Strah od egzistencije je grobar ljudskih prava

Edukacija o ljudskim pravima kroz osnivanje i unapređenje građanskog i demokratskog društva u Bosni i Hercegovini

Strah od egzistencije je grobar ljudskih prava
Published by ZGRADE 2008.
Globalno gledajući na cijelu planetu u čijoj pozadini imamo istoriju, lako uočavamo da je to istorija sukoba, ratova. Svaki taj sukob ili rat najviše je oštetio malog, običnog čovjeka i to tako traje najmanje 4000 godina, a posljedice su poznate; smrt, glad, bolest, siromaštvo, strah, prekinuto školovanje itd., da napomenem samo neke od posljedica, a koje otklanja, uz najveća odricanja, opet, taj isti mali, obični čovjek.Za koga?! Zbog toga istoriju ne treba gledati samo kao hronološki niz zbivanja, uglavnom ratova, jer kad se spomene “Istorija” ljudi uglavnom dobiju viziju velikih bitaka i ratova, već po značaju posljedica na budućnost. Zato je nezaobilazna grčka filozofska misao i grčka demokratija u doba Platona, Aristotela i Perikla, kada je polis pripadao građaninu, ali i građanin polisu, kada su filozofija, politika i život bili neodvojivi od jednakosti, pravde, slobode i etike, a najteži zločin koji je mogao počiniti grčki ratnik bio je da posiječe stablo masline. Aristotel je otišao još dalje te je priznao kako Grk ne bi smio biti rob svom zemljaku i slijedeći ovaj smjer razmišljanja Grci su došli do razlikovanja između prirodnog prava i prava naroda. Dalji tok istorije neminovno nas vodi ka ljudskim pravima koja su stari Grci prepoznali kao prirodna prava, ali istorija nas uči da je taj put bio dug i popločan leševima ljudi; onog običnog, malog čovjeka. Ne smijemo zaboraviti da su tadašnji Grci od okolnih naroda bili prepoznati kao narod koji određuje standarde i da su bili uzor drugim narodima, te da su Grci na druge narode gledali kao na barbare. Grci su svoju kulturu i uticaj počeli širiti svojim osvajačkim ratovima, a naročito za vrijeme Aleksandra Velikog koji je sanjao o carstvu u kojem cvjeta saradnja između pobjednika i pobijeđenih. Nakon Aleksandrove smrti (323.g.p.n.e.) i raspada carstva (do 301.g.p.n.e.) polako se gasi helenistička misao (od oko 300.g.p.n.e.) koja tone u srednjevijekovnu misao. Ljudska svijest je morala “čekati” sve do 1215.g. sa pojavom Magna Carta Libertatum koja ograničava kraljevu vlast, pa preko Habes Corpus Amendment Act iz 1679.g., Zakon o pravima iz 1689.g., Deklaracija o nezavisnosti iz 1776.g.,do Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789.g. koja je nastala u okvirima Francuske buržoaske revolucije koja je preobrazila Francusku iz feudalne apsolutističke monarhije u građansko društvo. Deklaracija proglašava da se ljudi rađaju slobodni i jednaki u svim pravima iz čega je izvedena pravna i politička jednakost građanina i proglašava se princip narodnog suvereniteta. Kao osnovna prava i slobode priznaju se: sloboda misli, sloboda govora, sloboda štampe, religijska uvjerenja, pravo kontrole vlasti i zaštita prava na imovinu. Cilj svakog političkog organizovanja treba da bude zaštita prirodnih i nezastarivih prava čovjeka: , sloboda, imovina, sigurnost i otpor ugnjetavanju. Deklaracija tako promovira model modernog demokratskog društva i pravne države. Narednih 125 godina čovječanstvo je manje-više uživalo osvojena prava sa naglaskom na nacionalna prava koja imamo i kod starih Grka, pa sve do francuske deklaracije iz 1789.g. gdje jačaju države kao nacionalne tvorevine što je naročito izraženo u Evropi pred 1. Svjetski rat, a što je i preraslo u oružanu eskalaciju svjetskih razmjera. Samo dvije decenije mira nakon završetka 1. Svjetskog rata počeo je i 2. Svjetski rat koji je nanio nezamislive patnje ljudima na svim zaračenim stranama “patentirajući” genocid, tako da je neposredno po završetku rata, 1948.g. donesena Univerzalna deklaracija ljudskih prava, u kojoj je izražena ljudska univerzalna dimenzija prava,koja ima supranacionalni karakter. Istorijska pozadina zaštite ljudskih prava u Evropi je jedna od dobro poznatih. Ona je neizbježno povezana sa političkom i socijalnom istorijom kontinenta koji je bio svjedokom najkrvavijih ratova od kojih su dva poprimila svjetski karakter, ali i perioda mira i zavidnog napretka, ali i doktrina o božanskom pravu kraljeva, pa do revolucionarnih pokreta prema širenju i osvajanju sloboda običnih, malih ljudi.
Ne može biti samo država garant ljudskih prava
Sve do 1914.g. čvrsto je bio ukorijenjen stav da je pitanje postupka države prema svojim građanima bila unutrašnja stvar države, te da je svaki pokušaj miješanja u suverenitet, nezakonito miješanje u unutrašnje stvari države. Ovakav stav je doveo do 2. Svjetskog rata i fatalnih posljedica tog rata iz kojih se spontano i masivno rađa podrška mnogih naroda novom svjetskom poretku kroz Povelju ujedinjenih nacija koja ističe univerzalno poštivanje i nadzor nad ljudskim pravima i osnovnim slobodama za sve, bez razlike u pogledu: rase, pola, jezika ili vjeroispovjesti. Zatim je 1948.g. uslijedilo usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja je dalje razradila principe ljudskih prava iz Povelje UN i koji su proglašeni za opšti standard svih naroda i nacija. Ovaj trend, koji su pokrenule UN, paralelno se razvijao i u Evropi, tako da je prvo osnovan Savjet Evrope koji donosi nacrt konvencije nazvane Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja je opšte poznata kao Evropska konvencija o ljudskim pravima. Tako se, napokon, nakon više od 2500 godina čovječanstvo počelo baviti uzrokom, a ne posljedicama,svih zala koja pogađaju običnog, malog čovjeka,a to je nepoštivanje ljudskih prava.

Specifični problemi bosanskohercegovačkog društva
Nije samo gledati – treba i vidjeti,a onda prepoznati
Kao prvi, gorući i najspecifičniji problem u implementaciji ljudskih prava u bh-društvu ističem neprepoznavanje ljudskih prava i kršenja ljudskih prava, a to je zbog niskog civilizacijskog razvoja svijesti i niske svijesti o važnosti ljudskih prava na cijeloj teritoriji BiH i među svim narodima, što dovodi do zaključka da nema funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava, kako u teoriji, tako i u praksi. Ove prostore je čak zaobilazila i istorija ljudskih prava, kako kroz države-susjede od provincije Rimskog carstva, tako preko Osmanlijskog carstva do aneksije od strane Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS i SFRJ, tako što su ovi prostori bili izvor robova, raje, topovskog mesa, podanika i poslušnika, a ljudskih prava nikad nije bilo ni na horizontu društvenih zbivanja i najveći domet bh-društva po pitanju ljudskih prava je bio da je to mrtvo slovo na papiru, a dokaz za to je i ubijanje bh-čovjeka koje se dešava od 1992.g. do 1995.g., a traje i danas. Međunarodni sudovi u Hagu kao i domaći sudovi, te sud istorije će tek dati cjelovit odgovor šta znači flagrantno kršenje i neprepoznavanje (kršenja) ljudskih prava u njedrima Evrope na pragu 21. vijeka. Na sve ovo prirodno se nameće i tradicijski aspekt kao drugi problem, ne po važnosti, u nenjegovanju ljudskih prava koji se ogleda u položaju djece, omaldine, u položaju budućih majki i majki u porodici i uopšte u položaju žena u društvu, nakon čega slijedi odnos prema starim i bolesnim, te odnos prema javnoj imovini i životnom okruženju, da spomenem samo mali broj aspekata sa kojima se ne možemo pohvaliti, a u novije vrijeme, uzimajući u obzir prošli i sadašnji režim, u kojem su se počeli napuštati integrirajući aspekti multinacionalnog društva i trajnih vrijednosti u opšte i trajnih vrijednosti društva, koje determinišu čovjeka kao socijalno biće, gdje spadaju solidarnost, briga i obzir prema drugom, tolerancija, integracija, saradnja itd., su nas jos više udaljili i od prosperiteta i od razvoja savremenih demokratskih društava. Odnos prema vlastima je četvrti aspekt koji ima istu težnu kao i prethodni sa specifičnostima koje se ogledaju u podaničkom mentalitetu koji rađa poslušnike i apatične, ravnodušne ljude koji ne razmišljaju svojom glavom, a bez kritičkog osvrta na vlast. Kao posljednji, ali ne manje važan problem su odnosi medija prema ljudskim pravima. Taj odnos se ogleda samo u konstataciji da se ljudska prava ne poštuju i da je država BiH usvojila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i-ništa više.

Ključne prepreke koje treba smanjiti ili ukloniti
Mi, danas i ovdje, u BiH, imamo mnoge demokratske instrumente na raspolaganju, vladine institucije i nevladine organizacije, ali i dalje bh-društvo ne prepoznaje ljudska prava, kršenja ljudskih prava, te šta su to ljudska prava, već jedino i dalje samo konstatira kršenje ljudskih prava i – ništa dalje. Ovo je zbog toga što je prošli režim izgrađivao ambijent za ljudska prava treće generacije gdje su bila izražena kolektivna prava na titoizmu, lenjinizmu i marksizmu, sa primjesom kontroliranih nacionalizama gdje se stvarao kult ličnosti i vođe. Naravno, bilo je nemoguće to ostvariti: mir, razvoj, zdrav okoliš, komunikacije, eksploatacija zajedničkog naslijeđa čovječanstva, humanitarna pomoć, genetika, kloniranje itd., a kroz afirmaciju modificiranih ljudskih prava treće generacije, bez akcenta na prava prve i druge generacije, kao što su individualna prava, prirodna prava ili neotuđiva (neodvojiva) prava. To je isto kao da gradimo krov, a nemamo ni temelj ni zid za kuću. Ljudska prava prve generacije su temelj sine qua non, temelj bez kojeg se ne može društvo uvesti u ljudska prava, jer ona podrazumijevaju sem prava na život i klasična građanska i politička prava. Prisjetimo se: ova prava datiraju još iz helinizma, iz doba Aristotela, Platona i Periklea, a preteča su im Hamurabijev zakon u Babilonu (Irak, oko 2000 godina p.n.e.) gdje, između ostalog, piše: da se spriječi jake oblike ugnjetavanja nejakih, …da prosvijetli zemlju i promoviše dobrotu naroda, ili gdje faraon iz Egipta daje uputstva svojim podređenim: da sve bude urađeno po zakonu i da se poštuje običaj i pravo svakog čovjeka – napominjem samo dva primjera koji su stari oko 4000 godina! Helenistička misao je važna za razvoj ljudskih prava, jer se tada razvija filozofska misao o polisu i građaninu. Ovdje ću se kratko zadržati na tri termina koja su bitna, kako što su bitne noge tronošca za njegovo stabilno fiksiranje i uspravno stajanje, a da ne mora biti zabijen u površinu na kojoj stoji, te da se lako može premještati, a poznato je da se tronožac ne može ljuljati. Tako su i ova tri termina: filozofija, polis i građanin važna, jer na njima počiva shvatanje i svijest o ljudskim pravima. Filozofija je u svom prvom, starogrčkom značenju predstavljala razgovor između mislioca i slušaoca i taj razgovor je bio produktivan i izgrađujući, vaspitnog i obrazovnog karaktera sa motivima da se razmišlja vlastitom glavom, bio je edukacijski i nije imao današnje značenje. Polis je bio grad – država i uređenje društvene zajednice koja je u to doba najbolje funkcionisala. Građanin nije mogao biti svaki stanovnik, jer se on razlikovao od roba i od barbarina. Naravno, u ove termine je potrebno ugraditi savremena razmišljanja, istorijska fakta i civilizacijske tekovine od kojih su naročito bitni moral, solidarnost, obzir, integracija, kultura, etika itd., pa čak i do, zašto ne, estetike i tako dobijamo tronožac ljudskih prava koji se lako prenosi i stabilno stoji u bilo kom društvu na planeti, jer taj tronožac čvrsto, bez ljuljanja i uspravno drži ljudska prava, jer štiti svako ljudsko biće, a ono, ljudsko biće je starije i važnije od nacije, države, bilo koje religije, kralja, suverena, vlade, parlamenta itd., jer, ponavljam – štiti svakoga. Naravno da je ovdje potrebno naglasiti da edukacija o ljudskim pravima u sebi nosi nekoliko postulata, a jedan je prepoznatljiv još u obdaništu i može se na jednostavan način učiniti dostupnim i tom uzrastu čovjeka ili ljudskog bića kada klinac – dječaćić, skoro beba koja još ne govori, ali razumije šta joj kažemo povuče, za njega slatku curicu za kikicu, a da mu vaspitačica ukaže na to da njegov gest, koliko god bio simpatičan, pa čak i iz dobrih namjera, nije u redu, jer to povlačenje za kikicu boli i da nijedan gest ne smije biti na štetu drugog, a tek onda kada se uvjerimo u ovo posljednje, možemo tražiti korist za sebe. Na ovaj način, od “malih” nogu, edukativno djelujemo i razvijamo moć prepoznavanja ljudskih prava i dobijamo budućeg građanina koji će znati utjecati na društvne promjene po mjeri čovjeka. Ovdje ću se zaustaviti na definiciji građanina: svaki pojedinac u društvu koji ni jednim gestom ne šteti drugom, svojim aktivnostima i životom stvara najveće moguće i dopuštene vrijednosti i posjeduje svijest o stvarnim potrebama društva i aktivno učestvuje u njihovom unapređenju, te tako odgovorno utiče na vlastitu budućnost, te na budućnost šire i uže zajednice, a posebno na budućnost djece. Tako taj mali čovjek već tada zna da ima dječija prava koja moraju poštovati roditelji i društvo: pravo na školovanje, informacije, zdravstvenu zaštitu, i kako dijete odrasta dolazimo do prava mladih, te do prava žena, što su već, ustvari, ljudska prava, kao i sva do sada spomenuta, a ove kategorije, koje postoje, možemo iskoristiti radi toga da bi se određene starosne grupe mogle kvalitetnije educirati o njima, te ove podjele treba uslovno shvatiti, a ne kao suštinske ili bitne. Ove podjele nam pomažu da bolje shvatimo ljudska prava i to na funkcionalan način – od obdaništa, pa do prava na život fetusa. Redoslijed se čini nelogičan, ali je prirodan, jer edukacija o ljudskim pravima prati svjesnost o životu, prepoznavanje života u svakom ljudskom biću, koja počinje sa najranijom socijalizacijom, uključujući i obdanište, kada već ima smisla malom čovjeku kroz određene situacije skrenuti pažnju na ljudska prava, i sve do kraja (njegovog) života, jer i život koji se gasi ima pravo na ljudska prava, ali preko (njegovog) “zrelog doba za reprodukciju” i kroz pravo na život fetusa. Iz svega do sada istaknutog lako je ustanoviti zašto bh-društvo ne prepoznaje ljudska prava u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, a iz novije istorije uz pomoć sadašnjeg režima ponovo je jedan kolektivizam–socijalizam; svijest o kolektivnim pravima zamijenjen drugim kolektivizmom–nacionalizmom; opet svijest o kolektivnim pravima, koji je opasan i po civilizacijski razvijenija društva koja imaju dugu tradiciju ljudskih prava, a u bh-društvu je nacionalizam jednostavno eliminisao i deklasirao ljudska prava, te se desio period 1992.-1995. godine i disolucija zajedničke države, a nastajanjem novih društvenih tvorevina; jedna nacija – jedna država je i anahrono i neprirodno, i s tim u suprotnosti i s ljudskim pravima, usuđujem se reći i asocijalno ( da li na planeti Zemlji postoji država koju čini samo jedna nacija?) pogotovo u eri globalizacije, pogotovo što nam je i berlinski zid pao “pred nosom”, što nam je i Evropska zajednica “pred nosom” i “bode” nas u oči i, u eri sve veće afirmacije ljudskih prava. Ovo sve je pogubno po bh-društvo radi institucija vlasti građanskog tipa, ali koje funkcionišu po nacionalnim principima – što je nespojivo, a ono, društvo, je ispucalo i pokidano po etničkim šavovima i nefunkcionisanje institucija i vlasti je jednostavno pogodno tlo za etnonacionalizam od kojeg se ne vide ljudska prava, a bujaju korupcija, nezaposlenost, siromaštvo, kriminal itd… mladi su na marginama građanskog i političkog života bez reforme školskog sistema, nema sinergije selo-grad itd., a apatija je zavladala svim slojevima društva; u takvom ambijentu običan, mali stanovnik BiH neprepoznaje ni svoja ni tuđa ljudska prava. Neprepoznavanje i nepoštivanje ljudskih prava je u bh-društvu postalo gotovo tradicionalno što ni u kom slučaju nije vrlina, te treba istaknuti odnos prema životnoj sredini; nekontrolisana sječa šuma i nelegalne pilane, prikupljanje i odlaganje otpada, nepostojanje zona bez saobraćaja, uništavanje parkova, odnos prema javnim dobrima od klupe na zelenoj površini i klackalice za djecu do stanica vozila javnog saobraćaja, te parkiranja osobnih automobila, odnos prema obrazovanju koji se nikad nije razlikkovao od školovanja (razlika je između obrazovane i školovane osobe), zbog toga i imamo usporene i uglavnom zaustavljene reforme u školstvu, a nemamo intelektualaca, a imamo segregaciju među učenicima i tradicijsku „zatucanost“ prema djevojčicama koje ne završavaju osnovnu (obaveznu) školu ili je uopšte ne pohađaju, položaj žena i njihova prava u društvu gdje se najčešće tretiraju kao seksualni objekt ili resurs za ekonomsku eksploataciju(besplatan ženski rad), te položaj majki u porodici gdje su često žrtve porodičnog nasilja uz što ide i nasilje nad djecom, tradicionalno se ne poštuje ni dekalog; što je karakteristika svih monoteističkih religija koje su na ovim prostorima vijekovima najzastupljenije, što je vidljivo iz nedavne prošlosti, a od 1992.g. do danas, i kada bi se poštovala samo dva načela dekaloga; ne kradi i ne laži bilo bi nemjerljivo manje problema u bh-društvu, jer su ova dva načela i načela ljudskih prava. Ovaj tradicijski aspekt ima polazište iz kvaziistorijske priče o „dobrom Bošnji“ koji je vazda dobar drugom, nikad sebi; Turska carevina je ovdje podjarmila raju gore nego stoku i uzimala joj i crno ispod noktiju i naravno da je mogla reći: „dobri Bošnjo“. Austro-Ugarsko carstvo nam je pokazalo kako se cestom i prugom dolazi na bečki valcer u Sarajevo, a tom istom cestom i prugom je odvučeno toliko šume i rudnog bogatstva da je svaki „Cigo“ u Bosni mogao dobiti po jednu bečku violinu, a naš „dobri Bošnjo“ je mogao provesti jedan petogodišnji ekonomski plan u krčmi i ništa ne radeći već slušajući (bečku) muziku. Tako je bilo i kroz Kraljevinu SHS, tako je bilo i u zajedničkoj Jugoslaviji, a tako mu je i u demokratskoj BiH, jer mu ili kradu ili oduzimaju ljudska prava zato što ili sluša kvaziintelektualce ili šuti taj (naš) „dobri Bošnjo“. Ovdje i sada u BiH, tradicionalno „dobri Bošnjo“ osta bez devizne štednje, osta bez fabrika, bez radnog mjesta, bez adekvatne zdravstvene i socijalne zaštite, bez radnog staža, škole, oranice, kravice, …ukradoše mu ljudska prava i osta bez duše, digniteta i mrvice ljudskog dostojanstva. Pored ovih promjena, tradicionalnih aspekata, gore navedenih „dobri Bošnjo“ treba da promjeni svoj odnos prema vlastima koje vuku isti obrazac i ne smije dozvoliti da ljudska prava služe bilo kojim drugim interesima osim interesima čovjeka, jer mi (bh-društvo) smo se jednostavno ukočili u malodušnosti, u apatiji i u jalovoj statici gledajući u strani kapital, u Vladu, u Evropu, u Viskokog predstavnika, u donatore, u nacionalne interese, i…zaokupljeni tim svojim glupim, učmalim, sramotnim kontroverzama (reforma školskog sistema, dvije škole pod jednim krovom, reforma policije, ustavne promjene itd.) sa tipičnim malograđanskim mentalitetom i filozofijom palanke i mahale;stalno nam se od vlasti serviraju veći ili manji sukobi i antagonizmi (nacionalni interesi, nejedinstvo, ugroženost, pariteti, suvereniteti itd.) u kojima stradavamo na hiljade i izlazimo još siromašniji, a sve dalje od ljudskih prava. Jučer su nas ubijali granatama, snajperskim hicima, zatvaranjem vode, prekidanjem struje, zaustavljanjem humanitarne pomoći, a danas – nikakve ili minimalne plate, štrajkovi, šatorska naselja, izbjeglice, protesti, bezperspektivnost, korupcija, utaja carina, poreza, te kriminal, siromaštvo, privatizacija, kolektivni ugovori, PDV i mnogobrojne druge «ublehe», a sve to radi toga da se ostane u fotelji, u ministarstvu, na vlasti, ili u mandatu na mjesec-dva ili pola godine duže i da bi se običan, mali čovjek udaljio od (svojih) ljudskih prava – najbolje da ih zaboravi – opetovano i horski govori vlast. „Dobri Bošnjo“ mora da mijenja svoj stav prema vlastima, da traži i zahtijeva odgovornost, da protestira, traži promjene, diže tužbe, a kroz izbore da izrazi svoju volju i da pokaže da vlast može biti promijenjena, jer situacija je tako jednostavna i stvari, dakle, ovako stoje; banalne su i opšte poznate, ali ih valja ponoviti: na jednoj strani su gospoda sa debelim novčanicima i stomacima, sa vitkim avionima i ženama, u hotelima i luksuznim stanovima, sa lentama i zastavama, ekipa suverena koju dočekuju muzikom i tepih-stazama i oni nam pričaju o državnosti, nacionalnim interesima, o himni, ekonomskim programima, patriotizmu, o zajedničkim školama pod jednim krovom, pričaju nam o progresu, o ulasku u Evropu, govore nam o miru, suživotu, o povratu imovine, o povratku izbjeglica, o smanjenju siromaštva, o otvaranju novih radnih mjesta, o investicijama i ulaganjima, o zaštiti ljudskih prava, ali, na drugoj strani imamo gorku realnost; gladni, siromašni, armija nezaposlenih, invalidi, isto toliko socijalno nezbrinutih i onih koji rade, a ne primaju plate ili ne znaju da li su osigurani, penzioneri i oni koji su podijeljeni protiv svoje volje u nacionalne i etničke torove, ovdje su šatorska naselja i štrajkovi, razrušeni domovi i razrušena obećanja i oni kojima muzika svira samo na sahranama. Ovo su dva svijeta, dva principa, dva postulata, i između njih pomirenja nema – borba traje i ona je neprekidna, jer strada čovjek, jer se ne poštuju ljudska prava; kroz poštivanje ljudskih prava ljudsko biće ustaje i uspravlja se u – čovjeka! Čovjek postaje kozmopolit-građanin. Međutim, na ovim prostorima i u ovom društvu nikada nije ni bilo „pravih“ građana u klasičnom filozofskom značenju, a niti u novom, savremenom, u kojem građanin treba da odgovori i na dodatne savremene izazove kao što su globalizacija, ekologija, solidarnost ili genetika, da napomenem samo neke. Ovdje je još uvijek prisutno tradicionalno mišljenje da je građanin stanovnik grada, što je tačno, ali po mjestu stanovanja, i nema se pojma šta znači biti građanin u punom značenju, jer je on samo po svom vlastitom mišljenju patriota, jer (misli da) voli svoju zemlju, a isto tako misli da je državljanin, jer ima pasoš, i ovo je, takođe, tačno ali ne i dovoljno, jer sva činjenja, djela i odnos prema BiH pokazuju suprotno i dokazuju da je i šoven, i nacionalista i šovinista što je i štetno i opasno, jer su sve ove karakteristike u najmanjem u suprotnosti sa duhom ljudskih prava, a po mentalitetu u doba mira to je osoba koja još ne može da u potpunosti kontroliše one prirodne, gotovo animalne porive, bilo da se nalazi u kući, na ulici ili u pozorištu, jer on zijeva, češe se bilo kuda po tijelu ili se proteže, on podriguje ili prdi, šmrca ili čačka nos bez imalo obzira prema drugima, žvače žvakaču gumu da ga svi u svim prilikama vide, baca opušak gdje god stigne, automobil ne parkira samo tamo gdje ne može itd., a u ratu on ne poznaje oficirski kodeks, ruši i pali civilne objekte, kulturna i vjerska zdanja, siluje, pljačka, ubija i protjeruje civile, a sve je ovo zbog napuštanja trajnih univerzalnih vrijednosti kako individualnih tako i kolektivnih, zbog napuštanja uljudnog ponašanja, zbog zaboravljanja vrijednosti koje čine čovjeka i zbog nebrige o ljudskim pravima. Napušten je bitan postulat moralnosti da se ne djeluje na štetu drugog ili da se djeluje u korist drugog ili barem s obzirom prema drugom, jer je nestalo tolerancije prema drugom i drugačijem. Vrlina je postala mana, kritikuje se i ocjenjuje negativno, a mana se afirmiše u društvu kroz sitne i krupne lopove, prevarante i muljatore koji se gotovo glorifikuju epitetima uspješnosti i snalažljivosti, a pošten i iskren marljiv radnik, kao rudar na primjer, je smotan i glup, nesnalažljiv i jadan, jer ga iskorištavaju i varaju i tako je napuštena iskrena i ljudska solidarnost koja ne zna za podršku ili za građansku neposlušnost; sindikati su razjedinjeni i nemoćni, udruženja učmala, a djelovanja nema (samo se slušaju vijesti i – šuti se), policiji izmiče kriminal, tužilaštvu i kriminal i korupcija, a sudstvu izmiče još i vrijeme – do pravne zastare; tako je „začarani krug zla“ zatvoren i jedino ga može presječi „mač“ ljudskih prava. Prema svemu ovome odnos medija treba da se mijenja, jer ne prate adekvatno zbivanja u domenu ljudskih prava na okolnosti; pristup je diletantski i neprofesionalan, bez kritičke težine na uzrok, ali zato sa akcentom na posljedice, što nije dovoljno i sa senzacionalizmom uz lakonsku konstataciju da se masovno krše ljudska prava što je postalo vijest kao i snijeg u Sarajevu za Novu godinu. Mediji bi po ovom pitanju trebali da imaju daleko ozbiljniji pristup i sem detekcije problema, problema kršenja ljudskih prava, trebaju segmentirati pristup problemu, označiti uzrok, analitički ga predstaviti i obrazložiti tako da se lako prepozna edukativni pristup, jer je to i novinarski postulat osim istinitog informisanja javnosti ili će nam i mediji i dalje ostati slika društva u kojem nema prepoznavanja (kršenja) ljudskih prava gdje ima i tradicijskih predrasuda, a napuštene su i neke trajne vrijednosti kao i vrijednosti koje krase novinarstvo, a one, po prirodi ove profesije, afirmišu ljudska prava, a ne dnevnu etnonacionalističku politiku, afere i crnu hroniku.

Treba biti na strani ljudskih prava
Ljudska prava su univerzalna i trajna vrijednost svih kljudskih bića i ona nisu izum (modernog) čovjeka, već su otkrivena kao sto je čovjek otkrivao sebe, i sebe u drugom, i drugog u sebi, kao što je otkrivena gravitacija, brzina svjetlosti ili kružni tok vode u prirodi. Kroz istoriju civilizacije ova su prava postojala duboko u nama i samo je bilo pitanje njihove artikulacije kroz razvoj ljudskog bića. Artikulacija i zaštita ljudskih prava je najuzvišeniji i najkvalitetniji stepen kulture ove planete, jer oni omogućavaju idealan sociološki ambijent za razvoj civilizacije dostojne čovjeka u neprekidnom stremljenju dostizanja tog ideala. Radi toga zaštita i unapređenje ljudskih prava može postati stvarnost, bitnost za sve ljude i dovesti svakog pojedinca do vršenja aktivne uloge u njihovoj afirmaciji i implementaciji kao i na inoviranju tih prava a kroz sve ovo pojedinac, postajući građaninom, zna da ova prava postoje, štiti ih i poštuje u svakodnevnom životu; kroz stalnu edukaciju, kroz informativnu djelatnost, kroz formalno obrazovanje i kroz praktičnu povezanst sa svakim segmentom života: kultura, okoliš, kriminal, zdravstvo, manjine, jezik, siromaštvo, imovina itd. I ovo pokazuje da su ljudska prava i univerzalna i neodvojiva od čovjeka, te da ih čovjek „mora živjeti“ dok diše.Edukacija o prevenciji o ljudskim pravima pomaže u percepciji, vjerovanju, u stavovima i u vrijednostima savremenog multikulturalnog društva, a znamo da je bh-društvo multikulturalno, a to pomaže pojedincima da shvate razlike kao prednosti, kao prednosti kvalitetnijeg življenja, da nema neprijatelja ili protivnika, vaših ili naših, stranih ili domaćih, već da smo svi saradnici na jednoj strani – na strani ljudskih prava.

Da li ste znali?

Graham Bamford se zapalio u Londonu u znak protesta protiv rata i agresije u BiH.
Cheri Honkala je prvi primalac socijalne pomoći u SAD i tom prilikom je svjedočila pred Kongresom;Kensington Welfare Rights Union.

Albert Einstein: Svijet je opasno mjesto za život! Ne toliko zbog onih koji čine zlo,nego zbog onih koji to gledaju i dopuštaju im da to čine.

Oscar Wilde: Živjeti-to je najrjeđa stvar na svijetu.Većina ljudi samo egzistira.

Bog nam je dao ruke,ali On ne gradi mostove.

ZGRADE treba da budu rasadnik novih ideja i ljudi koji će živjeti ljudska prava.
Prevencija.
Solidarnost.
Volonterizam.
Direktna pomoć onima čija su prava ugrožena.
Promocija edukacije o ljudskim pravima i značaj te edukacije za bh-društvo.
Borba protiv pojedinaćnih kršenja ljudskih prava.
Borba protiv diskriminacije.
Borba protiv predrasuda.
Lobiranje za promjene u državnim zakonima i u međunarodnom pravu.