredstava za proizvodnju i životnih namirnica susreću pravno slobodne radnike koji su prisiljeni prodavati svoju radnu snagu. Radnici ne mogu prodavati svoju radnu snagu kada nisu slobodni poput robova ili kmetova i neće je prodavati kada imaju vlastita sredstva za proizvodnju.

Kapitalizam je nastao u procesu nasilnog odvajanja neposrednih proizvođača od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. U toku tog procesa sredstva za proizvodnju se pretvaraju u kapital, a neposredni prizvođači postaju najamni radnici. U istoriji postanka kapitalizma bili su odlučujući  oni momenti kada su velike mase ljudi nasilno odvajane od sredstava za proizvodnju. Osnova tog procesa je odvajanje seljaka od zemlje. Ovaj proces je najvjerovatnije bio i prvobitna akumulacija kapitala s obzirom da je direktno vezan za osnovnu ljudsku potrebu-hranu. Tako smo postali živi svjedoci kako se osnovne potrebe za život transformišu u robu i samo nam je još zrak koji dišemo nije roba! Ova prvobitna akumulacija kapitala se javlja u klasičnom obliku u Engleskoj u drugoj polovini XV vijeka i prvoj polovini XVI vijeka. Stvaranje preduslova za kapitalističku proizvodnju u Engleskoj odvijalo se kroz pljačku crkvenih dobara, krađu opštinskog vlasništva sa bezobzirnim nasiljem kroz pretvaranje feudalnog i plemenskog vlasništva u moderno privatno vlasništvo. Razvlaštivanjem na selu su nastajali krupni zemljovlasnici, uz koje se, u mnogim zemljama, razvijala i klasa kapitalističkih zakupaca koji su se bogatili uporedo sa siromašenjem seljaka. Zajedno sa stvaranjem radne snage za kapitalističku proizvodnju i pretvaranjem sredstava za proizvodnju i životnih namirnica u kapital razvijalo se i unutrašnje tržište ali i uslovi za razvoj i drugih vidova kapitala.

Velika geografska otkrića, koja su počela krajem XV vijeka, ubrzavaju proces prvobitne akumulacije kapitala i razvitak svjetske trgovine.  Otkriće Amerike i otvaranje morskog puta oko Afrike izazvali su velike promjene u trgovini XVI i XVII vijeka. Trgovina, pomorski transport i krupna proizvodnja dobili su jak poticaj otvaranjem novih, prekomorskih tržišta. Svjetsko tržište se naglo proširilo, povećala se masa robe u prometu, razvila se borba među evropskim državama za azijske proizvode i američko bogatstvo; izgrađen je kolonijalni sistem. U tom razdoblju odvijao se proces prvobitne akumulacije posebno u Španiji, Portugalu, Holandiji, Francuskoj i Engleskoj. Glavni momenti prvobitne akumulacije, koji su pridonosili stvaranju industrijskog kapitala, bili su otkriće zlata i srebra u Americi, bezdušna kolonijalna pljačka, poreski sistem, državni dugovi, protekcionizam; sve metode koje počivaju na državnoj vlasti.

Za razumijevanje kapitalizma od posebne važnosti je težnja kapitalizma za prisvajanjem viška rada i vrijednosti kroz različite etape povećanja produktivnosti rada, jer se tada smanjuje broj izvršilaca u procesu proizvodnje, a ne radi humanizacije rada. U kapitalizmu se raspodjela  društvenog rada i sredstava za proizvodnju vrši stihijskim djelovanjem zakona vrijednosti preko kolebanja cijena na tržištu; slobodno tržište. Kapitalisti ne ulažu kapital u proizvodnju zato da bi roba, kao rezultat proizvodnje, služila zadovoljenju ljudskih potreba, nego ih jedino pokreću želje za oplođivanjem uloženog; težnja za sticanjem viška vrijednosti. Kapitalizam se temelji na tome da kapitalist kupuje radnu snagu i prisiljavajući radnika da radi za osnovne potrebe i jednim dijelom za obnavljanje njegove radne snage i sposobnosti (plaćeni rad), a višak radnog vremena (neplaćeni rad) kapitalist prisvaja. Ovo prisvajanje je najlakše vidljivo kroz povećavanje produktivnosti u procesu proizvodnje. U svojoj osnovi višak vrijednosti se troši za potrebe lične potrošnje kapitalista i za proširenje proizvodnje. Kapitalisti proširuju reprodukciju samo ako su ugroženi od konkurencije i u težnji za što većim prisvajanjem viška vrijednosti. Na ovom mjestu se i otkriva apsurdnost kapitalizma (i cikličnih “kriza”) jer, što je veće društveno bogatstvo, što je veći kapital u funkciji prisvajanja viška vrijednosti, što je veća energija uložena u proizvodnju i što je veća produktivnost, time je prisutnija nezaposlenost to jest, veća je rezerva industrijske radne snage što daje sigurnost svim kapitalistima da neće ostati bez žive radne snage za koju još nisu našli zamjenu u (robotizaciji) robotima.

Umjesto zaključka: Zamislite državu da se ponaša po ovim principima!?

Uprošteno; država ubire poreze da bi bila na usluzi svojim stanovnicima i da, na prvom mjestu, štiti ljudska prava.