(Ovo je moj pripremljen uvod, u pisanoj formi, da ne bih bio preopširan, sa jednog foruma o ljudskim pravima koji je bio u Bosanskom kulturnom centru, Sarajevo)
Bez funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava nema promjena u bh-društvu
Zašto država nema nikakvu odgovornost prema svojim stanovnicima?
Počeću sa jednim citatom, da to bude misao koja će da prati ovaj cijeli forum: „Čovječanstvo je psihološki uglavnom još u stadijumu djetinjstva. Velikoj većini su potrebni autoritet, vođenje, zakoni…“(Karl Gustav Jung)
Htio bih samo par rečenica, kao uvod, da kažem radi čega ovaj današnji forum. Samo kratak pogled na protekle dvije decenije mi govori da se u bh-društvu izgubio javni, opštedruštveni interes koji se ogleda u svim negativnim pojavama od školstva do sve veće nezaposlenosti. Društvena paradigma može i mora da se mijenja! Mišljenja sam da se ovakav trend može zaustaviti i pokrenuti u suprotnom, pozitivnom pravcu i u korist svakog stanovnika BiH, a ne samo u korist nekoliko interesnih grupa u koje ubrajam na prvom mjestu političke stranke. Smatram da mi možemo napraviti jezgro transparentnosti iz kojeg će se pokrenuti promjene koje će biti u korist svakog pojedinca, a to znači u korist bh-društva. Prvi uslov je da se prestanemo lagati…
Transparentnost nije samo forma, to je način da i sami građani imaju uvid u sve što se događa. To može koristiti i lokalnoj samoupravi, jer obaviješteni građani mogu davati svoje primjedbe i prijedloge za poboljšanja određenih poteza gradske, opštinske, kantonalne, federalne i državne vlasti. Potrebno je razmišljati da bi se činilo dobro, a da bi se činilo dobro moramo odrediti prioritete i radi toga smo se okupili.
Referendum, građanska inicijativa, mjesne zajednice, zborovi građana, javne rasprave… pa i ovaj forum je demokratski arsenal koji je sada nama na raspolaganju i mogao bi se smatrati zadovoljavajućim kada bi se mogao staviti u pogon. Problem je u tome što izgleda svi u ovoj zemlji misle da je demokratija zadaća nekog drugog i da neko drugi treba rješavati naše probleme, pa se čak i javni interes olako ostavlja bez zaštite.
Koliko puta ste čuli; snašao se, on je uspješan, popularan, bogat je, ili ma pusti ga on je takav i slično. Društvo prihvata različite obrasce kulture čak neke defekte u društvu uzdigne do vrline. U bh-društvu je zavladala kultura izokrenutih vrijednosti i koliko god se mi zgražali, osuđivali i čak izlazili na ulice i demonstrirali, mi i dalje imamo osjećaj nemoći, sumnje, neuspjeha, da smo „osuđeni“ na prokletstvo, da smo gurnuti u stranu i jedva da možemo osjetiti radost. A, na drugoj strani imamo ljude koji su ambiciozni i uspješni, kao što sam napomenuo – snašao se, i ako gramziva osoba misli samo na novac i privatnu, svoju, svojinu, ako ambiciozna osoba misli samo na moć ili slavu, ne smatramo da su te osobe lude, već samo da su neugodne; obično se prema njima osjeća prezir. A, u stvari, gramzivost, bezobzirnost, ambicija, prostakluk itd. su oblici nenormalnosti, direktno su u suprotnosti sa minimalnim, osnovnim, ljudskim pravima i slobodama, mada se o njima obično ne misli kao o bolestima. Radi svega rečenog danas nailazimo na osobe koje se ponašaju i osjećaju kao automati; koje nikada ne doživljavaju ništa što je stvarno njihovo, koje doživljavaju sebe samo kao osobe kakve predpostavljaju da jesu; čiji je istinski smijeh zamijenjen vještačkim osmjehom; čiji je komunikativni govor zamjenjen beznačajnim ćeretanjem; čije je tupo očajanje došlo na mjesto istinske patnje, jednostavno – otuđile su se. Otuđili smo se! Najveći problem je otuđenje; neću vam o tome govoriti u detalje, a dva najveća razloga su odsustvo funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava i rad i novac. Ovo potvrđuje i naš odnos prema djeci, mislim globalno na cijelu planetu, ali i na bh-društvo (dnevno umire oko 50.000 djece od gladi, a koliko odraslih, zrelih muškaraca i žena umire od debljine i posljedica debljine i trenutno je najveći broj izbjeglica na svijetu, a podižemo žilet-žice, pa u bh-državi nemamo još besplatno osnovno školovanje i to znaju djeca, a ne znaju njihovi mame i tate), a globalizaciju više niko i ne spominje. Otuđenje se najdrastičnije ogleda u našem ponašanju; svi znamo da trebamo čuvati životnu sredinu i svi su za to. Bilo koga da pitate da li je za rat – svak će vam odgovoriti da je protiv rata, pa ko onda ratuje (!?), a od završetka Drugog svjetskog rata nismo postigli mir! stalno se negdje na planeti ratuje. Deklarativno, s kim god da pričate, svi su protiv nasilja, brutalnosti… svi govore da su protiv siromaštva, niko nije protiv bogatstva???!!! Niko se ne pita kako se steklo bogatstvo, nikoga nije briga kako se uopšte došlo do prvog privatnog vlasništva, kako se pojavio novac kao nužno zlo(!?), kako se došlo do kapitala, do kamata i do kapitalizma; kako je profit postao važniji od čovjeka, od izbjeglice. Od djeteta!? Imate ljude koj su samo u ljudskom obliku, jer oni su samo hladne mašine, automati – otuđeni.
Hiljadama generacija je ljudsko biće živjelo skupljajući hranu i loveći. Još uvijek je bilo vezano za prirodu i plašilo se da bude izbačeno iz nje. Identifikovalo se sa životinjama i obožavalo te predstavnike prirode kao svoje bogove. Poslije dugog sporog razvitka ljudsko biće je počelo da obrađuje zemlju, da stvara novi društveni i religiozni poredak, koji se zasniva na poljoprivredi i stočarstvu. U tom periodu, kada je bilo malo vremena i za druge stvari, a ne da samo misli na želudac, ljudsko biće je obožavalo boginje kao nosioce prirodne plodnosti, doživljavajući sebe kao dijete koje zavisi od plodnosti zemlje, od majčinih grudi koje daju život. Odprilike prije četiri hiljade godina desio se preokret u ljudskoj istoriji; ljudsko biće je preduzelo novi korak u dugom procesu izlaženja iz prirode. Raskinulo je veze sa prirodom i sa majkom, i postavilo sebi novi cilj; tj. da se podpuno rodi, da se potpuno probudi, da postane podpuni čovjek; da postane slobodan. Razum i savjest su postali principi koji su trebali da njime rukovode; njegov cilj je bilo društvo koje je povezano vezama bratske ljubavi, pravde i istine, novi i potpuno ljudski dom, koji je trebalo da nadoknadi nepovratno izgubljeni dom u prirodi. I zatim opet, odprilike pet stotina godina prije naše ere, u velikim religioznim sistemima Indije, Grčke, Palestine, Persije i Kine, ideja jedinstva čovječanstva i ujedinjujućeg duhovnog principa, koja se nalazila u osnovi svekolike realnosti, predpostavila je novo i razvijenije izražavanje. Lao-Ce, Buda, Izaija, Heraklit i Sokrat, a kasnije, na palestinskoj zemlji, Isus i apostoli, na američkoj zemlji Kuetcalkoatl, a još kasnije, na arapskom zemljištu, Muhamed, propovjedali su ideju jedinstva ljudi, razuma, ljubavi i pravde, kao ciljeve kojima čovek, ljudsko biće mora da teži…. Sjeverna Evropa je spavala. Grčke i hrišćanske ideje su prenijete na njeno zemljište i prošlo je hiljadu godina prije nego što je Evropa bila njima prožeta. Oko 1500. godine naše ere počeo je novi period. Čovek je otkrio prirodu i individuu, postavio osnove za prirodne nauke, koje su počele da preobražavaju lice zemlje. Zatvoreni svijet srednjeg vijeka je propao … čovek je u nauci pronašao novi princip ujedinjenja i težio novom jedinstvu u socijalnom i političkom ujedinjavanju zemlje i u dominaciji nad prirodom. Ujedinila se moralna savjest, intelektualna savjest, nasljeđe grčke tradicije, dovodeći do procvata ljudskog stvaralaštva kakvo se nikad ranije nije znalo… Evropa, u kulturnom smislu najmlađe dijete čovečanstva, razvila je takva bogatstva i takva oružja da je postala gospodar ostalog svijeta u toku nekoliko stotina godina. Ali ponovo, sredinom XX vijeka dogodila se drastična promjena, takva promjena kakva se nije dogodila nikad u prošlosti. Nova tehnika je zamijenila upotrebu fizičke snage životinja i ljudi korištenjem parne mašine, petroleja i elektriciteta; ona je stvorila sredstva komunikacije koja su pretvorila zemlju u jedan kontinent, u jedno selo, a ljudski rod u jedno društvo, gdje je vjera jedne grupe — vjera svih; ona je stvorila čuda od otkrića, koja omogućavaju da najbolja umjetnost, literatura i muzika budu dostupne svakom članu društva; nova tehnika je stvorila proizvodne snage koje će omogućiti svakome da ima zavidnu (materijalnu) egzistenciju i svela rad na takve dimenzije da on ispunjava samo djelić čovekovog dana. Pa, ipak danas, kada je izgledalo da se čovjek približio novoj, bogatijoj, srećnijoj eri, njegova egzistencija i egzistencija generacija koje dolaze, ugroženija je više nego ikad. Čovjek je dosegao „slobodu od“, ali nije još dosegao „slobodu za“ – izvojevao je svoju slobodu od robovlasnika, od crkvenih i od svjetskih autoriteta i ostao sam sa svojim razumom i svojom savješću kao jedinim sudijama, ali se uplašio novostečene slobode, slobode da bude svoj, da bude produktivan, podpuno probuđen i da kritički razmišlja. Ovo mu nije uspijevalo te, pokušava da pobjegne od slobode! Baš njegovo dostignuće, postignuto gospodstvo nad prirodom, otvaralo mu je put za njegovo bjekstvo. Izgrađujući novu industrijsku mašinu, čovek je postao tako apsorbovan novim zadatkom da je to postao najvažniji cilj njegovog života. Njegova energija, koju je nekad posvećivao traženju boga i spasa, sad je bila upravljena ka dominaciji nad prirodom i stalnom razvijanju materijalnog komfora. Prestao je da koristi proizvodnju kao sredstvo za bolji život, već je opredmetio (hipostazirao) kao cilj za sebe, cilj kome je podčinio i sam život. U procesu stalno povećane podjele rada, mehanizacije rada i pojačanog društvenog nagomilavanja, sam je čovek postao dio mašine, a ne njen gospodar. Pored toga sebe doživljava kao robu, kao investiciju; njegov cilj je uspjeh, tj. da proda sebe što je moguće unosnije na tržištu. Njegova vrijednost kao ličnosti nalazila se u njegovoj mogućnosti da se proda, a ne u njegovim ljudskim kvalitetima, kao što su ljubav, razum ili njegove umjetničke sposobnosti. Sreća se izjednačila sa potrošnjom najnovije i uvijek sve bolje robe, sa gutanjem muzike, filmova, razonode, seksa, pića i cigareta. Nemajući osjećanje svoga ja, osim onog koje može da daje konformizam gomile, čovjek je nesiguran, obožava proizvode sopstvenih ruku, obožava idole i vođe koje je sam stvorio, kao da su oni iznad njega, a ne da ih je on stvorio. U izvjesnom smislu vratio se unazad, tamo gde je bio prije nego što je počela velika ljudska evolucija, u drugom milenijumu prije naše ere. Svijet je ponovo fragmentizovan, izgubio je svoje jedinstvo; čovjek je ponovo identičan sa raznolikim obožavanim stvarima, jedino s tom razlikom što ih je sada stvorio čojvek, a nisu dio prirode… U tom smislu mi smo doživjeli neuspjeh. Još nismo uspostavili most između manjine koja je dostigla te ciljeve i pokušala da živi shodno njima i – većine, čiji je duh na mnogo nižem stupnju, na stupnju kamenog doba, totemizma, obožavanja idola, feudalizma.
U sredini XX vijeka razvila su se dva velika društvena kolosa, kada se rađala i Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka, koji, pošto su uplašeni jedan od drugog, traže sigurnost u stalno pojačanom militarizmu. Sjedinjene Države i njihovi saveznici su bogatiji; njihov životni standard je viši, njihovo interesovanje za komfor i zadovoljstva je veće nego kod njihovih rivala, Sovjetskog Saveza, njegovih satelita i Kine. Oba rivala tvrde da njihov sistem obećava definitivni spas za čovjeka, da garantuje raj budućnosti. I jedni i drugi tvrde da njihov sistem predstavlja krajnju suprotnost drugom i da onaj drugi treba iskorijeniti, u kraćem ili dužem vremenskom razdoblju, ako želimo da spasimo čovječanstvo. Oba rivala govore u smislu ideala XIX vijeka. Zapad u ime ideja francuske revolucije: slobode, razuma, individualizma. Istok u ime socijalističkih ideja solidarnosti i jednakosti. I jedni i drugi su uspjeli da zaplijene imaginaciju i da stvore fanatičku odanost stotina miliona ljudi… Ali, nezanemarujući ogromne razlike između slobodnog kapitalizma i autoritarnog komunizma bila bi kratkovidost ne vidjeti sličnosti, naročito one koje će se razviti u budućnosti to jest danas i sada. Oba sistema se zasnivaju na industrijalizaciji, njihov cilj je stalno povećanje ekonomske efikasnosti, bogatstva i profita. Oni su društva kojima upravlja menadžerska klasa i profesionalni političari; oba su potpuno materijalistička po svom stanovištu. Oni organizuju ljude u centralizovani sistem, u velike fabrike, u političke masovne partije. Svako je šaraf u mašini i mora da funkcioniše bez trvenja. Na Zapadu se to postiže psihološkim metodama uslovljavanja, masovnom sugestijom, novčanim nagradama, a na Istoku, pored svega ovoga, još i upotrebom terora. Danas, poslije pada Berlinskog zida i galopirajuće globalizacije imamo pokušaje da se cijeli svijet stavi pod jedinstvenu dominaciju, dominaciju privatizacije, kapitala i profita; desiće se profesionalizacija centralizovane političke vlasti koja se zasniva na sili i strahu od gubitka egzistencije i biće male razlike u tome da li će Moskva ili Vašington ili Peking biti sjedište vlade; i dalje će se nastaviti proces automatizacije, otuđenja, globalizacije… Oba sistema se razvijaju u menadžerska društva, u kojima se nastoji da stanovnici budu dobro hranjeni, dobro oblačeni, njihove želje zadovoljene i da nema želja koje ne mogu biti zadovoljene; oni su automati koji se kreću bez prisile, koji su vođeni bez vođa, njih stvaraju mašine koje deluju kao ljudi i proizvode ljude koji rade kao mašine; ljude čiji razum zakržljava, a razvija se inteligencija, stvarajući na taj način opasnu situaciju, jer se ljudsko biće snabdjeva najvećom materijalnom silom, a nema mudrosti da bi znalo kako da je upotrijebi. Ovo otuđenje i automatizacija vode ka stalno pojačanoj nenormalnosti i nemoralnosti. Život nema smisla, nema radosti, nema vjerovanja, nema realnosti. Svako je »sretan«, izuzev onog ko ne osjeća, ko nema razuma, ko ne voli… U XIX vijeku je bio problem da je bog mrtav; u XXI vijeku problem je da je čovek mrtav. U XIX vijeku nehumanost je značila svirepost; u XXI vijeku to predstavlja šizoidno samootuđenje. U prošlosti je postojala opasnost da će ljudi postati robovi. Opasnost budućnosti je da će ljudi postati roboti!!! Dovoljno je jasno da se roboti ne mogu pobuniti. Ali, imajući ljudsku prirodu, roboti ne mogu da žive i da budu normalni, oni postaju »roboti-čudovišta« koji će uništiti svoj svijet i sami sebe, jer više neće moći da izdrže dosadu besmislenog života… Naše opasnosti su rat, terorizam i robotizam.
Međutim, izlaz postoji! Prvi uslov je da se prestanemo lagati, zatim da se dokrajči sa ratnom prijetnjom, koja sada visi nad nama i parališe vjeru i inicijativu. Mi moramo uzeti na sebe odgovornost za živote svih ljudi i razviti u međunarodnim razmjerama ono što su sve velike zemlje razvile u svojim okvirima, tj. relativnu raspodjelu bogatstva i novu i višu raspodjelu ekonomskih dobara. Ovo bi moralo na kraju da dovede do formi međunarodne ekonomske kooperacije i planiranja, do formi svjetske vladavine i potpunog razoružanja; do miroljubive međunarodne koegzistencije. Mi moramo zadržati industrijski metod. Ali moramo zauzdati krupni kapital, decentralizovati rad i državu tako da dobiju ljudske proporcije, humanizirati ih i dozvoliti centralizaciju samo u ograničenom smislu, koliko je neophodno u vezi sa zahtjevima industrije. U ekonomskoj sferi nama je potrebno udruženo upravljanje svih onih koji rade u jednom preduzeću, što će dozvoliti njihovo aktivno i odgovorno učestvovanje. Mogle bi se naći nove forme ovakvog učestvovanja…U političkoj sferi moramo se vratiti gradskim skupovima, forumima, stvarajući hiljade malih direktnih grupa u okvirima mjesnih zajednica koje su dobro obavještene, koje diskutuju i čije se odluke uključuju u novi „donji dom“. Kulturna renesansa mora da kombinuje radno obrazovanje za mlađe sa obrazovanjem odraslih i novim sistemom popularne umjetnosti i svjetovnih rituala za cijelu zajednicu… Naša jedina alternativa protiv opasnosti od robotizma jeste humanistička (komunitarna) zajednica koja poštuje ljudska prava (communitarianism). Primarni problem nije pitanje pravnog posjedovanja svojine, niti pitanje raspodjele profita, već problem učestvovanja u radu, u iskustvu. Promjene u vlasništvu se moraju ostvariti do onog stepena do koga su nužne da se stvori zajednica rada i da spriječe da profit, kao motiv, upravlja proizvodnjom u društveno štetnom pravcu. Prihodi moraju da se izjednače u toj mjeri da obezbjeđuju svakom materijalnu osnovu za prirodno dostojanstven život i da tako spriječe da ekonomske razlike uslove fundamentalno različito životno iskustvo za različite društvene klase i pojavu antagonizama… Nikakva promjena ne smije biti izazvana silom; ona mora biti istovremena u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sferi. A, to već imamo (ratificirano od države BiH): Međunarodni pakt o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima i Konvenciju o pravima djeteta. Postoje i brojni drugi ratificirani međunarodni dokumenti koji pravno obavezuju svaku državu članicu, ali ću se zadržati samo na ova dva dokumenta, radi kratkoće i jasnoće. Važno je napomenuti Ustav BiH, član 2.(2): „Međunarodni standardi. Prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te njezinim Protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonodavstvom.“ A, sada ću vam citirati preambulu i nekoliko članova iz samo ova dva dokumenta koja su ratificirana od strane države BiH u ime svih nas i u ime djece: „… smatrajući da, prema principima izraženim u Povelji UN-a, priznanje dostojanstva koje je bitno za sve članove ljudske porodice i njihovih jednakih i neotuđivih prava predstavlja osnovu slobode, pravde i mira u svijetu, uviđajući da ova prava proizilaze iz dostojanstva neodvojivog od čovjekove ličnosti, uviđajući da se, prema Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka, ideal slobodnog ljudskog bića, oslobođenog straha i bijede, može postići samo ako se stvore uslovi koji omogućavaju svakome da uživa svoja ekonomska, socijalna i kulturna prava i svoja građanska i politička prava, smatrajući da Povelja UN-a nameće državama obavezu da unapređuju opšte i stvarno poštovanje čovjekovih prava i sloboda, vodeći računa o činjenici da pojedinac ima dužnost prema drugome i prema zajednici kojoj pripada i da je dužan da se zalaže za unapređenje i poštivanje prava priznatih ovim paktom, podsječajući da je Opšta deklaracija o ljudskim pravima UN-a proglasila da djetinjstvo ima pravo na posebnu brigu i pomoć, ubjeđeni da bi porodici, kao osnovnoj grupi društva i prirodnom okruženju za rast i dobrobit svojih članova, a naročito djece, trebalo pružiti potrebnu zaštitu i pomoć, tako da bi mogla podpuno preuzeti svoje obaveze u okviru ljudske zajednice, priznajući da bi dijete, zbog podpunog i skladnog razvoja svoje ličnosti trebalo da odrasta u porodičnom okruženju, u atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja, imajući na umu da je potreba da se posebna briga posveti djeci izražena u Ženevskoj deklaraciji o pravima djeteta iz 1924. kao i u Deklaraciji o pravima djeteta prihvaćenoj od Generalne skupštine 20. Novembra 1959 priznata u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima, u međunarodnom Sporazumu o građanskim i političkim pravima (naročito u članovima 23. i 24.) u međunarodnom Sporazumu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (naročito u članu 10.), te u statutima i relevantnim dokumentima specijalizovanih agencija i međunarodnih organizacija koje se brinu za dobrobit djece, priznajući da u svim državama svijeta postoje djeca koja žive pod izuzetno teškim uslovima i da ta djeca trebaju posebnu brigu, priznajući značaj međunarodne saradnje za poboljšanje životnih uslova djece u svakoj zemlji, a naročito u zemljama u razvoju, a evo koja su to prava: (član 9) Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osigutanje. (član 10) Treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć porodici koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i vaspitanje djece o kojima se brine… Treba da bude pružena posebna zaštita majkama za razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece… Treba preduzeti posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih bez diskriminacije… (član 11) Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na životni standard dovoljan za njega samog i njegovu porodicu, ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj kao i stalno poboljšanje njegovih uslova života… Države članice ovog pakta priznajući osnovno pravo koje ima svako lice na zaštitu od gladi donijeće (…) potrebne mjere… (član 12) stvaranje uslova za obezbjeđenje svima ljekarskih usluga i pomoći u slučaju bolesti… (član 13) osnovno školovanje mora da bude obavezno i svima dostupno besplatno… (član 14) Svaka država članica ovog pakta koja, u trenutku kada postaje članica, nije još mogla da obezbjedi u svojoj metropoli ili na teritoriji pod svojom upravom, obaveznu i besplatnu osnovnu nastavu obavezuje se da izradi i donese u roku od dvije godine iscrpan plan mjera potrebnih za postupno ostvarenje, u razumnom broju godina koje utvrdi taj plan, punu primjenu principa obaveznog besplatnog osnovnog školovanja za sve. (KoPD) (član 4) Države potpisnice će preduzeti sve odgovarajuće zakonske, upravne i druge mjere za implementaciju prava priznatih u ovoj Konvenciji što se tiče ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava, države podpisnice će preduzeti takve mjere do krajnjih granica njima dostupnih sredstava... (ja ovdje vidim da država ovo čini samo po pitanju povećanja plata državnim službenicima i parlamentarcima)… (član 12) Države podpisnice će osigurati djetetu koje je u stanju da oblikuje svoje vlastite stavove pravo da slobodno izražava takve stavove po svim pitanjima koja se tiču djeteta, a stavovima će se pridavati odgovarajuća važnost u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta… (član 18) Da bi garantirale i unaprijedile prava iznesena u ovoj Konvenciji, države će pružiti odgovarajuću pomoć roditeljima ili zakonskim starateljima, u snošenju odgovornosti za podizanje djeteta i osiguraće razvitak institucija, ustanova i službi za brigu o djeci… (član 28) proglasiti osnovno školovanje obaveznim i besplatno dostupnim za svakoga… (član 42) (a, čujte sad ovo) Države podpisnice se obavezuju da obznane principe i odredbe Konvencije, na odgovarajući i aktivan način, kako djeci tako i odrasloma. (da li ste od države čuli za ova dokumenta i za ova prava ili još bolje da li u opšte znate da imate ova prava!?) Pitanje za kraj: Zašto država nema nikakvu odgovornost prema svojim stanovnicima?