VAŽNOST I ULOGA LJUDSKIH PRAVA

(Ovo je moj pripremljen uvod, u pisanoj formi, da ne bih bio preopširan, sa jednog foruma o ljudskim pravima koji je bio u Bosanskom kulturnom centru, Sarajevo)

Bez funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava nema promjena u bh-društvu
Zašto država nema nikakvu odgovornost prema svojim stanovnicima?

Počeću sa jednim citatom, da to bude misao koja će da prati ovaj cijeli forum: „Čovječanstvo je psihološki uglavnom još u stadijumu djetinjstva. Velikoj većini su potrebni autoritet, vođenje, zakoni…“(Karl Gustav Jung)
Htio bih samo par rečenica, kao uvod, da kažem radi čega ovaj današnji forum. Samo kratak pogled na protekle dvije decenije mi govori da se u bh-društvu izgubio javni, opštedruštveni interes koji se ogleda u svim negativnim pojavama od školstva do sve veće nezaposlenosti. Društvena paradigma može i mora da se mijenja! Mišljenja sam da se ovakav trend može zaustaviti i pokrenuti u suprotnom, pozitivnom pravcu i u korist svakog stanovnika BiH, a ne samo u korist nekoliko interesnih grupa u koje ubrajam na prvom mjestu političke stranke. Smatram da mi možemo napraviti jezgro transparentnosti iz kojeg će se pokrenuti promjene koje će biti u korist svakog pojedinca, a to znači u korist bh-društva. Prvi uslov je da se prestanemo lagati…

Transparentnost nije samo forma, to je način da i sami građani imaju uvid u sve što se događa. To može koristiti i lokalnoj samoupravi, jer obaviješteni građani mogu davati svoje primjedbe i prijedloge za poboljšanja određenih poteza gradske, opštinske, kantonalne, federalne i državne vlasti. Potrebno je razmišljati da bi se činilo dobro, a da bi se činilo dobro moramo odrediti prioritete i radi toga smo se okupili.

Referendum, građanska inicijativa, mjesne zajednice, zborovi građana, javne rasprave… pa i ovaj forum je demokratski arsenal koji je sada nama na raspolaganju i mogao bi se smatrati zadovoljavajućim kada bi se mogao staviti u pogon. Problem je u tome što izgleda svi u ovoj zemlji misle da je demokratija zadaća nekog drugog i da neko drugi treba rješavati naše probleme, pa se čak i javni interes olako ostavlja bez zaštite.

Koliko puta ste čuli; snašao se, on je uspješan, popularan, bogat je, ili ma pusti ga on je takav i slično. Društvo prihvata različite obrasce kulture čak neke defekte u društvu uzdigne do vrline. U bh-društvu je zavladala kultura izokrenutih vrijednosti i koliko god se mi zgražali, osuđivali i čak izlazili na ulice i demonstrirali, mi i dalje imamo osjećaj nemoći, sumnje, neuspjeha, da smo „osuđeni“ na prokletstvo, da smo gurnuti u stranu i jedva da možemo osjetiti radost. A, na drugoj strani imamo ljude koji su ambiciozni i uspješni, kao što sam napomenuo – snašao se, i ako gramziva osoba misli samo na novac i privatnu, svoju, svojinu, ako ambiciozna osoba misli samo na moć ili slavu, ne smatramo da su te osobe lude, već samo da su neugodne; obično se prema njima osjeća prezir. A, u stvari, gramzivost, bezobzirnost, ambicija, prostakluk itd. su oblici nenormalnosti, direktno su u suprotnosti sa minimalnim, osnovnim, ljudskim pravima i slobodama, mada se o njima obično ne misli kao o bolestima. Radi svega rečenog danas nailazimo na osobe koje se ponašaju i osjećaju kao automati; koje nikada ne doživljavaju ništa što je stvarno njihovo, koje doživljavaju sebe samo kao osobe kakve predpostavljaju da jesu; čiji je istinski smijeh zamijenjen vještačkim osmjehom; čiji je komunikativni govor zamjenjen beznačajnim ćeretanjem; čije je tupo očajanje došlo na mjesto istinske patnje, jednostavno – otuđile su se. Otuđili smo se! Najveći problem je otuđenje; neću vam o tome govoriti u detalje, a dva najveća razloga su odsustvo funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava i rad i novac. Ovo potvrđuje i naš odnos prema djeci, mislim globalno na cijelu planetu, ali i na bh-društvo (dnevno umire oko 50.000 djece od gladi, a koliko odraslih, zrelih muškaraca i žena umire od debljine i posljedica debljine i trenutno je najveći broj izbjeglica na svijetu, a podižemo žilet-žice, pa u bh-državi nemamo još besplatno osnovno školovanje i to znaju djeca, a ne znaju njihovi mame i tate), a globalizaciju više niko i ne spominje. Otuđenje se najdrastičnije ogleda u našem ponašanju; svi znamo da trebamo čuvati životnu sredinu i svi su za to. Bilo koga da pitate da li je za rat – svak će vam odgovoriti da je protiv rata, pa ko onda ratuje (!?), a od završetka Drugog svjetskog rata nismo postigli mir! stalno se negdje na planeti ratuje. Deklarativno, s kim god da pričate, svi su protiv nasilja, brutalnosti… svi govore da su protiv siromaštva, niko nije protiv bogatstva???!!! Niko se ne pita kako se steklo bogatstvo, nikoga nije briga kako se uopšte došlo do prvog privatnog vlasništva, kako se pojavio novac kao nužno zlo(!?), kako se došlo do kapitala, do kamata i do kapitalizma; kako je profit postao važniji od čovjeka, od izbjeglice. Od djeteta!? Imate ljude koj su samo u ljudskom obliku, jer oni su samo hladne mašine, automati – otuđeni.
Hiljadama generacija je ljudsko biće živjelo skupljajući hranu i loveći. Još uvijek je bilo vezano za prirodu i plašilo se da bude izbačeno iz nje. Identifikovalo se sa životinjama i obožavalo te predstavnike prirode kao svoje bogove. Poslije dugog sporog razvitka ljudsko biće je počelo da obrađuje zemlju, da stvara novi društveni i religiozni poredak, koji se zasniva na poljoprivredi i stočarstvu. U tom periodu, kada je bilo malo vremena i za druge stvari, a ne da samo misli na želudac, ljudsko biće je obožavalo boginje kao nosioce prirodne plodnosti, doživljavajući sebe kao dijete koje zavisi od plodnosti zemlje, od majčinih grudi koje daju život. Odprilike prije četiri hiljade godina desio se preokret u ljudskoj istoriji; ljudsko biće je preduzelo novi korak u dugom procesu izlaženja iz prirode. Raskinulo je veze sa prirodom i sa majkom, i postavilo sebi novi cilj; tj. da se podpuno rodi, da se potpuno probudi, da postane podpuni čovjek; da postane slobodan. Razum i savjest su postali principi koji su trebali da njime rukovode; njegov cilj je bilo društvo koje je povezano vezama bratske ljubavi, pravde i istine, novi i potpuno ljudski dom, koji je trebalo da nadoknadi nepovratno izgubljeni dom u prirodi. I zatim opet, odprilike pet stotina godina prije naše ere, u velikim religioznim sistemima Indije, Grčke, Palestine, Persije i Kine, ideja jedinstva čovječanstva i ujedinjujućeg duhovnog principa, koja se nalazila u osnovi svekolike realnosti, predpostavila je novo i razvijenije izražavanje. Lao-Ce, Buda, Izaija, Heraklit i Sokrat, a kasnije, na palestinskoj zemlji, Isus i apostoli, na američkoj zemlji Kuetcalkoatl, a još kasnije, na arapskom zemljištu, Muhamed, propovjedali su ideju jedinstva ljudi, razuma, ljubavi i pravde, kao ciljeve kojima čovek, ljudsko biće mora da teži…. Sjeverna Evropa je spavala. Grčke i hrišćanske ideje su prenijete na njeno zemljište i prošlo je hiljadu godina prije nego što je Evropa bila njima prožeta. Oko 1500. godine naše ere počeo je novi period. Čovek je otkrio prirodu i individuu, postavio osnove za prirodne nauke, koje su počele da preobražavaju lice zemlje. Zatvoreni svijet srednjeg vijeka je propao … čovek je u nauci pronašao novi princip ujedinjenja i težio novom jedinstvu u socijalnom i političkom ujedinjavanju zemlje i u dominaciji nad prirodom. Ujedinila se moralna savjest, intelektualna savjest, nasljeđe grčke tradicije, dovodeći do procvata ljudskog stvaralaštva kakvo se nikad ranije nije znalo… Evropa, u kulturnom smislu najmlađe dijete čovečanstva, razvila je takva bogatstva i takva oružja da je postala gospodar ostalog svijeta u toku nekoliko stotina godina. Ali ponovo, sredinom XX vijeka dogodila se drastična promjena, takva promjena kakva se nije dogodila nikad u prošlosti. Nova tehnika je zamijenila upotrebu fizičke snage životinja i ljudi korištenjem parne mašine, petroleja i elektriciteta; ona je stvorila sredstva komunikacije koja su pretvorila zemlju u jedan kontinent, u jedno selo, a ljudski rod u jedno društvo, gdje je vjera jedne grupe — vjera svih; ona je stvorila čuda od otkrića, koja omogućavaju da najbolja umjetnost, literatura i muzika budu dostupne svakom članu društva; nova tehnika je stvorila proizvodne snage koje će omogućiti svakome da ima zavidnu (materijalnu) egzistenciju i svela rad na takve dimenzije da on ispunjava samo djelić čovekovog dana. Pa, ipak danas, kada je izgledalo da se čovjek približio novoj, bogatijoj, srećnijoj eri, njegova egzistencija i egzistencija generacija koje dolaze, ugroženija je više nego ikad. Čovjek je dosegao „slobodu od“, ali nije još dosegao „slobodu za“ – izvojevao je svoju slobodu od robovlasnika, od crkvenih i od svjetskih autoriteta i ostao sam sa svojim razumom i svojom savješću kao jedinim sudijama, ali se uplašio novostečene slobode, slobode da bude svoj, da bude produktivan, podpuno probuđen i da kritički razmišlja. Ovo mu nije uspijevalo te, pokušava da pobjegne od slobode! Baš njegovo dostignuće, postignuto gospodstvo nad prirodom, otvaralo mu je put za njegovo bjekstvo. Izgrađujući novu industrijsku mašinu, čovek je postao tako apsorbovan novim zadatkom da je to postao najvažniji cilj njegovog života. Njegova energija, koju je nekad posvećivao traženju boga i spasa, sad je bila upravljena ka dominaciji nad prirodom i stalnom razvijanju materijalnog komfora. Prestao je da koristi proizvodnju kao sredstvo za bolji život, već je opredmetio (hipostazirao) kao cilj za sebe, cilj kome je podčinio i sam život. U procesu stalno povećane podjele rada, mehanizacije rada i pojačanog društvenog nagomilavanja, sam je čovek postao dio mašine, a ne njen gospodar. Pored toga sebe doživljava kao robu, kao investiciju; njegov cilj je uspjeh, tj. da proda sebe što je moguće unosnije na tržištu. Njegova vrijednost kao ličnosti nalazila se u njegovoj mogućnosti da se proda, a ne u njegovim ljudskim kvalitetima, kao što su ljubav, razum ili njegove umjetničke sposobnosti. Sreća se izjednačila sa potrošnjom najnovije i uvijek sve bolje robe, sa gutanjem muzike, filmova, razonode, seksa, pića i cigareta. Nemajući osjećanje svoga ja, osim onog koje može da daje konformizam gomile, čovjek je nesiguran, obožava proizvode sopstvenih ruku, obožava idole i vođe koje je sam stvorio, kao da su oni iznad njega, a ne da ih je on stvorio. U izvjesnom smislu vratio se unazad, tamo gde je bio prije nego što je počela velika ljudska evolucija, u drugom milenijumu prije naše ere. Svijet je ponovo fragmentizovan, izgubio je svoje jedinstvo; čovjek je ponovo identičan sa raznolikim obožavanim stvarima, jedino s tom razlikom što ih je sada stvorio čojvek, a nisu dio prirode… U tom smislu mi smo doživjeli neuspjeh. Još nismo uspostavili most između manjine koja je dostigla te ciljeve i pokušala da živi shodno njima i – većine, čiji je duh na mnogo nižem stupnju, na stupnju kamenog doba, totemizma, obožavanja idola, feudalizma.
U sredini XX vijeka razvila su se dva velika društvena kolosa, kada se rađala i Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka, koji, pošto su uplašeni jedan od drugog, traže sigurnost u stalno pojačanom militarizmu. Sjedinjene Države i njihovi saveznici su bogatiji; njihov životni standard je viši, njihovo interesovanje za komfor i zadovoljstva je veće nego kod njihovih rivala, Sovjetskog Saveza, njegovih satelita i Kine. Oba rivala tvrde da njihov sistem obećava definitivni spas za čovjeka, da garantuje raj budućnosti. I jedni i drugi tvrde da njihov sistem predstavlja krajnju suprotnost drugom i da onaj drugi treba iskorijeniti, u kraćem ili dužem vremenskom razdoblju, ako želimo da spasimo čovječanstvo. Oba rivala govore u smislu ideala XIX vijeka. Zapad u ime ideja francuske revolucije: slobode, razuma, individualizma. Istok u ime socijalističkih ideja solidarnosti i jednakosti. I jedni i drugi su uspjeli da zaplijene imaginaciju i da stvore fanatičku odanost stotina miliona ljudi… Ali, nezanemarujući ogromne razlike između slobodnog kapitalizma i autoritarnog komunizma bila bi kratkovidost ne vidjeti sličnosti, naročito one koje će se razviti u budućnosti to jest  danas i sada. Oba sistema se zasnivaju na industrijalizaciji, njihov cilj je stalno povećanje ekonomske efikasnosti, bogatstva i profita. Oni su društva kojima upravlja menadžerska klasa i profesionalni političari; oba su potpuno materijalistička po svom stanovištu. Oni organizuju ljude u centralizovani sistem, u velike fabrike, u političke masovne partije. Svako je šaraf u mašini i mora da funkcioniše bez trvenja. Na Zapadu se to postiže psihološkim metodama uslovljavanja, masovnom sugestijom, novčanim nagradama, a na Istoku, pored svega ovoga, još i upotrebom terora. Danas, poslije pada Berlinskog zida i galopirajuće globalizacije imamo pokušaje da se cijeli svijet stavi pod jedinstvenu dominaciju, dominaciju privatizacije, kapitala i profita; desiće se profesionalizacija centralizovane političke vlasti koja se zasniva na sili i strahu od gubitka egzistencije i biće male razlike u tome da li će Moskva ili Vašington ili Peking biti sjedište vlade; i dalje će se nastaviti proces automatizacije, otuđenja, globalizacije… Oba sistema se razvijaju u menadžerska društva, u kojima se nastoji da stanovnici budu dobro hranjeni, dobro oblačeni, njihove želje zadovoljene i da nema želja koje ne mogu biti zadovoljene; oni su automati koji se kreću bez prisile, koji su vođeni bez vođa, njih stvaraju mašine koje deluju kao ljudi i proizvode ljude koji rade kao mašine; ljude čiji razum zakržljava, a razvija se inteligencija, stvarajući na taj način opasnu situaciju, jer se ljudsko biće snabdjeva najvećom materijalnom silom, a nema mudrosti da bi znalo kako da je upotrijebi. Ovo otuđenje i automatizacija vode ka stalno pojačanoj nenormalnosti i nemoralnosti. Život nema smisla, nema radosti, nema vjerovanja, nema realnosti. Svako je »sretan«, izuzev onog ko ne osjeća, ko nema razuma, ko ne voli… U XIX vijeku je bio problem da je bog mrtav; u XXI vijeku problem je da je čovek mrtav. U XIX vijeku nehumanost je značila svirepost; u XXI vijeku to predstavlja šizoidno samootuđenje. U prošlosti je postojala opasnost da će ljudi postati robovi. Opasnost budućnosti je da će ljudi postati roboti!!! Dovoljno je jasno da se roboti ne mogu pobuniti. Ali, imajući ljudsku prirodu, roboti ne mogu da žive i da budu normalni, oni postaju »roboti-čudovišta« koji će uništiti svoj svijet i sami sebe, jer više neće moći da izdrže dosadu besmislenog života… Naše opasnosti su rat, terorizam i robotizam.
Međutim, izlaz postoji! Prvi uslov je da se prestanemo lagati, zatim da se dokrajči sa ratnom prijetnjom, koja sada visi nad nama i parališe vjeru i inicijativu. Mi moramo uzeti na sebe odgovornost za živote svih ljudi i razviti u međunarodnim razmjerama ono što su sve velike zemlje razvile u svojim okvirima, tj. relativnu raspodjelu bogatstva i novu i višu raspodjelu ekonomskih dobara. Ovo bi moralo na kraju da dovede do formi međunarodne ekonomske kooperacije i planiranja, do formi svjetske vladavine i potpunog razoružanja; do miroljubive međunarodne koegzistencije. Mi moramo zadržati industrijski metod. Ali moramo zauzdati krupni kapital, decentralizovati rad i državu tako da dobiju ljudske proporcije, humanizirati ih i dozvoliti centralizaciju samo u ograničenom smislu, koliko je neophodno u vezi sa zahtjevima industrije. U ekonomskoj sferi nama je potrebno udruženo upravljanje svih onih koji rade u jednom preduzeću, što će dozvoliti njihovo aktivno i odgovorno učestvovanje. Mogle bi se naći nove forme ovakvog učestvovanja…U političkoj sferi moramo se vratiti gradskim skupovima, forumima, stvarajući hiljade malih direktnih grupa u okvirima mjesnih zajednica koje su dobro obavještene, koje diskutuju i čije se odluke uključuju u novi „donji dom“. Kulturna renesansa mora da kombinuje radno obrazovanje za mlađe sa obrazovanjem odraslih i novim sistemom popularne umjetnosti i svjetovnih rituala za cijelu zajednicu… Naša jedina alternativa protiv opasnosti od robotizma jeste humanistička (komunitarna) zajednica koja poštuje ljudska prava (communitarianism). Primarni problem nije pitanje pravnog posjedovanja svojine, niti pitanje raspodjele profita, već problem učestvovanja u radu, u iskustvu. Promjene u vlasništvu se moraju ostvariti do onog stepena do koga su nužne da se stvori zajednica rada i da spriječe da profit, kao motiv, upravlja proizvodnjom u društveno štetnom pravcu. Prihodi moraju da se izjednače u toj mjeri da obezbjeđuju svakom materijalnu osnovu za prirodno dostojanstven život i da tako spriječe da ekonomske razlike uslove fundamentalno različito životno iskustvo za različite društvene klase i pojavu antagonizama… Nikakva promjena ne smije biti izazvana silom; ona mora biti istovremena u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sferi. A, to već imamo (ratificirano od države BiH): Međunarodni pakt o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima i Konvenciju o pravima djeteta. Postoje i brojni drugi ratificirani međunarodni dokumenti koji pravno obavezuju svaku državu članicu, ali ću se zadržati samo na ova dva dokumenta, radi kratkoće i jasnoće. Važno je napomenuti Ustav BiH, član 2.(2): „Međunarodni standardi. Prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te njezinim Protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonodavstvom.“ A, sada ću vam citirati preambulu i nekoliko članova iz samo ova dva dokumenta koja su ratificirana od strane države BiH u ime svih nas i u ime djece: „… smatrajući da, prema principima izraženim u Povelji UN-a, priznanje dostojanstva koje je bitno za sve članove ljudske porodice i njihovih jednakih i neotuđivih prava predstavlja osnovu slobode, pravde i mira u svijetu, uviđajući da ova prava proizilaze iz dostojanstva neodvojivog od čovjekove ličnosti, uviđajući da se, prema Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka, ideal slobodnog ljudskog bića, oslobođenog straha i bijede, može postići samo ako se stvore uslovi koji omogućavaju svakome da uživa svoja ekonomska, socijalna i kulturna prava i svoja građanska i politička prava, smatrajući da Povelja UN-a nameće državama obavezu da unapređuju opšte i stvarno poštovanje čovjekovih prava i sloboda, vodeći računa o činjenici da pojedinac ima dužnost prema drugome i prema zajednici kojoj pripada i da je dužan da se zalaže za unapređenje i poštivanje prava priznatih ovim paktom, podsječajući da je Opšta deklaracija o ljudskim pravima UN-a proglasila da djetinjstvo ima pravo na posebnu brigu i pomoć, ubjeđeni da bi porodici, kao osnovnoj grupi društva i prirodnom okruženju za rast i dobrobit svojih članova, a naročito djece, trebalo pružiti potrebnu zaštitu i pomoć, tako da bi mogla podpuno preuzeti svoje obaveze u okviru ljudske zajednice, priznajući da bi dijete, zbog podpunog i skladnog razvoja svoje ličnosti trebalo da odrasta u porodičnom okruženju, u atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja, imajući na umu da je potreba da se posebna briga posveti djeci izražena u Ženevskoj deklaraciji o pravima djeteta iz 1924. kao i u Deklaraciji o pravima djeteta prihvaćenoj od Generalne skupštine 20. Novembra 1959 priznata u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima, u međunarodnom Sporazumu o građanskim i političkim pravima (naročito u članovima 23. i 24.) u međunarodnom Sporazumu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (naročito u članu 10.), te u statutima i relevantnim dokumentima specijalizovanih agencija i međunarodnih organizacija koje se brinu za dobrobit djece, priznajući da u svim državama svijeta postoje djeca koja žive pod izuzetno teškim uslovima i da ta djeca trebaju posebnu brigu, priznajući značaj međunarodne saradnje za poboljšanje životnih uslova djece u svakoj zemlji, a naročito u zemljama u razvoju, a evo koja su to prava: (član 9) Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osigutanje. (član 10) Treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć porodici koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i vaspitanje djece o kojima se brine… Treba da bude pružena posebna zaštita majkama za razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece… Treba preduzeti posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih bez diskriminacije… (član 11) Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na životni standard dovoljan za njega samog i njegovu porodicu, ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj kao i stalno poboljšanje njegovih uslova života… Države članice ovog pakta priznajući osnovno pravo koje ima svako lice na zaštitu od gladi donijeće (…) potrebne mjere… (član 12) stvaranje uslova za obezbjeđenje svima ljekarskih usluga i pomoći u slučaju bolesti… (član 13) osnovno školovanje mora da bude obavezno i svima dostupno besplatno… (član 14) Svaka država članica ovog pakta koja, u trenutku kada postaje članica, nije još mogla da obezbjedi u svojoj metropoli ili na teritoriji pod svojom upravom, obaveznu i besplatnu osnovnu nastavu obavezuje se da izradi i donese u roku od dvije godine iscrpan plan mjera potrebnih za postupno ostvarenje, u razumnom broju godina koje utvrdi taj plan, punu primjenu principa obaveznog besplatnog osnovnog školovanja za sve. (KoPD) (član 4) Države potpisnice će preduzeti sve odgovarajuće zakonske, upravne i druge mjere za implementaciju prava priznatih u ovoj Konvenciji što se tiče ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava, države podpisnice će preduzeti takve mjere do krajnjih granica njima dostupnih sredstava... (ja ovdje vidim da država ovo čini samo po pitanju povećanja plata državnim službenicima i parlamentarcima)… (član 12) Države podpisnice će osigurati djetetu koje je u stanju da oblikuje svoje vlastite stavove pravo da slobodno izražava takve stavove po svim pitanjima koja se tiču djeteta, a stavovima će se pridavati odgovarajuća važnost u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta… (član 18) Da bi garantirale i unaprijedile prava iznesena u ovoj Konvenciji, države će pružiti odgovarajuću pomoć roditeljima ili zakonskim starateljima, u snošenju odgovornosti za podizanje djeteta i osiguraće razvitak institucija, ustanova i službi za brigu o djeci… (član 28) proglasiti osnovno školovanje obaveznim i besplatno dostupnim za svakoga… (član 42) (a, čujte sad ovo) Države podpisnice se obavezuju da obznane principe i odredbe Konvencije, na odgovarajući i aktivan način, kako djeci tako i odrasloma. (da li ste od države čuli za ova dokumenta i za ova prava ili još bolje da li u opšte znate da imate ova prava!?) Pitanje za kraj: Zašto država nema nikakvu odgovornost prema svojim stanovnicima?

Referendumska sapunica

Na žalost ljudi koji ne vole gledati sapunice, a brinu ih stvarni životni problemi, ali i na radost velikog dijela stanovnika ove zemlje koji uživaju već 20 godina u besmislenim epizodama kojima nema kraja – politička sapunica u Bosni i Hercegovini se nastavlja!

U najnovijoj epizodi ove sapunice, pripreman je i održan referendum u Republici Srpskoj na kojem su se građani (?) koji žive u RS-u izjasnili da li su za to da 09. januar bude dan ovog entiteta.

Zaplet u ovoj epizodi BH-političke sapunice počeo je u glavama stanovnika države BiH koji pojma nemaju o tome šta je referendum, a povlačeći paralelu sa posljednjim referendumom u zajedničkoj državi imali su viziju da bi i konačni ishod mogao biti isti – odcjepljenje (!?). Međutim, stvarni život i sapunice nemaju ništa zajedničko, ali oni koji gledaju sapunice najčešće i imaju život kao sapunice – isprazan, u iluzijama; jer kada se ugasi televizor ostaje stvarnost, stvarnost na koju ne znam uticati i tada mi je drugi kriv. Ali, sapunici nije kraj i ona se nastavlja gledanjem televizora, Dnevnika i zahtjevom Ustavnom sudu BiH člana predsjedništva Bakira Izetbegovića (koji u ovoj sapunici glumi branitelja Bosne i Hercegovine) da se obilježavanje 09. januara kao Dan RS-a proglasi neustavnim jer vrijeđa osjećaje pripadnika nesrpske nacionalnosti koji žive u tom entitetu, a da se niko nije pitao da li stanovnici pojedinih država na ovoj planeti, kao osnovno ljudsko pravo, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, imaju pravo na referendum, pa tako i stanovnici jedne mjesne zajednice, opštine, grada, pa i RS-a!?

Interesantno je da Bakir Izetbegović nikada nije tražio da se Republika Srpska prestane zaduživati i rasprodavati državnu imovinu na „svojoj“ teritoriji. Nikada nije tražio da vlasti Republike Srpske zaštite i pomognu poljoprivrednike i druge domaće proizvođače u RS-u koji ne mogu prodati svoje proizvode niti na domaćem niti na stranom tržištu. Nikada nije tražio da se prestane urušavati kvalitet obrazovanja u Republici Srpskoj. Nikada se nije brinuo zbog masovnog odlaska mladih i stručnih ljudi iz RS-a. Nikada nije zahtjevao da se zaustavi propadanje zdravstvenog sistema u ovom entitetu, a kamo li da se poboljša. Uspostavljanje normalnog i modernog želježničkog saobraćaja u tom entitetu je za njega očito nebitno itd itd… Zbog izostajanja bilo kakve reakcije po ovim pitanjima možemo zaključiti da Bakir Izetbegović smatra da sve navedeno uopšte ne smeta pripadnicima nesrpskog naroda koji žive u RS-u. Po njemu, njima jedino smeta što se u tom entitetu slavi 9. januar – dan kada je 1992. godine proglašena srpska vlast na teritoriji koja je tada bila pod vlašću SDS-a.

Dalji zaplet u ovoj epizodi je odgovor Milorada Dodika koji u ovoj sapunici glumi branitelja Republike Srpske. Poslije presude Ustavnog suda o nelegitimnosti obilježavanja 09. januara kao dana RS-a, Dodik je odlučio da provede referendum na kojem će se građani (?) ovog entiteta izjasniti da li žele da taj datum i dalje ostane Dan RS-a. On to radi iz razloga što je Dan RS-a jedino što je ostalo od tog entiteta, koji je za 10 godina njegove vlasti podpuno devastiran i rasprodat.

Nakon ovakve Dodikove odluke „branitelj BiH“ Bakir Izetbegović, plejada bošnjačkih političara, intelektualaca i (kvazi)medija koji glume da brane Bosnu i Hercegovinu, objasnili su narodu da je ovaj referendum „probni balon“ za odcjepljenje RS-a od Bosne i Hercegovine, te su uspjeli ovom besmislenom referendumu – DATI SMISAO!?

Međunarodna zajednica u ovoj sapunici glumi prijatelja Bosne i Hercegovine i ne glumi da joj je cilj da narod u ovoj zemlji bude u stalnoj neslozi i da zabavljen svojom mržnjom i neslogom rasproda svoje resurse i pretvori se u jeftinu radnu snagu koja će raditi za strane, a i domaće ako ih bude, korporacije. Međunarodna zajednica i u ovoj epizodi BH-političke sapunice, kao i u bezbroj prijašnjih, sa zabrinutošću prati situaciju u BiH.

U STVARNOM ŽIVOTU referendum se raspisuje u slučajevima kada vlast donosi političke ili ekonomske i odluke koje mogu imati značajne posljedice na život stanovnika na koje se ta odluka odnosi. Referendum je oblik neposrednog odlučivanja građana (s obzirom da u BiH nema građana, onda nema ni ovakvog odlučivanja i za sada je i bolje da putem referenduma i ne odlučuju) o ustavu, o zakonima ili nekim drugim posebno važnim pitanjima za cijelo društvo i provodi se po posebnoj formuli: nakon izložene suštine kroz okrugle stolove, javne rasprave, razgovore u mjesnim zajednicama itd. I na kraju; referendum može biti obavezan i fakultativan. Raspisujući referendum vlast na taj način sa sebe skida odgovornost i građani je kasnije ne mogu kriviti za štetne posljedice koje su nastale.

U skladu s tim, da bi izbjegle odgovornost za ogromne štete koje su nanijeli građanima BiH, za vlasti u BiH bi bilo dobro i pametno da su predhodno provele referendume sa ovim pitanjima:

– Da li se slažete da se društvena imovina u BiH prenese u državno vlasništvo i da se nakon toga obezvrijedi i rasproda tj. privatizuje?

– Da li se slažete da Bosna i Hercegovina pristupi Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i da kao njena članica otvori svoje granice za neometan uvoz strane robe, pa i one koje imamo u dovoljnim količinama, što će imati za posljedicu uništenje domaće proizvodnje i privrede?

– Da li se slažete da se budžet države umjesto oporezivanjem strane robe puni putem PDV-a tj. preko leđa građana i to sa nediferenciranom stopom oporezivanja, što znači da se luksuzna roba oporezuje u istoj mjeri kao i lijekovi, udžbenici za osnovne škole, hljeb, ulje…?

– Da li ste za to da platni promet u Bosni i Hercegovini umjesto Službe društvenog knjigovodstva preuzmu strane (i/ili komercijalne) banke?

– Da li ste za to da se vlasti u BiH konstatno zadužuju i na taj način krpe budžetske rupe?

– Da li ste za to da penzioner ima minimalnu penziju oko 350 KM, a zastupnik u parlamentu minimalnu platu oko 4000 KM….

Moglo bi se nabrojati još dosta odluka vlasti u ovoj zemlji koje su imale katastrofalne posljedice za društveno-ekonomski sistem u BiH (ali i za politički, kulturni, školski, zdravstveni itd.) Pošto prije donošenja tih odluka nisu bili raspisivani referendumi – odgovornost za te odluke snose samo oni koji su ih donijeli i oni koji su glasali za takve političare i oni koji nisu glasali! Zbog toga, kada bi se ljudi u Bosni i Hercegovini odlučili baviti pravim životnim problemima i prestali plaćati gledanje BH- političke sapunice koja ih beskrajno mnogo košta, tada bi njeni glumci tj. politički moćnici (foliranti i ublehaši) koji su zloupotrijebili povjerenje naroda, morali polagati račune zbog svojih katastrofalnih odluka koje su naše društvo i ekonomiju dovele do propasti!

Sumnjamo da bi tada iko od njih bio pitan zašto je obilježavao ili nije obilježavao praznike!

Obratite se ombudsmenu

Pročitajte informativni letak i pošaljite svoje pitanje ombudsmenu ako su vam neka prava uskraćena. Kontaktirajte nas, jer zajedno možemo više. Kako da plaćamo struju, grijanje, odvoz smeća, vodu i druge komunalne usluge ako nemam nikakva primanja niti pomoć, a redovno se javljam na biro za zapošljavanje? Kako da šaljem djecu u osnovnu školu kada osnovno školovanje nije besplatno? Ova i slična pitanja uputite ombudsmenu ili nadležnom ministarstvu, jer bez obzira ko je na vlasti – osnovna ljudska prava se moraju poštovati!

Strah od egzistencije je grobar ljudskih prava

Edukacija o ljudskim pravima kroz osnivanje i unapređenje građanskog i demokratskog društva u Bosni i Hercegovini

Strah od egzistencije je grobar ljudskih prava
Published by ZGRADE 2008.
Globalno gledajući na cijelu planetu u čijoj pozadini imamo istoriju, lako uočavamo da je to istorija sukoba, ratova. Svaki taj sukob ili rat najviše je oštetio malog, običnog čovjeka i to tako traje najmanje 4000 godina, a posljedice su poznate; smrt, glad, bolest, siromaštvo, strah, prekinuto školovanje itd., da napomenem samo neke od posljedica, a koje otklanja, uz najveća odricanja, opet, taj isti mali, obični čovjek.Za koga?! Zbog toga istoriju ne treba gledati samo kao hronološki niz zbivanja, uglavnom ratova, jer kad se spomene “Istorija” ljudi uglavnom dobiju viziju velikih bitaka i ratova, već po značaju posljedica na budućnost. Zato je nezaobilazna grčka filozofska misao i grčka demokratija u doba Platona, Aristotela i Perikla, kada je polis pripadao građaninu, ali i građanin polisu, kada su filozofija, politika i život bili neodvojivi od jednakosti, pravde, slobode i etike, a najteži zločin koji je mogao počiniti grčki ratnik bio je da posiječe stablo masline. Aristotel je otišao još dalje te je priznao kako Grk ne bi smio biti rob svom zemljaku i slijedeći ovaj smjer razmišljanja Grci su došli do razlikovanja između prirodnog prava i prava naroda. Dalji tok istorije neminovno nas vodi ka ljudskim pravima koja su stari Grci prepoznali kao prirodna prava, ali istorija nas uči da je taj put bio dug i popločan leševima ljudi; onog običnog, malog čovjeka. Ne smijemo zaboraviti da su tadašnji Grci od okolnih naroda bili prepoznati kao narod koji određuje standarde i da su bili uzor drugim narodima, te da su Grci na druge narode gledali kao na barbare. Grci su svoju kulturu i uticaj počeli širiti svojim osvajačkim ratovima, a naročito za vrijeme Aleksandra Velikog koji je sanjao o carstvu u kojem cvjeta saradnja između pobjednika i pobijeđenih. Nakon Aleksandrove smrti (323.g.p.n.e.) i raspada carstva (do 301.g.p.n.e.) polako se gasi helenistička misao (od oko 300.g.p.n.e.) koja tone u srednjevijekovnu misao. Ljudska svijest je morala “čekati” sve do 1215.g. sa pojavom Magna Carta Libertatum koja ograničava kraljevu vlast, pa preko Habes Corpus Amendment Act iz 1679.g., Zakon o pravima iz 1689.g., Deklaracija o nezavisnosti iz 1776.g.,do Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789.g. koja je nastala u okvirima Francuske buržoaske revolucije koja je preobrazila Francusku iz feudalne apsolutističke monarhije u građansko društvo. Deklaracija proglašava da se ljudi rađaju slobodni i jednaki u svim pravima iz čega je izvedena pravna i politička jednakost građanina i proglašava se princip narodnog suvereniteta. Kao osnovna prava i slobode priznaju se: sloboda misli, sloboda govora, sloboda štampe, religijska uvjerenja, pravo kontrole vlasti i zaštita prava na imovinu. Cilj svakog političkog organizovanja treba da bude zaštita prirodnih i nezastarivih prava čovjeka: , sloboda, imovina, sigurnost i otpor ugnjetavanju. Deklaracija tako promovira model modernog demokratskog društva i pravne države. Narednih 125 godina čovječanstvo je manje-više uživalo osvojena prava sa naglaskom na nacionalna prava koja imamo i kod starih Grka, pa sve do francuske deklaracije iz 1789.g. gdje jačaju države kao nacionalne tvorevine što je naročito izraženo u Evropi pred 1. Svjetski rat, a što je i preraslo u oružanu eskalaciju svjetskih razmjera. Samo dvije decenije mira nakon završetka 1. Svjetskog rata počeo je i 2. Svjetski rat koji je nanio nezamislive patnje ljudima na svim zaračenim stranama “patentirajući” genocid, tako da je neposredno po završetku rata, 1948.g. donesena Univerzalna deklaracija ljudskih prava, u kojoj je izražena ljudska univerzalna dimenzija prava,koja ima supranacionalni karakter. Istorijska pozadina zaštite ljudskih prava u Evropi je jedna od dobro poznatih. Ona je neizbježno povezana sa političkom i socijalnom istorijom kontinenta koji je bio svjedokom najkrvavijih ratova od kojih su dva poprimila svjetski karakter, ali i perioda mira i zavidnog napretka, ali i doktrina o božanskom pravu kraljeva, pa do revolucionarnih pokreta prema širenju i osvajanju sloboda običnih, malih ljudi.
Ne može biti samo država garant ljudskih prava
Sve do 1914.g. čvrsto je bio ukorijenjen stav da je pitanje postupka države prema svojim građanima bila unutrašnja stvar države, te da je svaki pokušaj miješanja u suverenitet, nezakonito miješanje u unutrašnje stvari države. Ovakav stav je doveo do 2. Svjetskog rata i fatalnih posljedica tog rata iz kojih se spontano i masivno rađa podrška mnogih naroda novom svjetskom poretku kroz Povelju ujedinjenih nacija koja ističe univerzalno poštivanje i nadzor nad ljudskim pravima i osnovnim slobodama za sve, bez razlike u pogledu: rase, pola, jezika ili vjeroispovjesti. Zatim je 1948.g. uslijedilo usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja je dalje razradila principe ljudskih prava iz Povelje UN i koji su proglašeni za opšti standard svih naroda i nacija. Ovaj trend, koji su pokrenule UN, paralelno se razvijao i u Evropi, tako da je prvo osnovan Savjet Evrope koji donosi nacrt konvencije nazvane Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja je opšte poznata kao Evropska konvencija o ljudskim pravima. Tako se, napokon, nakon više od 2500 godina čovječanstvo počelo baviti uzrokom, a ne posljedicama,svih zala koja pogađaju običnog, malog čovjeka,a to je nepoštivanje ljudskih prava.

Specifični problemi bosanskohercegovačkog društva
Nije samo gledati – treba i vidjeti,a onda prepoznati
Kao prvi, gorući i najspecifičniji problem u implementaciji ljudskih prava u bh-društvu ističem neprepoznavanje ljudskih prava i kršenja ljudskih prava, a to je zbog niskog civilizacijskog razvoja svijesti i niske svijesti o važnosti ljudskih prava na cijeloj teritoriji BiH i među svim narodima, što dovodi do zaključka da nema funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava, kako u teoriji, tako i u praksi. Ove prostore je čak zaobilazila i istorija ljudskih prava, kako kroz države-susjede od provincije Rimskog carstva, tako preko Osmanlijskog carstva do aneksije od strane Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS i SFRJ, tako što su ovi prostori bili izvor robova, raje, topovskog mesa, podanika i poslušnika, a ljudskih prava nikad nije bilo ni na horizontu društvenih zbivanja i najveći domet bh-društva po pitanju ljudskih prava je bio da je to mrtvo slovo na papiru, a dokaz za to je i ubijanje bh-čovjeka koje se dešava od 1992.g. do 1995.g., a traje i danas. Međunarodni sudovi u Hagu kao i domaći sudovi, te sud istorije će tek dati cjelovit odgovor šta znači flagrantno kršenje i neprepoznavanje (kršenja) ljudskih prava u njedrima Evrope na pragu 21. vijeka. Na sve ovo prirodno se nameće i tradicijski aspekt kao drugi problem, ne po važnosti, u nenjegovanju ljudskih prava koji se ogleda u položaju djece, omaldine, u položaju budućih majki i majki u porodici i uopšte u položaju žena u društvu, nakon čega slijedi odnos prema starim i bolesnim, te odnos prema javnoj imovini i životnom okruženju, da spomenem samo mali broj aspekata sa kojima se ne možemo pohvaliti, a u novije vrijeme, uzimajući u obzir prošli i sadašnji režim, u kojem su se počeli napuštati integrirajući aspekti multinacionalnog društva i trajnih vrijednosti u opšte i trajnih vrijednosti društva, koje determinišu čovjeka kao socijalno biće, gdje spadaju solidarnost, briga i obzir prema drugom, tolerancija, integracija, saradnja itd., su nas jos više udaljili i od prosperiteta i od razvoja savremenih demokratskih društava. Odnos prema vlastima je četvrti aspekt koji ima istu težnu kao i prethodni sa specifičnostima koje se ogledaju u podaničkom mentalitetu koji rađa poslušnike i apatične, ravnodušne ljude koji ne razmišljaju svojom glavom, a bez kritičkog osvrta na vlast. Kao posljednji, ali ne manje važan problem su odnosi medija prema ljudskim pravima. Taj odnos se ogleda samo u konstataciji da se ljudska prava ne poštuju i da je država BiH usvojila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i-ništa više.

Ključne prepreke koje treba smanjiti ili ukloniti
Mi, danas i ovdje, u BiH, imamo mnoge demokratske instrumente na raspolaganju, vladine institucije i nevladine organizacije, ali i dalje bh-društvo ne prepoznaje ljudska prava, kršenja ljudskih prava, te šta su to ljudska prava, već jedino i dalje samo konstatira kršenje ljudskih prava i – ništa dalje. Ovo je zbog toga što je prošli režim izgrađivao ambijent za ljudska prava treće generacije gdje su bila izražena kolektivna prava na titoizmu, lenjinizmu i marksizmu, sa primjesom kontroliranih nacionalizama gdje se stvarao kult ličnosti i vođe. Naravno, bilo je nemoguće to ostvariti: mir, razvoj, zdrav okoliš, komunikacije, eksploatacija zajedničkog naslijeđa čovječanstva, humanitarna pomoć, genetika, kloniranje itd., a kroz afirmaciju modificiranih ljudskih prava treće generacije, bez akcenta na prava prve i druge generacije, kao što su individualna prava, prirodna prava ili neotuđiva (neodvojiva) prava. To je isto kao da gradimo krov, a nemamo ni temelj ni zid za kuću. Ljudska prava prve generacije su temelj sine qua non, temelj bez kojeg se ne može društvo uvesti u ljudska prava, jer ona podrazumijevaju sem prava na život i klasična građanska i politička prava. Prisjetimo se: ova prava datiraju još iz helinizma, iz doba Aristotela, Platona i Periklea, a preteča su im Hamurabijev zakon u Babilonu (Irak, oko 2000 godina p.n.e.) gdje, između ostalog, piše: da se spriječi jake oblike ugnjetavanja nejakih, …da prosvijetli zemlju i promoviše dobrotu naroda, ili gdje faraon iz Egipta daje uputstva svojim podređenim: da sve bude urađeno po zakonu i da se poštuje običaj i pravo svakog čovjeka – napominjem samo dva primjera koji su stari oko 4000 godina! Helenistička misao je važna za razvoj ljudskih prava, jer se tada razvija filozofska misao o polisu i građaninu. Ovdje ću se kratko zadržati na tri termina koja su bitna, kako što su bitne noge tronošca za njegovo stabilno fiksiranje i uspravno stajanje, a da ne mora biti zabijen u površinu na kojoj stoji, te da se lako može premještati, a poznato je da se tronožac ne može ljuljati. Tako su i ova tri termina: filozofija, polis i građanin važna, jer na njima počiva shvatanje i svijest o ljudskim pravima. Filozofija je u svom prvom, starogrčkom značenju predstavljala razgovor između mislioca i slušaoca i taj razgovor je bio produktivan i izgrađujući, vaspitnog i obrazovnog karaktera sa motivima da se razmišlja vlastitom glavom, bio je edukacijski i nije imao današnje značenje. Polis je bio grad – država i uređenje društvene zajednice koja je u to doba najbolje funkcionisala. Građanin nije mogao biti svaki stanovnik, jer se on razlikovao od roba i od barbarina. Naravno, u ove termine je potrebno ugraditi savremena razmišljanja, istorijska fakta i civilizacijske tekovine od kojih su naročito bitni moral, solidarnost, obzir, integracija, kultura, etika itd., pa čak i do, zašto ne, estetike i tako dobijamo tronožac ljudskih prava koji se lako prenosi i stabilno stoji u bilo kom društvu na planeti, jer taj tronožac čvrsto, bez ljuljanja i uspravno drži ljudska prava, jer štiti svako ljudsko biće, a ono, ljudsko biće je starije i važnije od nacije, države, bilo koje religije, kralja, suverena, vlade, parlamenta itd., jer, ponavljam – štiti svakoga. Naravno da je ovdje potrebno naglasiti da edukacija o ljudskim pravima u sebi nosi nekoliko postulata, a jedan je prepoznatljiv još u obdaništu i može se na jednostavan način učiniti dostupnim i tom uzrastu čovjeka ili ljudskog bića kada klinac – dječaćić, skoro beba koja još ne govori, ali razumije šta joj kažemo povuče, za njega slatku curicu za kikicu, a da mu vaspitačica ukaže na to da njegov gest, koliko god bio simpatičan, pa čak i iz dobrih namjera, nije u redu, jer to povlačenje za kikicu boli i da nijedan gest ne smije biti na štetu drugog, a tek onda kada se uvjerimo u ovo posljednje, možemo tražiti korist za sebe. Na ovaj način, od “malih” nogu, edukativno djelujemo i razvijamo moć prepoznavanja ljudskih prava i dobijamo budućeg građanina koji će znati utjecati na društvne promjene po mjeri čovjeka. Ovdje ću se zaustaviti na definiciji građanina: svaki pojedinac u društvu koji ni jednim gestom ne šteti drugom, svojim aktivnostima i životom stvara najveće moguće i dopuštene vrijednosti i posjeduje svijest o stvarnim potrebama društva i aktivno učestvuje u njihovom unapređenju, te tako odgovorno utiče na vlastitu budućnost, te na budućnost šire i uže zajednice, a posebno na budućnost djece. Tako taj mali čovjek već tada zna da ima dječija prava koja moraju poštovati roditelji i društvo: pravo na školovanje, informacije, zdravstvenu zaštitu, i kako dijete odrasta dolazimo do prava mladih, te do prava žena, što su već, ustvari, ljudska prava, kao i sva do sada spomenuta, a ove kategorije, koje postoje, možemo iskoristiti radi toga da bi se određene starosne grupe mogle kvalitetnije educirati o njima, te ove podjele treba uslovno shvatiti, a ne kao suštinske ili bitne. Ove podjele nam pomažu da bolje shvatimo ljudska prava i to na funkcionalan način – od obdaništa, pa do prava na život fetusa. Redoslijed se čini nelogičan, ali je prirodan, jer edukacija o ljudskim pravima prati svjesnost o životu, prepoznavanje života u svakom ljudskom biću, koja počinje sa najranijom socijalizacijom, uključujući i obdanište, kada već ima smisla malom čovjeku kroz određene situacije skrenuti pažnju na ljudska prava, i sve do kraja (njegovog) života, jer i život koji se gasi ima pravo na ljudska prava, ali preko (njegovog) “zrelog doba za reprodukciju” i kroz pravo na život fetusa. Iz svega do sada istaknutog lako je ustanoviti zašto bh-društvo ne prepoznaje ljudska prava u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, a iz novije istorije uz pomoć sadašnjeg režima ponovo je jedan kolektivizam–socijalizam; svijest o kolektivnim pravima zamijenjen drugim kolektivizmom–nacionalizmom; opet svijest o kolektivnim pravima, koji je opasan i po civilizacijski razvijenija društva koja imaju dugu tradiciju ljudskih prava, a u bh-društvu je nacionalizam jednostavno eliminisao i deklasirao ljudska prava, te se desio period 1992.-1995. godine i disolucija zajedničke države, a nastajanjem novih društvenih tvorevina; jedna nacija – jedna država je i anahrono i neprirodno, i s tim u suprotnosti i s ljudskim pravima, usuđujem se reći i asocijalno ( da li na planeti Zemlji postoji država koju čini samo jedna nacija?) pogotovo u eri globalizacije, pogotovo što nam je i berlinski zid pao “pred nosom”, što nam je i Evropska zajednica “pred nosom” i “bode” nas u oči i, u eri sve veće afirmacije ljudskih prava. Ovo sve je pogubno po bh-društvo radi institucija vlasti građanskog tipa, ali koje funkcionišu po nacionalnim principima – što je nespojivo, a ono, društvo, je ispucalo i pokidano po etničkim šavovima i nefunkcionisanje institucija i vlasti je jednostavno pogodno tlo za etnonacionalizam od kojeg se ne vide ljudska prava, a bujaju korupcija, nezaposlenost, siromaštvo, kriminal itd… mladi su na marginama građanskog i političkog života bez reforme školskog sistema, nema sinergije selo-grad itd., a apatija je zavladala svim slojevima društva; u takvom ambijentu običan, mali stanovnik BiH neprepoznaje ni svoja ni tuđa ljudska prava. Neprepoznavanje i nepoštivanje ljudskih prava je u bh-društvu postalo gotovo tradicionalno što ni u kom slučaju nije vrlina, te treba istaknuti odnos prema životnoj sredini; nekontrolisana sječa šuma i nelegalne pilane, prikupljanje i odlaganje otpada, nepostojanje zona bez saobraćaja, uništavanje parkova, odnos prema javnim dobrima od klupe na zelenoj površini i klackalice za djecu do stanica vozila javnog saobraćaja, te parkiranja osobnih automobila, odnos prema obrazovanju koji se nikad nije razlikkovao od školovanja (razlika je između obrazovane i školovane osobe), zbog toga i imamo usporene i uglavnom zaustavljene reforme u školstvu, a nemamo intelektualaca, a imamo segregaciju među učenicima i tradicijsku „zatucanost“ prema djevojčicama koje ne završavaju osnovnu (obaveznu) školu ili je uopšte ne pohađaju, položaj žena i njihova prava u društvu gdje se najčešće tretiraju kao seksualni objekt ili resurs za ekonomsku eksploataciju(besplatan ženski rad), te položaj majki u porodici gdje su često žrtve porodičnog nasilja uz što ide i nasilje nad djecom, tradicionalno se ne poštuje ni dekalog; što je karakteristika svih monoteističkih religija koje su na ovim prostorima vijekovima najzastupljenije, što je vidljivo iz nedavne prošlosti, a od 1992.g. do danas, i kada bi se poštovala samo dva načela dekaloga; ne kradi i ne laži bilo bi nemjerljivo manje problema u bh-društvu, jer su ova dva načela i načela ljudskih prava. Ovaj tradicijski aspekt ima polazište iz kvaziistorijske priče o „dobrom Bošnji“ koji je vazda dobar drugom, nikad sebi; Turska carevina je ovdje podjarmila raju gore nego stoku i uzimala joj i crno ispod noktiju i naravno da je mogla reći: „dobri Bošnjo“. Austro-Ugarsko carstvo nam je pokazalo kako se cestom i prugom dolazi na bečki valcer u Sarajevo, a tom istom cestom i prugom je odvučeno toliko šume i rudnog bogatstva da je svaki „Cigo“ u Bosni mogao dobiti po jednu bečku violinu, a naš „dobri Bošnjo“ je mogao provesti jedan petogodišnji ekonomski plan u krčmi i ništa ne radeći već slušajući (bečku) muziku. Tako je bilo i kroz Kraljevinu SHS, tako je bilo i u zajedničkoj Jugoslaviji, a tako mu je i u demokratskoj BiH, jer mu ili kradu ili oduzimaju ljudska prava zato što ili sluša kvaziintelektualce ili šuti taj (naš) „dobri Bošnjo“. Ovdje i sada u BiH, tradicionalno „dobri Bošnjo“ osta bez devizne štednje, osta bez fabrika, bez radnog mjesta, bez adekvatne zdravstvene i socijalne zaštite, bez radnog staža, škole, oranice, kravice, …ukradoše mu ljudska prava i osta bez duše, digniteta i mrvice ljudskog dostojanstva. Pored ovih promjena, tradicionalnih aspekata, gore navedenih „dobri Bošnjo“ treba da promjeni svoj odnos prema vlastima koje vuku isti obrazac i ne smije dozvoliti da ljudska prava služe bilo kojim drugim interesima osim interesima čovjeka, jer mi (bh-društvo) smo se jednostavno ukočili u malodušnosti, u apatiji i u jalovoj statici gledajući u strani kapital, u Vladu, u Evropu, u Viskokog predstavnika, u donatore, u nacionalne interese, i…zaokupljeni tim svojim glupim, učmalim, sramotnim kontroverzama (reforma školskog sistema, dvije škole pod jednim krovom, reforma policije, ustavne promjene itd.) sa tipičnim malograđanskim mentalitetom i filozofijom palanke i mahale;stalno nam se od vlasti serviraju veći ili manji sukobi i antagonizmi (nacionalni interesi, nejedinstvo, ugroženost, pariteti, suvereniteti itd.) u kojima stradavamo na hiljade i izlazimo još siromašniji, a sve dalje od ljudskih prava. Jučer su nas ubijali granatama, snajperskim hicima, zatvaranjem vode, prekidanjem struje, zaustavljanjem humanitarne pomoći, a danas – nikakve ili minimalne plate, štrajkovi, šatorska naselja, izbjeglice, protesti, bezperspektivnost, korupcija, utaja carina, poreza, te kriminal, siromaštvo, privatizacija, kolektivni ugovori, PDV i mnogobrojne druge «ublehe», a sve to radi toga da se ostane u fotelji, u ministarstvu, na vlasti, ili u mandatu na mjesec-dva ili pola godine duže i da bi se običan, mali čovjek udaljio od (svojih) ljudskih prava – najbolje da ih zaboravi – opetovano i horski govori vlast. „Dobri Bošnjo“ mora da mijenja svoj stav prema vlastima, da traži i zahtijeva odgovornost, da protestira, traži promjene, diže tužbe, a kroz izbore da izrazi svoju volju i da pokaže da vlast može biti promijenjena, jer situacija je tako jednostavna i stvari, dakle, ovako stoje; banalne su i opšte poznate, ali ih valja ponoviti: na jednoj strani su gospoda sa debelim novčanicima i stomacima, sa vitkim avionima i ženama, u hotelima i luksuznim stanovima, sa lentama i zastavama, ekipa suverena koju dočekuju muzikom i tepih-stazama i oni nam pričaju o državnosti, nacionalnim interesima, o himni, ekonomskim programima, patriotizmu, o zajedničkim školama pod jednim krovom, pričaju nam o progresu, o ulasku u Evropu, govore nam o miru, suživotu, o povratu imovine, o povratku izbjeglica, o smanjenju siromaštva, o otvaranju novih radnih mjesta, o investicijama i ulaganjima, o zaštiti ljudskih prava, ali, na drugoj strani imamo gorku realnost; gladni, siromašni, armija nezaposlenih, invalidi, isto toliko socijalno nezbrinutih i onih koji rade, a ne primaju plate ili ne znaju da li su osigurani, penzioneri i oni koji su podijeljeni protiv svoje volje u nacionalne i etničke torove, ovdje su šatorska naselja i štrajkovi, razrušeni domovi i razrušena obećanja i oni kojima muzika svira samo na sahranama. Ovo su dva svijeta, dva principa, dva postulata, i između njih pomirenja nema – borba traje i ona je neprekidna, jer strada čovjek, jer se ne poštuju ljudska prava; kroz poštivanje ljudskih prava ljudsko biće ustaje i uspravlja se u – čovjeka! Čovjek postaje kozmopolit-građanin. Međutim, na ovim prostorima i u ovom društvu nikada nije ni bilo „pravih“ građana u klasičnom filozofskom značenju, a niti u novom, savremenom, u kojem građanin treba da odgovori i na dodatne savremene izazove kao što su globalizacija, ekologija, solidarnost ili genetika, da napomenem samo neke. Ovdje je još uvijek prisutno tradicionalno mišljenje da je građanin stanovnik grada, što je tačno, ali po mjestu stanovanja, i nema se pojma šta znači biti građanin u punom značenju, jer je on samo po svom vlastitom mišljenju patriota, jer (misli da) voli svoju zemlju, a isto tako misli da je državljanin, jer ima pasoš, i ovo je, takođe, tačno ali ne i dovoljno, jer sva činjenja, djela i odnos prema BiH pokazuju suprotno i dokazuju da je i šoven, i nacionalista i šovinista što je i štetno i opasno, jer su sve ove karakteristike u najmanjem u suprotnosti sa duhom ljudskih prava, a po mentalitetu u doba mira to je osoba koja još ne može da u potpunosti kontroliše one prirodne, gotovo animalne porive, bilo da se nalazi u kući, na ulici ili u pozorištu, jer on zijeva, češe se bilo kuda po tijelu ili se proteže, on podriguje ili prdi, šmrca ili čačka nos bez imalo obzira prema drugima, žvače žvakaču gumu da ga svi u svim prilikama vide, baca opušak gdje god stigne, automobil ne parkira samo tamo gdje ne može itd., a u ratu on ne poznaje oficirski kodeks, ruši i pali civilne objekte, kulturna i vjerska zdanja, siluje, pljačka, ubija i protjeruje civile, a sve je ovo zbog napuštanja trajnih univerzalnih vrijednosti kako individualnih tako i kolektivnih, zbog napuštanja uljudnog ponašanja, zbog zaboravljanja vrijednosti koje čine čovjeka i zbog nebrige o ljudskim pravima. Napušten je bitan postulat moralnosti da se ne djeluje na štetu drugog ili da se djeluje u korist drugog ili barem s obzirom prema drugom, jer je nestalo tolerancije prema drugom i drugačijem. Vrlina je postala mana, kritikuje se i ocjenjuje negativno, a mana se afirmiše u društvu kroz sitne i krupne lopove, prevarante i muljatore koji se gotovo glorifikuju epitetima uspješnosti i snalažljivosti, a pošten i iskren marljiv radnik, kao rudar na primjer, je smotan i glup, nesnalažljiv i jadan, jer ga iskorištavaju i varaju i tako je napuštena iskrena i ljudska solidarnost koja ne zna za podršku ili za građansku neposlušnost; sindikati su razjedinjeni i nemoćni, udruženja učmala, a djelovanja nema (samo se slušaju vijesti i – šuti se), policiji izmiče kriminal, tužilaštvu i kriminal i korupcija, a sudstvu izmiče još i vrijeme – do pravne zastare; tako je „začarani krug zla“ zatvoren i jedino ga može presječi „mač“ ljudskih prava. Prema svemu ovome odnos medija treba da se mijenja, jer ne prate adekvatno zbivanja u domenu ljudskih prava na okolnosti; pristup je diletantski i neprofesionalan, bez kritičke težine na uzrok, ali zato sa akcentom na posljedice, što nije dovoljno i sa senzacionalizmom uz lakonsku konstataciju da se masovno krše ljudska prava što je postalo vijest kao i snijeg u Sarajevu za Novu godinu. Mediji bi po ovom pitanju trebali da imaju daleko ozbiljniji pristup i sem detekcije problema, problema kršenja ljudskih prava, trebaju segmentirati pristup problemu, označiti uzrok, analitički ga predstaviti i obrazložiti tako da se lako prepozna edukativni pristup, jer je to i novinarski postulat osim istinitog informisanja javnosti ili će nam i mediji i dalje ostati slika društva u kojem nema prepoznavanja (kršenja) ljudskih prava gdje ima i tradicijskih predrasuda, a napuštene su i neke trajne vrijednosti kao i vrijednosti koje krase novinarstvo, a one, po prirodi ove profesije, afirmišu ljudska prava, a ne dnevnu etnonacionalističku politiku, afere i crnu hroniku.

Treba biti na strani ljudskih prava
Ljudska prava su univerzalna i trajna vrijednost svih kljudskih bića i ona nisu izum (modernog) čovjeka, već su otkrivena kao sto je čovjek otkrivao sebe, i sebe u drugom, i drugog u sebi, kao što je otkrivena gravitacija, brzina svjetlosti ili kružni tok vode u prirodi. Kroz istoriju civilizacije ova su prava postojala duboko u nama i samo je bilo pitanje njihove artikulacije kroz razvoj ljudskog bića. Artikulacija i zaštita ljudskih prava je najuzvišeniji i najkvalitetniji stepen kulture ove planete, jer oni omogućavaju idealan sociološki ambijent za razvoj civilizacije dostojne čovjeka u neprekidnom stremljenju dostizanja tog ideala. Radi toga zaštita i unapređenje ljudskih prava može postati stvarnost, bitnost za sve ljude i dovesti svakog pojedinca do vršenja aktivne uloge u njihovoj afirmaciji i implementaciji kao i na inoviranju tih prava a kroz sve ovo pojedinac, postajući građaninom, zna da ova prava postoje, štiti ih i poštuje u svakodnevnom životu; kroz stalnu edukaciju, kroz informativnu djelatnost, kroz formalno obrazovanje i kroz praktičnu povezanst sa svakim segmentom života: kultura, okoliš, kriminal, zdravstvo, manjine, jezik, siromaštvo, imovina itd. I ovo pokazuje da su ljudska prava i univerzalna i neodvojiva od čovjeka, te da ih čovjek „mora živjeti“ dok diše.Edukacija o prevenciji o ljudskim pravima pomaže u percepciji, vjerovanju, u stavovima i u vrijednostima savremenog multikulturalnog društva, a znamo da je bh-društvo multikulturalno, a to pomaže pojedincima da shvate razlike kao prednosti, kao prednosti kvalitetnijeg življenja, da nema neprijatelja ili protivnika, vaših ili naših, stranih ili domaćih, već da smo svi saradnici na jednoj strani – na strani ljudskih prava.

Da li ste znali?

Graham Bamford se zapalio u Londonu u znak protesta protiv rata i agresije u BiH.
Cheri Honkala je prvi primalac socijalne pomoći u SAD i tom prilikom je svjedočila pred Kongresom;Kensington Welfare Rights Union.

Albert Einstein: Svijet je opasno mjesto za život! Ne toliko zbog onih koji čine zlo,nego zbog onih koji to gledaju i dopuštaju im da to čine.

Oscar Wilde: Živjeti-to je najrjeđa stvar na svijetu.Većina ljudi samo egzistira.

Bog nam je dao ruke,ali On ne gradi mostove.

ZGRADE treba da budu rasadnik novih ideja i ljudi koji će živjeti ljudska prava.
Prevencija.
Solidarnost.
Volonterizam.
Direktna pomoć onima čija su prava ugrožena.
Promocija edukacije o ljudskim pravima i značaj te edukacije za bh-društvo.
Borba protiv pojedinaćnih kršenja ljudskih prava.
Borba protiv diskriminacije.
Borba protiv predrasuda.
Lobiranje za promjene u državnim zakonima i u međunarodnom pravu.

Šta je građanin?

Građanin (lat. civis; franc. citoyen; engl. citizen) je pojam koji u raznim državama i fazama istorijskog razvoja ima različita značenja i sadržaj.

U Grčkoj antičkog doba građanin (polites) je pripadnik grada-države koji, po Aristotelu, predstavlja “sveukupnost građana.” Građanin je član rodovske file (plemenske zajednice) i fratrije (bratstva) sa pravom sudjelovanja u javnom životu, a to pravo je mogao izgubiti atimijom (lišavanje časti, oduzimanje građanskih prava) ili progonstvom. Klistenovom reformom (510. g.p.n.e.), građanska i politička prava su priznata mnogim strancima i oslobođenim robovima. U helenističko doba (od IV vijeka p.n.e.) se gubi značenje pojma građanin u tradicionalnom smislu, jer su gradovi, kao glavna uporišta robovlasnika, zavladali nad seoskim okruzima.

U srednjem vijeku građanin je stanovnik grada koji se bavi zanatom i trgovinom. Prvi srednjevjekovni građani regrutirali su se uglavnom sa sela, iz redova odbjeglih kmetova. Razvojem robnonovčanih odnosa i sve veća podjela rada između sela i grada uslovljavali su postepeno formiranje građanskog “staleža”. Građani, prvobitno zavisni od feudalaca na čijoj se zemlji, tlu, grad nalazio, započinju već u XI vijeku ogorčene borbe za svije oslobođenje. Ta borba se u raznim zemljama,državama, Evrope odvijala različito. Npr. u lombardijskim gradovima građani nisu samo izvojevali samostalnost, već su sebi podvrgli i kontrolu na okolnu seosku oblast, stvorivši na taj način gradove-države. U drugim evropskim zemljama građani pojedinih gradova izvojevali su punu samoupravu odnosno, prava komune (grad-komuna), dok su neki dobili prava polovićne ili nedovoljne samouprave (u Francuskoj; villes de bourgeoisie što bi značilo gradovi buržuja). Pravni položaj građana bio je utvrđen gradskim privilegijama dobijenim od feudalca ili vladara. Međutim, plodovima stečene slobode i prava koristili su se samo vrhovi gradskog stanovništva, tako da je krajem srednjeg vijeka građanin u pravom smislu riječi lice, osoba, koja se koristi gradskim privilegijama, to jest pripada bogatijem gornjem sloju društva nasuprot plebejskim masama.

Tako je bilo sve dok nije ograničena vlast apsolutista, pa je u Engleskoj aktom Magna Charta (The Great Charter 1215.) ograničena vlast kralja u korist jednog dijela građana, i to englaskih barona, a zatim slijede državni akti kojima se proklamiraju i osiguravaju pojedina prava širih slojeva građana: Petition of Rights 1628; Habeas Corpus Act 1679. i Bill ofRights 1689. U ponekim drugim evropskim državama pojavljuju se zakoni koji garantuju pojedina građanska prava, ali uglavnom u korist povlaštenih klasa.

Tek američka Deklaracija nezavisnosti (Declaration of Independence 1776.) i Bill of Rights 1787. predstavljaju prve akte kojima se proklamira i garantira uživanje određenih ličnih i političkih prava svim građanima. Pažljiv čitalac će ovdje primjetiti kako se termin građanin suprotstavlja pojmu podanik, koji ima samo dužnosti prema državnim vlastima, i postaje oznaka i za državljanina čiju slobodu i prava treba da poštuje i štiti država. Ove ideje usvaja, proklamira i dalje unapređuje Francuska revolucija u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (Declaration des droits de l'homme et du citoyen 1789.). Te revolucionarne tekovine oživotvoruju prvi američki i francuski ustavi. Za njihovim primjerima povode se postepeno i ustavi drugih zemalja.

U novijem političkom i pravnom značenju pod riječju građanin razumije se u pravilu svaki državljanin koji uživa određeni skup građanskih i državnih prava bez obzira na klasnu, nacionalnu ili rasnu pripadnost, bez obzira na spol, socijalno porijeklo itd. Od opsega tih prava i mogućnosti njihovog stvarnog uživanja zavisi i faktički položaj građanina u svakoj državi posebno. U socijalističkim zemljama građanima se garantovalo ne samo uživanje ličnih i političkih prava nego i ekonomsko-socijalnih prava i prava iz solidarnosti i naučnog i svjetskog nasljeđa, i u pogledu uživanja pojedinih građanskih prava (osim onih koja su po prirodi stvari rezervisana isključivo za državljane) pojam građanin postaje širi od pojma državljanin, tako da obuhvata sve pojedince koji žive na državnom teritoriju.

Ali, zbivanja u svijetu, globalizacija, rastuće podjele, sve veći broj izbjeglica na planeti i prodor kapitala i slobodnog tržišta u nekadašnji “socijalistički blok” nameću redefiniciju termina građanin koji je integrativan i nadnacionalan i koji mora odgovoriti na globalne izazove kao što su, već spomenuta globalizacija, klimatske promjene, genetski inžinjering, pravednija raspodjela prirodnih i posebno ljudskih resursa, redefinicija siromaštva i privatne svojine u odnosu na javni, opštedruštveni interes, pa i na svjetsku kulturnu baštinu itd. Građanin dvadesetprvog vijeka je: svaki pojedinac u društvu koji ni jednim gestom ne šteti drugom, svojim aktivnostima i životom stvara najveće moguće i dopuštene vrijednosti i posjeduje svijest o stvarnim potrebama društva i aktivno učestvuje u njihovom unapređenju, te tako odgovorno utiče na vlastitu budućnost, te na budućnost šire i uže zajednice, a posebno na budućnost djece.

Buržoazija

Tajkuni i “naša stvar” – kako funkcioniše globalizacija

Buržoazija (franc. bourgeoisie; od srednjeg vijeka lat. burgus što znači grad), klasa kapitalista (nešto kao tajkuni u našoj sredini) u svakom modernom društvu koji su vlasnici sredstava za proizvodnju i iskorištavaju najamni rad.
Koristeći se svojom ekonomskom moći buržoazija ostvaruje političku vlast u različitim oblicima državnog uređenja (zašto?) i kontroliše glavne resore: vojsku, policiju, kulturu itd. U kapitalističkom društvu buržoazija je vladajuća klasa koja nastoji duhovni život (školstvo, umjetnost itd. pa i cijelu kulturu) podvrći svojim ciljevima. Buržoazija se sastoji od krupne, srednje i sitne buržoazije, a dijeli se na finansijsku, industrijsku, bankovnu, trgovačku i seosku buržoaziju. Sitna buržoazija je izvor klasne diferencijacije u buržoaskom društvu na buržoaziju i proleterijat.
Sam naziv buržoazija u periodu feudalizma u zemljama zapadne Evrope označavao je izvorno gradsko stanovništvo. Kasnije, u XVI vijeku, kada se u zanatskim i manufakturnim radionicama sve više odvaja vlasnik proizvodnih sredstava od nadničara koji rade tim sredstvima, “le bourgeois” znači isto što i vlasnik (poslodavac).
Buržoazija se razvila iz građanstva u srednjevijekovnim gradovima Evrope u kojima se razvijao zanat, robna proizvodnja i trgovina. Taj je razvitak, poslije otkrića Amerike (1492.), njene kolonizacije i otkrića pomorskog puta oko Afrike u Indiju (1498.), proširivanjem trgovine sa kolonijama, pomorstvom i industrijom doveo do zamjene cehovskog načina proizvodnje manufakturom do klasnog raslojavanja gradskog stanovništva na patricijat koji sačinjavaju najbogatije porodice, na srednje bogate i na sitno građanstvo; cehovske radnike, nadničare i gradski lumpenproleterijat. Prve dvije grupe vlasnika sredstava za proizvodnju (patriciji i srednje bogati) sa kapitalističkim načinom proizvodnje formiraju se u buržoaziju kao klasu.
Sa nagomilavanjem bogatstva i porastom ekonomske moći buržoazija je u pojedinim evropskim zemljama tražila da politika (?) sve više odlučuje u državnom životu te se nije zadovoljila nekim političkim pravima i privilegijama koje je dobila u feudalizmu. Odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom riječju; feudalni odnosi vlasništva nisu više odgovarali razvijenim proizvodnim snagama koje je buržoazija razvila. Buržoazija je u tom periodu odigrala progresivnu ulogu i povela je borbu za svoju političku ravnopravnost i osvajanje vlasti. Tako nastaje period buržoaskih revolucija koje raščišćavaju put za daljnji razvitak kapitalizma. U Engleskoj je 1640. započela borba parlamenta sa autokracijom kralja i završila stabilizacijom parlamentarnih oblika vladanja. U Francuskoj buržoazija nasilno uzima vlast 1789. oslanjajući se na stanovnike Pariza. Svoje državno uređenje konsolidirala je tek 1871. u obliku III republike kada je postala svjesna opasnosti koja joj je zaprijetila od proleterijata organizovanog u Pariskoj komuni. Od 1848. i druge zemlje u Evropi, jedne prije, druge poslije, pod revolucionarnim pritiskom buržoazije postaju ustavne monarhije ili parlamentarne republike. To su oblici vladanja koji odgovaraju kapitalističkom načinu proizvodnje i osiguravaju političku vlast (bogatim) buržoaziji. U jeku borbi protiv feudalnog poretka i apsolutne monarhije buržoazija je razvila svoju ideologiju, to su: materijalistička shvatanja francuskih filozofa Helvetiusa i Holbacha, antiklerikalni stav Voltairea, empirizam engleskog filozofa Lockea, ideja o narodnoj suverenosti Rousseaua, teorija o podjeli vlasti Montesquieua, rad francuskih enciklopedista itd.
Buržoazija je u istoriji imala snažnu revolucionarnu ulogu u mijenjanju cjelokupnih društvenih odnosa: ukinula je staleške razlike, smanjila uticaj religioznih organizacija, potakla razvitak nauke i tehnike, kao i uslova za ekonomski progres itd. Marx i Engels u Komunističkom manifestu (1858.) pišu: “Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno.”
Vladavina buržoazije ima za posljedicu sve veću koncentraciju kapitala na jednoj strani, dok se na drugoj strani povećava siromaštvo i broj siromašnih. Radi održanja svoje vladavine, prvenstveno u borbi protiv prava radnika, neposrednih proizvođaća, buržoazija se koristi metodama reformi, ustupaka i kompromisa, čuvajući svoje vlasništvo i kapital, a koristi se i metodama otvorenog nasilja, posebno tamo gdje ne može vladati demokratskim metodama (slučaj fašizma u predratnoj Italiji, nacizam u Njemačkoj, raspad SSSR-a i Varšavskog pakta, arapsko proljeće itd.), te intrigama i lažima obavještajnih službi kroz otvorene agresije na suverene države. Svojim klasnim ciljevima (vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i ostvarenje profita) podvrgla je čitav duhovni život društava i u svoju službu stavila sve forme, ideologije i državne sisteme. Njeni ideolozi su napustili humanizam, socijalnu pravdu isl; a ističu samo ono što je korisno za krupni kapital; buržoazija je izgradila svoje socijalno-demagoške, nacionalističke, rasističke i druge antihumanističke teorije, uskrsla je srednji vijek, mistiku, fašističke ideje o svemoćnoj totalitarnoj državi, u filozofiji i u politici je preuzela pragmatizam, egzistencijalizam i druge varijante jednog ogranićenog i građanskim horizontom determiniranog pogleda na život, na svijet, a u oblasti umjetnosti, pa i kulture nihilizam, kič, dekadencija, pomodarstvo, loš ukus, konzumerizam i senzacionalizam i gdje ga nema što je simptom jednog svijeta u agoniji; buržoazija (krupni kapital, tajkuni i logika “naša stvar”) je postala kočnicom na putu društvenog razvoja. (za više informacija i bolje razumijevanje podsjetiti se na Francusku revoluciju 1789. koja je najbolji primjer kako buržoazija “brani svoje interese”, preko osnivanja republika i Pariske komune uz velike pogibije francuza za “nacionalne” interese koje koristi buržoazija).

Šta je socijalizam?

Socijalizam (lat. socialis društven) je prva (niža) faza komunističke društveno-ekonomske formacije; skupni naziv za savremenu političku, društvenu, ekonomsku i kulturnu praksu i teoriju radničkog pokreta; društveno uređenje zasnovano na podruštvovljavanju sredstava za proizvodnju, u kojem u procesu oslobođenja rada i raspodjele „svakome prema radu“, društvenom proizvodnjom upravljaju zainteresirani neposredni proizvođači, u kojem se svi društveni odnosi postepeno oslobađaju klasnih suprotnosti i svih elemenata iskorištavanja ljudskog bića (čovjeka).“Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“ – glasi prva rečenica najpoznatijeg manifesta socijalizma koji je ikada napisan. Kada su Marx i Engels krajem 1847. sastavili program najrevolucionarnije ondašnje socijalističke struje Saveza komunista, istodobno su istaknuli da „sve evropske sile već priznaju komunizam kao silu.“ Poslije Prvog i Drugog svjetskog rata dnevno se, oštrije nego ikad ranije, postavljalo pitanje: šta je, zapravo socijalizam? U prvom redu radi toga što se Manifest komunističke partije u svoje vrijeme pojavio kao prvi internacionalni program socijalizma, dovela je pojmove kao socijalizam i komunizam u toliko neposrednu vezu da se njima često označava isto. Dalje, kao kritika građanskog individualizma i liberalne demokratije socijalizam se jednako često izjednačava sa kolektivizmom, najviše zato što se zajedničko, državno, društveno, ukratko kolektivno vlasništvo sredstava za proizvodnju ponekad uzima kao jedina značajka svakog socijalizma. Sam termin socijalizam (kao i komunizam) po prvi put se javlja u Francuskoj oko 1830.godine, a uveo ga je Pierre Leroux. Utoliko je važnije pri svakom definisanju socijalizma imati u vidu svu raznolikost savremenih političkih i socijalnih pokreta, teoretskih modela i praksi. U najkraćem; socijalizam je društveno, zajedničko, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bez eksploatacije nad proizvođačima, radnicima, a posebno u sferi proizvodnje hrane i vode za piće uz poštivanje minimuma ljudskih (egzistencijalnih) prava.
Gotovo da bi se teško i danas našao ijedan značajniji savremeni pokret koji pored ideje demokratije – barem deklarativno – u svom programu, više ili manje, direktno ne bi isticao i ideju socijalizma. Tako i teoretičari različitih državnih koncepata od kasnokapitalističke „države blagostanja“ (Welfare State) u visokorazvijenim industrijskim zemljama zapadne Evrope do „kineskog puta u socijalizam“ koji nam se razbija pred očima pod nasrtajima svjetskog neoliberalizma i konzumerizma u obliku globalizacije. Socijalistima sebe nazivaju cejlonski trockisti, francuski personalisti i egzistencijalisti, buntovni studenti, ali ne manje i različiti dogmatici i oni koji smatraju da vlastiti tip socijalizma treba da nametnu drugima raketnim štitovima i okupacijama, ali i okupacijama sa proizvodnim kvotama, reformama, ekonomskim i drugim krizama, kraditima, nepodnošljivom nezaposlenišću i drugim „proizvodima“ eksploatacije neoliberalnog i drugih kapitalizama u kojima se ne poštuju ljudska prava. Imajući, dakle, u vidu svu raznovrsnost tendencija u međunarodnoj politici i privredi koje se javljaju, u zadnje vrijeme i sa globalizacijom, kao socijalističke ili manje socijalističke, ne smije se ni za tren zaboraviti da pojam socijalizma obuhvata niz odlučnih karakteristika (najznačajnija je minimum ljudskih prava) koje su zajedničke ali i različite, često čak i suprotne do podpune isključivosti. Konačno, mnogima još nije izbrisano iz pamćenja, ali mnogi još ne mogu shvatiti, kako je ne tako davno pojam socijalizam propagandno zloupotrebljen do te mjere da je postojao i jedan „nacionalsocijalizam“ u njemačkom „trećem Reichu“ od 1933. do 1945. godine. Ovo je dobar primjer iz kojeg se vidi do koje mjere može nešto postati prevertirano u direktnu suprotnost, pokazuje upravo taj slučaj gdje jedna ogorčena reakcija na socijalizam uzima njegovo ime.
Moderni socijalizam je rođen u evropskim zemljama XIX vijeka kao neposredni rezultat industrijske revolucije, razvitka kapitalizma i pojave radničke klase kao proleterijata u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Političke partije koje su uzele socijalističko ime u industrijskim i nerazvijenim zemljama Evrope i u drugim kontinentima nastale su u drugoj polovini XIX vijeka, a u to doba dolazi i do prvih socijalističkih revolucija; Pariška komuna 1871. i Oktobarska revolucija 1917.
Sa pojavom K. Marxa i F. Engelsa javlja se adekvatna i potrebna teoretska priprema za veliki zaokret u istoriji modernog socijalizma kako bi postao (revolucionarni) pokret internacionalnog karaktera što nikad nije zaživio. Razlozi su brojni, a jedan je od suštinskog značaja; socijalizam je buržoaski pokret, a komunizam radnički pokret koji napušta religiozne nade i moralne propovjedi, nije se gubio u utopijama i izmišljanju ideala budućeg društva, a još manje u eksperimente osnivanja kolonija, već analizira realnost. Upravo se zato socijalizam kritički distancira od ostalih oblika socijalizma, pa stoga u Manifestu već piše da se ograđuje kako od reakcionarnog (feudalnog, malograđanskog i njemačkog ili „istinskog“) tako i od konzervativnog ili buržoaskog, te od utopističkog i socijalizma i komunizma, a sinteza je najviših dostignuća evropskog mišljenja: njemačke klasične filozofije, engleske klasične ekonomije i francuskog socijalizma.
Poslije Drugog svjetskog rata socijalizam pobjeđuje u nekoliko evropskih i azijskih država što s vremenom oblikuju „socijalistički tabor“ i u prošlim godinama nastupaju kao „istočni blok“ protiv „zapadnog bloka“ kapitalističkih zemalja, dok se često govori i o „svjetskom socijalističkom sistemu“ koji okuplja one zemlje gdje su komunističke partije osvojile vlast. Međutim, razvoj socijalizma nisu pratila poštivanja ljudskih prava, a tako i demokratskih promjena koje uzrokuju poštivanja ovih prava, posebno unapređenje ljudskih prava i sloboda. Bez obzira koliko su se pojedini socijalizmi razlikovali ili u sadašnje vrijeme ako govorimo o socijalnim državama i njihovim razlikama, sa pravom se može reći da ne bi smjelo biti socijalizma koji sa pravom nosi to ime, a da ne bi bio osuda postojećeg političkog sistema i socijalnog poretka utemeljenog na klasama i sve većim razlikama između bogatih i siromašnih, a istovremeno i sa zahtjevima za novim društvenim poretkom u skladu sa humanističkim moralnim normama. Ovaj ideal nije teško postići ako se zna da nemoralnost ne izvire iz nepromjenljivosti ljudske prirode, nego iz korumpiranih društvenih ustanova i državnih institucija. Prema tome socijalizam se ne može zadovoljiti samo ekonomskim reformama, ali se još manje može ograničiti na filantropiju, altruizam ili apstraktni humanizam. Socijalizam svakako treba i mora biti takva teorija i praksa koja dovodi u pitanje i negira sva područja postojanja klasnog društva; razlike među raznovrsnim oblicima socijalizma od antike do danas uglavnom iskrsavaju kada je riječ o putevima realizacije cilja: reforma ili revolucija? Ne ulazeći u analizu reformi, a imajući na umu istorijske posljedice revolucija, jedini ispravan put je poštivanje i unapređenje ljudskih prava, jer su ona i osnova za razvoj demokratije.
Kroz XX vijek je bilo više državnih politika koje su se nazivale socijalističkim, čak i u onim državama gdje socijalisti nikada nisu imali vlast. No, takve metode državnih politika kao što su Rooseveltov New Deal u SAD-u poslije svjetske ekonomske krize 1929. ili slične mjere evropskih vlada da se osigura puna zaposlenost, tržišna stabilnost, visoka produktivnost, te da se visokim nadnicama poveća socijalna sigurnost ili da se doštampa svježa emisija novca i upumpa u bankarski sistem, ne mogu se nazvati ni socijalnim, a kamo li socijalističkim mjerama.
Na kraju bih dodao jednu misao velikog pisca M. Krleže: “Postoji ogromna masa idealističke dosadne kontrarevolucionarne retorike koja se njeguje sistematski, ne predstavljajući nego megalomansku varijantu provincijalnih šovinizama, na podlozi uzajamne negacije pravoslavno-katoličke…” Ovo je Krleža rekao 1952. godine kada se “uvodi” samoupravljanje u tadašnju državu koja je bila konglomerat nacija, manjina, vjera, jezika, a samo četrdeset godina kasnije se raspala ta država uz ogromne žrtve i najveću cijenu je platilo radništvo; gubitkom radnih mjesta, ratnim razaranjem fabrika, privatizacijom itd; jer je tom istom napaćenom radniku bila važnija uzajamna pravoslavno-katoličko-islamska negacija. Isto to gledamo i svjedočimo na primjeru izbjeglica u EU. Ljudska prava, demokratija i socijalizam nemaju alternativu.

Put ka pravednijem društvu i društvu ljudskih prava

Published by ZGRADE 8 years ago

Edukacija o ljudskim pravima kroz osnivanje i unapređenje građanskog i demokratskog društva u Bosni i Hercegovini

Strah od egzistencije je grobar ljudskih prava
Globalno gledajući na cijelu planetu u čijoj pozadini imamo istoriju, lako uočavamo da je to istorija sukoba, ratova i stradanja gdje su svi gubitnici. Svaki taj sukob ili rat najviše je oštetio malog, običnog čovjeka i to tako traje najmanje 4000 godina, a posljedice su poznate; smrt, glad, bolest, siromaštvo, strah, prekinuto školovanje itd., da napomenem samo neke od posljedica, a koje otklanja, uz najveća odricanja, opet, taj isti mali, obični čovjek. Za koga?!  Zbog toga istoriju ne treba gledati samo kao hronološki niz zbivanja, uglavnom ratova, jer kad se spomene “Istorija” ljudi uglavnom dobiju viziju velikih bitaka i ratova, već po značaju posljedica na budućnost. Zato je nezaobilazna grčka filozofska misao i grčka demokratija u doba Platona, Aristotela i Perikla, kada je polis pripadao građaninu, ali i građanin polisu, kada su filozofija, politika i život bili neodvojivi od jednakosti, pravde, slobode i etike, a najteži zločin koji je mogao počiniti grčki ratnik bio je da posiječe stablo masline. Aristotel je otišao još dalje te je priznao kako Grk ne bi smio biti rob svom zemljaku i slijedeći ovaj smjer razmišljanja Grci su došli do razlikovanja između prirodnog prava i prava naroda. Dalji tok istorije neminovno nas vodi ka ljudskim pravima koja su stari Grci prepoznali kao prirodna prava, ali istorija nas uči da je taj put bio dug i popločan leševima ljudi; onog običnog, već spomenutog, malog čovjeka. Ne smijemo zaboraviti da su tadašnji Grci od okolnih naroda bili prepoznati kao narod koji određuje standarde i da su bili uzor drugim narodima, te da su Grci na druge narode gledali kao na barbare. Grci su svoju kulturu i uticaj počeli širiti svojim osvajačkim ratovima, a naročito za vrijeme Aleksandra Velikog koji je sanjao o carstvu u kojem cvjeta saradnja između pobjednika i pobijeđenih. Nakon Aleksandrove smrti (323.g.p.n.e.) i raspada carstva (do 301.g.p.n.e.) polako se gasi helenistička misao (od oko 300.g.p.n.e.) koja tone u srednjevijekovnu misao. Ljudska svijest je morala “čekati” sve do 1215.g. sa pojavom Magna Carta Libertatum koja ograničava kraljevu vlast, pa preko Habes Corpus Amendment Act iz 1679.g., Zakon o pravima iz 1689.g., Deklaracija o nezavisnosti iz 1776.g.,do Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789.g. koja je nastala u okvirima Francuske buržoaske revolucije koja je preobrazila Francusku iz feudalne apsolutističke monarhije u građansko društvo. Deklaracija proglašava da se ljudi rađaju slobodni i jednaki  u svim pravima iz čega je izvedena pravna i politička jednakost građanina i proglašava se princip narodnog suvereniteta. Kao osnovna prava i slobode priznaju se: sloboda misli, sloboda govora, sloboda štampe, religijska uvjerenja, pravo kontrole vlasti i zaštita prava na imovinu. Cilj svakog političkog organizovanja treba da bude zaštita prirodnih i nezastarivih prava čovjeka: , sloboda, imovina, sigurnost i otpor ugnjetavanju. Deklaracija tako promovira model modernog demokratskog društva i pravne države. Narednih 125 godina čovječanstvo je manje-više uživalo osvojena prava sa naglaskom na nacionalna prava koja imamo i kod starih Grka, pa sve do francuske deklaracije iz 1789.g. gdje jačaju države kao nacionalne tvorevine što je naročito izraženo u Evropi pred 1. Svjetski rat, a što je i preraslo u oružanu eskalaciju svjetskih razmjera. Samo dvije decenije mira nakon završetka 1. Svjetskog rata počeo je i 2. Svjetski rat koji je nanio nezamislive patnje ljudima na svim zaračenim stranama “patentirajući” genocid, tako da je neposredno po završetku rata, 1948.g. donesena Univerzalna deklaracija ljudskih prava, u kojoj je izražena ljudska univerzalna dimenzija prava,koja ima supranacionalni karakter. Istorijska pozadina zaštite ljudskih prava u Evropi je jedna od dobro poznatih. Ona je neizbježno povezana sa političkom i socijalnom istorijom kontinenta koji je bio svjedokom najkrvavijih ratova od kojih su dva poprimila svjetski karakter, ali i perioda mira i zavidnog napretka, ali i doktrina o božanskom pravu kraljeva, pa do revolucionarnih pokreta prema širenju i osvajanju sloboda običnih, malih ljudi.
Ne može biti samo država garant ljudskih prava
Sve do 1914.g. čvrsto je bio ukorijenjen stav da je pitanje postupka države prema svojim građanima bila unutrašnja stvar države, te da je svaki pokušaj miješanja u suverenitet, nezakonito miješanje u unutrašnje stvari države. Ovakav stav je doveo  do 2. Svjetskog rata i fatalnih posljedica tog rata iz kojih se spontano i masivno rađa podrška mnogih naroda novom svjetskom poretku kroz Povelju ujedinjenih nacija koja ističe univerzalno poštivanje i nadzor nad ljudskim pravima i osnovnim slobodama za sve, bez razlike u pogledu: rase, pola, jezika ili vjeroispovjesti. Zatim je 1948.g. uslijedilo usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja je dalje razradila principe ljudskih prava iz Povelje UN i koji su proglašeni za opšti standard svih naroda i nacija. Ovaj trend, koji su pokrenule UN, paralelno se razvijao i u Evropi, tako da je prvo osnovan Savjet Evrope koji donosi nacrt konvencije nazvane Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja je opšte poznata kao Evropska konvencija o ljudskim pravima. Tako se, napokon, nakon više od 2500 godina čovječanstvo počelo baviti uzrokom, a ne posljedicama,svih zala koja pogađaju običnog, malog čovjeka,a to je nepoštivanje ljudskih prava.

Specifični problemi bosanskohercegovačkog društva
Nije samo gledati –  treba i vidjeti,a onda prepoznati
Kao prvi, gorući i najspecifičniji problem u implementaciji ljudskih prava u BH-društvu ističem neprepoznavanje ljudskih prava i kršenja ljudskih prava, a to je zbog niskog civilizacijskog razvoja svijesti i niske svijesti o važnosti ljudskih prava na cijeloj teritoriji BiH i među svim nacijama, što dovodi do zaključka da nema funkcionalnog razumijevanja ljudskih prava, kako u teoriji, tako i u praksi. Ove prostore je čak zaobilazila i istorija ljudskih prava, kako kroz države-susjede od provincije Rimskog carstva, tako preko Osmanlijskog carstva do aneksije od strane Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS i SFRJ, tako što su ovi prostori bili izvor robova, raje, topovskog mesa, podanika i poslušnika, a ljudskih prava nikad nije bilo ni na horizontu društvenih zbivanja i najveći domet BH-društva po pitanju ljudskih prava je bio da je to – mrtvo slovo na papiru, a dokaz za to je i ubijanje BH-čovjeka koje se dešava od 1992.g. do 1995.g., a traje i danas. Međunarodni sudovi u Hagu  kao i domaći sudovi, te sud istorije će tek dati cjelovit odgovor šta znači flagrantno kršenje i neprepoznavanje (kršenja) ljudskih prava u njedrima Evrope na pragu 21. vijeka. Na sve ovo prirodno se nameće i tradicijski aspekt kao drugi problem, ne po važnosti, u nenjegovanju ljudskih prava koji se ogleda u položaju djece, omaldine, u položaju budućih majki i majki u porodici i uopšte u položaju žena u društvu, nakon čega slijedi odnos prema starim i bolesnim, te odnos prema javnoj imovini i životnom okruženju, da spomenem samo mali broj aspekata sa kojima se ne možemo pohvaliti, a u novije vrijeme, uzimajući u obzir prošli i sadašnji režim, u kojem su se počeli napuštati integrirajući aspekti multinacionalnog društva i trajnih vrijednosti u opšte i trajnih vrijednosti društva, koje determinišu čovjeka kao socijalno biće, gdje spadaju solidarnost, briga i obzir prema drugom, tolerancija, integracija, saradnja itd., su nas jos više udaljili i od prosperiteta i od razvoja savremenih demokratskih društava. Odnos prema vlastima je četvrti aspekt koji ima istu težnu kao i prethodni sa specifičnostima koje se ogledaju u podaničkom mentalitetu koji rađa poslušnike i apatične, ravnodušne ljude koji ne razmišljaju svojom glavom, a bez kritičkog osvrta na vlast, sa totalnim odsustvom građanskog aktivizma. Kao posljednji, ali ne manje važan problem su odnosi medija prema ljudskim pravima. Taj odnos se ogleda samo u konstataciji da se ljudska prava ne poštuju i da je država BiH usvojila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i – ništa više.

Ključne prepreke koje treba smanjiti ili ukloniti
Mi, danas i ovdje, u BiH, imamo mnoge demokratske instrumente na raspolaganju, vladine institucije i nevladine organizacije, ali i dalje BH-društvo ne prepoznaje ljudska prava, kršenja ljudskih prava, te šta su to ljudska prava, već jedino i dalje samo konstatira kršenje ljudskih prava i – ništa dalje. Ovo je zbog toga što je prošli režim izgrađivao ambijent za ljudska prava treće generacije gdje su bila izražena kolektivna prava na titoizmu, lenjinizmu i marksizmu, sa primjesom kontroliranih naci(onali)zama gdje se stvarao kult ličnosti i vođe. Naravno, bilo je nemoguće to ostvariti: mir, razvoj, zdrav okoliš, komunikacije, eksploatacija zajedničkog naslijeđa čovječanstva, humanitarna pomoć, genetika, kloniranje itd., a kroz afirmaciju modificiranih ljudskih prava treće generacije, bez akcenta na prava prve i druge generacije, kao što su individualna prava, prirodna prava ili neotuđiva (neodvojiva), ljudskom biću inherentna, prava. To je isto kao da gradimo krov, a nemamo ni temelj ni zid za kuću. Ljudska prava prve generacije su temelj sine qua non, temelj bez kojeg se ne može društvo uvesti u ljudska prava i demokratske vrijednosti, jer ona podrazumijevaju sem prava na život i klasična građanska i politička prava. Prisjetimo se: ova prava datiraju još iz helinizma, iz doba Aristotela, Platona i Periklea, a preteča su im Hamurabijev zakon u Babilonu (Irak, oko 2000 godina p.n.e.) gdje, između ostalog, piše: da se spriječi jake oblike ugnjetavanja nejakih, …da prosvijetli zemlju i promoviše dobrotu naroda, ili gdje faraon iz Egipta daje uputstva svojim podređenim: da sve bude urađeno po zakonu i da se poštuje običaj i pravo svakog čovjeka – napominjem samo dva primjera koji su stari oko 4000 godina! Helenistička misao je važna za razvoj ljudskih prava, jer se tada razvija filozofska misao o polisu i građaninu. Ovdje ću se kratko zadržati na tri termina koja su bitna, kako što su bitne noge tronošca za njegovo stabilno fiksiranje i uspravno stajanje, a da ne mora biti zabijen u površinu na kojoj stoji, te da se lako može premještati, a poznato je da se tronožac ne može ljuljati. Tako su i ova tri termina: filozofija, polis i građanin važna, jer na njima počiva shvatanje i svijest o ljudskim pravima. Filozofija je u svom prvom, starogrčkom značenju predstavljala razgovor između mislioca i slušaoca i taj razgovor je bio produktivan i izgrađujući, vaspitnog i obrazovnog karaktera sa motivima da se razmišlja vlastitom glavom, bio je edukacijski i nije imao današnje značenje. Polis je bio grad – država i uređenje društvene zajednice koja je u to doba najbolje funkcionisala. Građanin nije mogao biti svaki stanovnik, jer se on razlikovao od roba i od barbarina. Naravno, u ove termine je potrebno ugraditi savremena razmišljanja, istorijska fakta i civilizacijske tekovine od kojih su naročito bitni moral, solidarnost, obzir, integracija, kultura, etika itd., pa čak i do, zašto ne, estetike i tako dobijamo tronožac ljudskih prava koji se lako prenosi i stabilno stoji u bilo kom društvu na planeti, jer taj tronožac čvrsto, bez ljuljanja i uspravno drži ljudska prava, jer štiti svako ljudsko biće, a ono, ljudsko biće je starije i važnije od nacije, države, bilo koje religije, kralja, suverena, vlade, parlamenta itd., jer, ponavljam – štiti svakoga. Naravno da je ovdje potrebno naglasiti da edukacija o ljudskim pravima u sebi nosi nekoliko postulata, a jedan je prepoznatljiv još u obdaništu i može se na jednostavan način učiniti dostupnim i tom uzrastu čovjeka ili ljudskog bića kada klinac – dječaćić, skoro beba koja još ne govori, ali razumije šta joj kažemo povuče, za njega slatku curicu za kikicu, a da mu vaspitačica ukaže na to da njegov gest, koliko god bio simpatičan, pa čak i iz dobrih namjera, nije u redu, jer to povlačenje za kikicu boli i da nijedan gest ne smije biti na štetu drugog, a tek onda kada se uvjerimo u ovo posljednje, možemo tražiti korist za sebe. Na ovaj način, od “malih” nogu, edukativno djelujemo i razvijamo moć prepoznavanja ljudskih prava i dobijamo budućeg građanina koji će znati utjecati na društvne promjene po mjeri čovjeka. Ovdje ću se zaustaviti na definiciji građanina: svaki pojedinac u društvu koji ni jednim gestom ne šteti drugom, svojim aktivnostima i životom stvara najveće moguće i dopuštene vrijednosti i posjeduje svijest o stvarnim potrebama društva i aktivno učestvuje u njihovom unapređenju, te tako odgovorno utiče na vlastitu budućnost, te na budućnost šire i uže zajednice, a posebno na budućnost djece. Tako taj mali čovjek već tada zna da ima dječija prava koja moraju poštovati roditelji i društvo: pravo na školovanje, informacije, zdravstvenu zaštitu, i kako dijete odrasta dolazimo do prava mladih, te do prava žena, što su već, ustvari, ljudska prava, kao i sva do sada spomenuta, a ove kategorije, koje postoje, možemo iskoristiti radi toga da bi se određene starosne grupe mogle kvalitetnije educirati o njima, te ove podjele treba uslovno shvatiti, a ne kao suštinske ili bitne. Ove podjele nam pomažu da bolje shvatimo ljudska prava i to na funkcionalan način – od obdaništa, pa do prava na život fetusa. Redoslijed se čini nelogičan, ali je prirodan, jer edukacija o ljudskim pravima prati svjesnost o životu, prepoznavanje života u svakom ljudskom biću, koja počinje sa najranijom socijalizacijom, uključujući i obdanište, kada već ima smisla malom čovjeku kroz određene situacije skrenuti pažnju na ljudska prava, i sve do kraja (njegovog) života, jer i život koji se gasi ima pravo na ljudska prava, ali preko (njegovog) “zrelog doba za reprodukciju” i kroz pravo na život fetusa. Iz svega do sada istaknutog lako je ustanoviti zašto BH-društvo ne prepoznaje ljudska prava u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, a iz novije istorije  uz pomoć sadašnjeg režima ponovo je jedan kolektivizam–socijalizam; svijest o kolektivnim pravima zamijenjen drugim kolektivizmom–nacionalizmom; opet svijest o kolektivnim pravima, koji je opasan i po civilizacijski razvijenija društva koja imaju dugu tradiciju ljudskih prava, a u BH-društvu je nacionalizam jednostavno eliminisao i deklasirao ljudska prava, te se desio period 1992.-1995. godine i disolucija zajedničke države, a nastajanjem novih društvenih tvorevina; jedna nacija – jedna država je i anahrono i neprirodno, i s tim u suprotnosti i s ljudskim pravima, usuđujem se reći i asocijalno ( da li na planeti Zemlji postoji država koju čini samo jedna nacija?) pogotovo u eri globalizacije, pogotovo što nam je i berlinski zid pao “pred nosom”, što nam je i Evropska zajednica “pred nosom” i “bode” nas u oči i, u eri sve veće afirmacije ljudskih prava. Ovo sve je pogubno po BH-društvo radi institucija vlasti građanskog tipa, ali koje funkcionišu po nacionalnim principima – što je nespojivo, a ono, društvo, je ispucalo i pokidano po etničkim šavovima i nefunkcionisanje institucija i vlasti je jednostavno pogodno tlo za (etno)nacionalizam od kojeg se ne vide ljudska prava, a bujaju korupcija, kriminal, nezaposlenost, siromaštvo, itd… mladi su na marginama građanskog i političkog života bez reforme školskog sistema, nema sinergije selo-grad itd., a apatija je zavladala svim slojevima društva; u takvom ambijentu običan, mali stanovnik BiH neprepoznaje ni svoja ni tuđa ljudska prava. Neprepoznavanje i nepoštivanje ljudskih prava je u BH-društvu postalo gotovo tradicionalno što ni u kom slučaju nije vrlina, te treba istaknuti odnos prema životnoj sredini; nekontrolisana sječa šuma i nelegalne pilane, prikupljanje i odlaganje otpada, nepostojanje zona bez saobraćaja, uništavanje parkova, odnos prema javnim dobrima od klupe na zelenoj površini i klackalice za djecu do stanica vozila javnog saobraćaja, te parkiranja osobnih automobila, odnos prema obrazovanju koji se nikad nije razlikkovao od školovanja (razlika je između obrazovane i školovane osobe), zbog toga i imamo usporene i uglavnom zaustavljene reforme u školstvu, a nemamo intelektualaca, a imamo segregaciju među učenicima i  tradicijsku „zatucanost“ prema djevojčicama koje ne završavaju osnovnu (obaveznu) školu ili je uopšte ne pohađaju, položaj žena i njihova prava u društvu gdje se najčešće tretiraju kao seksualni objekt ili resurs za ekonomsku eksploataciju (besplatan ženski rad), te položaj majki u porodici gdje su često žrtve porodičnog nasilja uz što ide i nasilje nad djecom, tradicionalno se nepoštuje ni dekalog; što je karakteristika svih monoteističkih religija koje su na ovim prostorima vijekovima najzastupljenije, što je vidljivo iz nedavne prošlosti, a od 1992.g. do danas, i kada bi se poštovala samo dva načela dekaloga; ne kradi i ne laži bilo bi nemjerljivo manje problema u BH-društvu, jer su ova dva načela i načela ljudskih prava. Ovaj tradicijski aspekt ima polazište iz kvaziistorijske priče o „dobrom Bošnji“ koji je vazda dobar drugom, nikad sebi; Turska carevina je ovdje podjarmila raju gore nego stoku i uzimala joj i crno ispod noktiju i naravno da je mogla reći: „dobri Bošnjo“. Austro-Ugarsko carstvo nam je pokazalo kako se cestom i prugom dolazi na bečki valcer u Sarajevo, a tom istom cestom i prugom je odvučeno toliko šume i rudnog bogatstva da je svaki „Cigo“ u Bosni mogao dobiti po jednu bečku violinu, a naš „dobri Bošnjo“ je mogao provesti jedan petogodišnji ekonomski plan u krčmi i ništa ne radeći već slušajući (bečku) muziku. Tako je bilo i kroz Kraljevinu SHS, tako je bilo i u zajedničkoj Jugoslaviji, a tako mu je i u demokratskoj BiH, jer mu ili kradu ili oduzimaju ljudska prava zato što ili sluša kvaziintelektualce ili šuti taj (naš) „dobri Bošnjo“. Ovdje i sada, u BiH, tradicionalno „dobri Bošnjo“ osta bez devizne štednje, osta bez fabrika, bez radnog mjesta, bez adekvatne zdravstvene i socijalne zaštite, bez radnog staža, škole, oranice, kravice, …ukradoše mu ljudska prava i osta bez duše, digniteta i mrvice ljudskog dostojanstva. Pored ovih promjena, tradicionalnih aspekata, gore navedenih „dobri Bošnjo“ treba da promjeni svoj odnos prema vlastima koje vuku isti obrazac i ne smije dozvoliti da ljudska prava služe bilo kojim drugim interesima osim interesima čovjeka, jer mi (BH-društvo) smo se jednostavno ukočili u malodušnosti, u apatiji i u jalovoj statici gledajući u strani kapital, u Vladu, u Evropu, u Viskokog predstavnika, u donatore, u nacionalne interese, i…zaokupljeni tim svojim glupim, učmalim, sramotnim kontroverzama (reforma školskog sistema, dvije škole pod jednim krovom, reforma policije, ustavne promjene itd.) sa tipičnim malograđanskim mentalitetom i filozofijom palanke i mahale; stalno nam se od vlasti serviraju veći ili manji sukobi i antagonizmi (nacionalni interesi, nejedinstvo, ugroženost, pariteti, suvereniteti, konstitutivnosti itd.) u kojima stradavamo na hiljade i izlazimo još siromašniji, a sve dalje od ljudskih prava. Jučer su nas ubijali granatama, snajperskim hicima, zatvaranjem vode, prekidanjem struje, zaustavljanjem humanitarne pomoći, a danas – nikakve ili minimalne plate, štrajkovi, šatorska naselja, izbjeglice, protesti, bezperspektivnost, korupcija, utaja carina, poreza, te kriminal, siromaštvo, privatizacija, kolektivni ugovori, PDV i mnogobrojne druge «ublehe», a sve to radi toga da se ostane u fotelji, u ministarstvu, na vlasti, ili u mandatu na mjesec-dva ili pola godine duže i da bi se običan, mali čovjek udaljio od (svojih) ljudskih prava – najbolje da ih zaboravi – opetovano i horski govori vlast. „Dobri Bošnjo“ mora da mijenja svoj stav prema vlastima, da traži i zahtijeva odgovornost, da protestira, traži promjene, diže tužbe, a kroz izbore da izrazi svoju volju i da pokaže da vlast može biti promijenjena, jer situacija je tako jednostavna i stvari, dakle, ovako stoje; banalne su i opšte poznate, ali ih valja ponoviti: na jednoj strani su gospoda sa debelim novčanicima i stomacima, sa vitkim avionima i ženama, u hotelima i luksuznim stanovima, sa lentama i zastavama, ekipa suverena koju dočekuju muzikom i tepih-stazama i oni nam pričaju o državnosti, nacionalnim interesima, o himni, ekonomskim programima, patriotizmu, o zajedničkim školama pod jednim krovom, pričaju nam o progresu, o ulasku u Evropu, govore nam o miru, suživotu, o povratu imovine, o povratku izbjeglica, o smanjenju siromaštva, o otvaranju novih radnih mjesta, o investicijama i ulaganjima, o zaštiti ljudskih prava, ali, na drugoj strani imamo gorku realnost; gladni, 0siromašni, armija nezaposlenih, invalidi, isto toliko socijalno nezbrinutih i onih koji rade, a ne primaju plate ili ne znaju da li su osigurani, penzioneri i oni koji su podijeljeni protiv svoje volje u nacionalne i etničke torove, ovdje su šatorska naselja i štrajkovi, razrušeni domovi i razrušena obećanja i oni kojima muzika svira samo na sahranama. Ovo su dva svijeta, dva principa, dva postulata, i između njih pomirenja nema – borba traje i ona je neprekidna, jer strada čovjek, jer se ne poštuju ljudska prava; kroz poštivanje ljudskih prava ljudsko biće ustaje i uspravlja se u – čovjeka! Čovjek postaje kozmopolit-građanin. Međutim, na ovim prostorima i u ovom društvu nikada nije ni bilo „pravih“ građana u klasičnom filozofskom značenju, a niti u novom, savremenom, u kojem građanin treba da odgovori i na dodatne savremene izazove kao što su globalizacija, ekologija, solidarnost ili genetika, da napomenem samo neke. Ovdje je još uvijek prisutno tradicionalno mišljenje da je građanin stanovnik grada, što je tačno, ali po mjestu stanovanja, i nema se pojma šta znači biti građanin u punom značenju, jer je on samo po svom vlastitom mišljenju patriota, jer (misli da) voli svoju zemlju, a isto tako misli da je državljanin, jer ima pasoš, i ovo je, takođe, tačno ali ne i dovoljno, jer sva činjenja, ali i nečinjenja, djela i odnos prema BiH pokazuju suprotno i dokazuju da je i šoven, i nacionalista i šovinista što je i štetno i opasno, jer su sve ove karakteristike u najmanjem u suprotnosti sa duhom ljudskih prava, a po mentalitetu u doba mira to je osoba koja još ne može da u podpunosti kontroliše one prirodne, gotovo animalne porive, bilo da se nalazi u kući, na ulici ili u pozorištu, jer on zijeva, češe se bilo kuda po tijelu ili se proteže, on podriguje ili prdi, šmrca ili čačka nos bez imalo obzira prema drugima, žvače žvakaču gumu da ga svi u svim prilikama vide, baca opušak gdje god stigne, automobil ne parkira samo tamo gdje ne može itd., a u ratu on ne poznaje oficirski kodeks, ruši i pali civilne objekte, kulturna i vjerska zdanja, siluje, pljačka, ubija i protjeruje civile, a sve je ovo zbog napuštanja trajnih univerzalnih vrijednosti kako individualnih tako i kolektivnih, zbog napuštanja uljudnog ponašanja, zbog zaboravljanja vrijednosti koje čine čovjeka i zbog nebrige o ljudskim pravima. Napušten je bitan postulat moralnosti da se ne djeluje na štetu drugog ili da se  djeluje u korist drugog ili barem s obzirom prema drugom, jer je nestalo tolerancije prema drugom i drugačijem. Vrlina je postala mana, kritikuje se i ocjenjuje negativno, a mana se afirmiše u društvu kroz sitne i krupne lopove, prevarante i muljatore koji se gotovo glorifikuju epitetima uspješnosti i snalažljivosti, a pošten i iskren marljiv radnik, kao rudar na primjer, je smotan i glup, nesnalažljiv i jadan, jer ga iskorištavaju i varaju i tako je napuštena iskrena i ljudska solidarnost koja ne zna za podršku ili za građansku neposlušnost; sindikati su razjedinjeni i nemoćni, udruženja učmala, a djelovanja nema (samo se slušaju vijesti i – šuti se), policiji izmiče kriminal, tužilaštvu i kriminal i korupcija, a sudstvu izmiče još i vrijeme – do pravne zastare, a policiji bježe osuđenici iz zatvora; tako je „začarani krug zla“ zatvoren i jedino ga može presječi „mač“ ljudskih prava. Prema svemu ovome odnos medija treba da se mijenja, jer ne prate adekvatno zbivanja u domenu ljudskih prava na okolnosti; pristup je diletantski i neprofesionalan, bez kritičke težine na uzrok, ali zato sa akcentom na posljedice, što nije dovoljno i sa senzacionalizmom uz lakonsku konstataciju da se masovno krše ljudska prava što je postalo vijest kao i snijeg u Sarajevu za Novu godinu. Mediji bi po ovom pitanju trebali da imaju daleko ozbiljniji pristup i sem detekcije problema, problema kršenja ljudskih prava, trebaju segmentirati pristup problemu, označiti uzrok, analitički ga predstaviti i obrazložiti tako da se lako prepozna edukativni pristup, jer je to i novinarski postulat osim istinitog informisanja javnosti ili će nam i mediji i dalje ostati slika društva u kojem nema prepoznavanja (kršenja) ljudskih prava gdje ima i tradicijskih predrasuda, a napuštene su i neke trajne vrijednosti kao i vrijednosti koje krase novinarstvo, a one, po prirodi ove profesije, afirmišu ljudska prava, a ne dnevnu (etno)nacionalističku politiku, afere i crnu hroniku.

Treba biti na strani ljudskih prava
Ljudska prava su univerzalna i trajna vrijednost svih kljudskih bića i ona nisu izum (modernog) čovjeka, već su otkrivena kao sto je čovjek otkrivao sebe, i sebe u drugom, i drugog u sebi, kao što je otkrivena gravitacija, brzina svjetlosti ili kružni tok vode u prirodi. Kroz istoriju civilizacije ova su prava postojala duboko u nama i samo je bilo pitanje njihove artikulacije kroz razvoj ljudskog bića. Artikulacija i zaštita ljudskih prava je najuzvišeniji i najkvalitetniji stepen kulture ove planete, jer oni omogućavaju idealan sociološki ambijent za razvoj civilizacije dostojne čovjeka u neprekidnom stremljenju dosezanja tog ideala. Radi toga zaštita i unapređenje ljudskih prava može postati stvarnost, bitnost za sve ljude i dovesti svakog pojedinca do vršenja aktivne uloge u njihovoj afirmaciji i implementaciji kao i na inoviranju tih prava a kroz sve ovo pojedinac, postajući građaninom, zna da ova prava postoje, štiti ih i poštuje u svakodnevnom životu; kroz stalnu edukaciju, kroz informativnu djelatnost, kroz formalno obrazovanje i kroz praktičnu povezanst sa svakim segmentom života: kultura, okoliš, kriminal, zdravstvo, manjine, jezik, siromaštvo, imovina itd. I ovo pokazuje da su ljudska prava i univerzalna i neodvojiva od čovjeka, te da ih čovjek „mora živjeti“ dok diše. Edukacija o prevenciji o ljudskim pravima pomaže u percepciji, vjerovanju, u stavovima i u vrijednostima savremenog multikulturalnog društva, a znamo da je BH-društvo multikulturalno, a to pomaže pojedincima da shvate razlike kao prednosti, kao prednosti kvalitetnijeg življenja, da nema neprijatelja ili protivnika, vaših ili naših, stranih ili domaćih, već da smo svi saradnici na jednoj strani – na strani ljudskih prava.

Da li ste znali?

Graham Bamford se zapalio u Londonu u znak protesta protiv rata i agresije u BiH.

Cheri Honkala je prvi primalac socijalne pomoći u SAD i tom prilikom je svjedočila pred Kongresom;Kensington Welfare Rights Union.

Albert Einstein: Svijet je opasno mjesto za život! Ne toliko zbog onih koji čine zlo,nego zbog onih koji to gledaju i dopuštaju im da to čine.

Oscar Wilde: Živjeti-to je najrjeđa stvar na svijetu.Većina ljudi samo egzistira.

Bog nam je dao ruke,ali On ne gradi mostove.

ZGRADE treba da budu rasadnik novih ideja i ljudi koji će živjeti ljudska prava.
Prevencija.
Solidarnost.
Volonterizam.
Direktna pomoć onima čija su prava ugrožena.
Promocija edukacije o ljudskim pravima i značaj te edukacije za bh-društvo.
Borba protiv pojedinaćnih kršenja ljudskih prava.
Borba protiv diskriminacije.
Borba protiv predrasuda.
Lobiranje za promjene u državnim zakonima i u međunarodnom pravu.

Na šta sam ponosan što sam državljanin BiH ili, sutra, što sam državljanin Evrope !?

Deveti maj je dan pobjede nad fašizmom, ali i Dan Evrope!

(Published by ZGRADE 8 years ago)

Prevencija i zaštita ljudskih prava je moguća samo kroz razvijanje globalnih saznanja da pripadanje ljudskom rodu još ne znači da živimo život dostojan ljudskog bića. ZGRADE smatraju da su ljudska prava osnov života svakog pojedinca, a isto tako i svakog društva koje želi razvoj i da ljudska prava nadilaze državne, nacionalne, kulturne, religijske, političke, ekonomske i sve druge sociološke sisteme i da imaju snažan javni interes; iz prostog razloga što su ljudska prava univerzalna. Univerzalnost ljudskih prava se može lako predstaviti jednim primjerom; ako ja imam pravo na doručak, onda to pravo imaju i drugi i ako ja imam pravo na ručak, večeru i krov nad glavom, onda to pravo imaju i drugi.

ZGRADE smatraju da treba biti aktivan i djelovati u skladu sa ljudskim pravima. Međutim,postoje i zakoni koji nas prisiljavaju da budemo aktivni (npr.Zakon o bezbjednosti drumskog saobraćaja), ali isto tako i moralni zakon u nama tjera nas na aktivnost da činimo drugima ono što želimo da drugi čine nama. Dakle, ZGRADE promoviraju aktivizam, volonterski aktivizam, pa i altruizam, koji zrače iz ljudskih prava i koja su, u suštini, sve više prava iz solidarnosti što obuhvata i globalizaciju, ali globalizaciju koja podrazumijeva čist zrak, npr, ili čiste vodotokove, jer zrak i vode ne razlikuju nikakve granice, nacije, boju kože, religiju, muško,žensko, mlada osoba, stara itd. Ova prava iz solidarnosti je najlakše približiti kroz problematiku zagađenja vode i zraka i ako se prljaju na jednoj strani planete izazivaju negativne posljedice čak na drugoj strani planete (ozonska rupa je nastala iznad Australije, a največi zagađivači su SAD), ili pozitivan primjer televizijskog i signala mobilne telefonije koji se prenose preko satelita, a samo nekoliko zemalja ima svoje satelite u orbiti (planete)Zemlje, a svako ko ima mobilni telefon može koristiti taj signal.

Evo jednog pregleda ljudskih prava koji je podijeljen u nekoliko segmenata i ova podjela je samo radi bolje informisanosti o ljudskim pravima i da se čitalac lakše upozna sa ljudskim pravima, jer ljudska prava nisu suštinski podložna podjelama, radi toga,i sami ćete to vidjeti, da se ljudska prava dopunjuju, isprepliću i što uživanje jednog prava povlaći uživanje mnogih drugih prava.

PRVA GENERACIJA LJUDSKIH PRAVA-GRAĐANSKA PRAVA I POLITIČKA PRAVA

GRAĐANSKA PRAVA

–jednakost

-sloboda

-zaštita od mučenja

-zaštita od ubistva

-zakonska prava; pravo na žalbu, pravo na smatranje nevinosti dok se ne dokaže krivica, zaštita od proizvoljnog hapšenja i pritvora itd.(ova prava pružaju minimalnu garanciju fizičkog i moralnog integriteta i omogućavaju pojedincima vlastitu sferu savjesti i vjerovanja).

POLITIČKA PRAVA

-organizovanje u strankama

-udruživanje i organizovanje sastanaka

-pristup informacijama

-pravo glasa

-da bude biran

-izražavanje vlastitog mišljenja (ova prava pružaju učestvovanje u životu zajednice i društva).

Ova podjela (građanska i politička prava) je uslovna, jer mnoga prava, kako je već i istaknuto, podpadaju pod više od jedne kategorije prava, npr.pravo na izražavanje vlastitog mišljenja je i političko i građansko pravo; ono je suštinsko za učešće u političkom životu, ali je i osnovno za ličnu slobodu.

DRUGA GENERACIJA LJUDSKIH PRAVA SOCIJALNA, EKONOMSKA I KULTURNA PRAVA

SOCIJALNA PRAVA

-školovanje

-pravo na porodicu

-rekreacija

-privatnost

-zdravlje

-diskriminacija (neophodna su za društveni život)

EKONOMSKA PRAVA

-pravo na rad

-adekvatan životni standard

-stambeno zbrinjavanje

-pravo na penziju (odražavaju minimum materijalne sigurnosti neophodne za ljudsko dostojanstvo, uklučujući odsustvo psihičkih posljedica)

KULTURNA PRAVA

-slobodno učešće u kulturnom životu zajednice

-diskriminacija

-jednaka zaštita pred zakonom

-školovanje (se odnose na kulturni život zajednice,to jest na način života zajrdnice)

TREĆA GENERACIJA LJUDSKIH PRAVA-PRAVA IZ SOLIDARNOSTI

PRAVA IZ SOLIDARNOSTI

-održiv razvoj

-mir

-zdrav okoliš

-udio u eksploataciji zajedničkog naslijeđa čovječanstva

-komunikacije

-humanitarna pomoć (osnovna ideja je solidarnost)

Socijalna i ekonomska prava su prošla kroz teška vremena dok nisu prihvaćena na podjednakom nivou sa građanskim i političkim pravima iz razloga koji su i ideološki i politički. Za vrijeme hladnog rata zemlje Sovjetskog bloka su bile ozbiljno kritikovane zbog zanemarivanja građanskih i političkih prava. Ove zemlje su odgovorile uzvratno kritikujući zapadne demokratije za ignorisanje ključnih socijalnih i ekonomskih prava – postojao je barem neki element istine u obje kritike. Mada se običnim građanima čini očito da su stvari poput minimalnog životnog standarda, stambenog zbrinjavanja i razumnih uslova zaposlenja –  svi podjednako potrebni (neophodni) za ljudsko dostojanstvo, političari nisu bili tako spremni da to priznaju. Jedan razlog je nesumnjivo što osiguravanje osnovnih socijalnih i ekonomskih prava za sve u svijetu zahtjeva masovnu preraspodjelu resursa. Prema tome političari, a u njihovoj sijenci i ekonomisti (čast izuzecima) nude bezbroj opravdanja zašto su ljudska prava druge generacije-prava drugačijeg poretka. Prva tvrdnja koja se često navodi je da socijalna i ekonomska prava nisu niti realistična niti razumna, barem ne u kratkom vremenskom periodu i da bismo se trebali kretati prema njima samo postepeno. Ovo je pristup koji je napravljen u ICESCR: vlade samo trebaju pokazati da poduzimaju mjere prema ostvarenju ovih ciljeva. Ova tvrdnja je sigurno otvorena za osporavanje, te i ZGRADE daju svoj doprinos, a čini se da je ova tvrdnja više zasnovana na političkim razmatranjima i stavovima nego na bilo čemu drugom. Mnoge nezavisne studije pokazuju da postoji dovoljno resursa u svijetu da se zadovolje osnovne potrebe svakoga, ako se učine konkretni napori. Druga tvrdnja je da postoji osnovna teorijska razlika između prve i druge generacije prava; da prva vrsta prava zahtjeva da se vlade samo uzdrže određenih aktivnosti (ovo su takozvana negativna prava) dok druga zahtjevaju pozitivne korake vlada (ovo su pozitivna prava). Argumenti govore da nije realno očekivati da vlade poduzmu pozitivne korake, barem ne u kratkom vremenu i da radi toga nisu obavezne da to urade. Međutim, ZGRADE zastupaju stav; da bez bilo kakve obaveze, a time i bez odgovornosti, u bilo čije ime ne može postojati niti jedno pravo u bilo kakvom punom značenju te riječi i tada smo veoma blizu bezakonju ili stanju gdje imamo zakone samo na papiru – u praksi se ne primjenjuju. Radi svega gore navedenog ZGRADE zastupaju i dijele i slijedeći stav; postoje dva osnovna nesporazuma u ovom načinu rasuđivanja, kao prvo građanska i politička prava nisu ni u kom smislu potpuno negativna, jer da bi vlada garantovala zaštitu od mučenja nije dovoljno da se samo vladini službenici uzdrže od mučenja ljudi; potrebno je uspostaviti sisteme provjera i kontrola: policijske sisteme, pravne mehanizme, slobodu informacija i pristup mjestima za pritvor itd. Isto važi i za obezbjeđenje prava na glasanje i za sva ostala građanska i politička prava. Drugim riječima; ova prava zahtjevaju, osim uzdržavanja od negativnih akcija, pozitivno djelovanje vlada.

U stvari, različite vrste prava su daleko bliže povezana jedna s drugim nego što to njihovi nazivi govore; ekonomska prava se integrišu u politička prava, a građanska prava su često nerazdvojiva od socijalnih prava. Skoro svako pravo, pod različitim uslovima može spadati u skoro svaku kategoriju.

Neki eksperti prigovaraju ideji da se kolektivna prava mogu nazvati ljudskim pravima. Ljudska prava, po definiciji, pripadaju pojedincu i definišu područje interesa pojedinaca, kojem je dat prioritet u odnosu na bilo koje interese društva ili društvenih grupa. U suprotnom, kolektivna prava pripadaju zajednicama ili čak cijelim državama. Neki misleći ljudi se boje da bi takva promjena u terminologiji mogla značiti opravdanje za određene represivne režime u poricanju ljudskih prava (pojedinaca) u ime kolektivnih ljudskih prava; npr. ozboljno uskraćivanje građanskih prava u svrhu obezbjeđenja ekonomskog razvoja. Postoji još jedna zabrinutost koja se ponekad izražava; obzirom da nije država nego međunarodna zajednica ta koja treba da štiti treću generaciju ljudskih prava nemoguće je garantovati odgovornost. Ko treba biti odgovoran za osiguranje mira u Kavkazu ili u Palestini (ili u bivšoj SFRJugoslaviji)?

PRAVNA ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA se priznaje sporazumima ili ugovorima,ili države moraju individualno da ratificiraju ove sporazume i onda su obavezne prema svojim državljanima (i drugima pod svojom jurisdikcijom); od trenutka ratifikacije se može pokrenuti parnica za zaštitu ljudskih prava protiv države-stranke.

Ključni međunarodni dokumenti:

UDHR-Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.Ovo je najvažniji globalni instrument ljudskih prava koji je 1948.godine usvojila Generalna Skupština UN-a.

ICCPR–Međunarodana povelja o građanskim i političkim pravima; stupila na snagu 1976.

ICESCR-Međunarodna povelja o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima, stupila na snagu 1976.

ECHR-Evropska konvencija o ljudskim pravima, stupila na snagu 1953. Ovaj dokument su prihvatile sve članice Vijeća Evrope s obzirom da je to uslov za članstvo. Glavna snaga ovog dokumenta je u mehanizmu za implementaciju koji se sprovodi kroz Evropski sud za ljudska prava.

Demokratija je priznanje i zaštita ljudskih prava.

Šta su ljudska prava? Da li možete definisati ljudska prava?

Sljedeće odgovore podržavaju ZGRADE i nastoje da ove stavove afirmiše.

Ljudska prava su ona prava koja vam čine život dostojan ljudskog bića. To su prava koja su univerzalna, nedjeljiva, neotuđiva, međuzavisna i međusobno povezana. Ljudska prava počinju sa fetusom i doručkom. Da vidimo tu međusobnu, povezanost, neotuđivost, međuzavisnost, univerzalnost, NEdjeljivost, življenje života dostojnog ljudskog bića i da ljudska prava poćinju od fetusa i sa doručkom-ovo se može provjeriti samim razmišljanjem. Šta se dešava kada se čovjek probudi i ustanovi da nema doručak? Postavite ga u koji god hoćete mogući realni kontekst; da je na radnom mjestu, da je u bolnici, da je bez posla, u zatvoru, muško ili žensko, dijete ili stara osoba, bilo koje rase, da je bilo koje nacije, debeo ili mršav itd., ali svaki čovjek ima pravo na doručak, jer je doručak-hrana, a hrana je osnovna potreba za biološki opstanak i odatle proizilazi osnovno (prirodno) pravo na život (iz istog razloga se i ukidaju smrtne kazne). Iz ovoga se da lako zaključiti, na direktan način da su ljudska prava inherentna životu (svako ima pravo na život), životu u opšte (pravo na zdrav okoliš), pa tako i životu fetusa. Ovi zahtjevi su krajnje moralni i svaki čitalac će se složiti da postoje određeni postulati koji ne smiju biti prekršeni zato što su suštinski za naše postojanje, za – život. Šta znači još pravo na život? To je pravo na postojanje, na biti(sanje) i ono ne proizilazi (možda ovisi) od obećanja, ugovora, zakona, država…ovo pravo se jednostavno podrazumijeva iz proste činjenice da smo ljudska bića. Sada znamo i odakle dolaze ljudska prava, jer postojanje ljudskih prava znači i postojanje ljudskih bića, ali i – obratno. Iz ove činjenice tokom sedamnaestog i osamnaestog vijeka jedan broj filozofa je predložio koncept prirodnih prava. Ovo su prava koja su pripadala osobi zato što je ona ili on ljudsko biće, ovo podržavaju ZGRADE, a ne zato što su, na primjer; državljani određene zemlje, pripadnici određene religije ili pripadnici neke nacije…i zato za ljudska prava možemo reči da su sa prioritetom u odnosu na državu, da su nadreligiozna i da su supranacionalna; zbog ovih karakteristika ljudska prava su prihvaćena u svim kulturama.

Evo još nekih karakteristika ljudskih prava (spomenutih i nespomenutih uz kraća objašnjenja) prihvaćenih od međunarodne zajednice:

NEOTUĐIVOST-što znači da ih ne možete izgubiti zato što su povezana sa činjenicom da ste ljudsko biće ili sa činjenicom ljudskog postojanja. U posebnim okolnostima (rat, nemiri, epidemije, prirodne katastrofe) neka prava mogu biti suspendovana ili ograničena.

NEDJELJIVOST, MEĐUOVISNOST I MEĐUSOBNA POVEZANOST-različita ljudska prava su povezana i ne mogu se posmatrati odvojeno; uživanje jednog prava zavisi od uživanja više drugih prava i niti jedno pravo nije važnije od drugog.

UNIVERZALNOST-primjenjuju se na sve ljude svuda u svijetu; bez obzira na rasu, boju, pol, jezik, religiju, političko ili drugo mišljenje, naciju, socijalno porijeklo, rođenje ili drugi status.

NEDISKRIMINACIJA-ne treba ljude suditi, procjenjivati ili razlikovati na osnovu beznačajnih karakteristika.

SLOBODA-biti prisiljen; raditi nešto protiv vlastite volje ponižava ljudski duh.

POŠTIVANJE DRUGIH-cijenjenje individualnosti i suštinskog (prirodnog) dostojanstva.

TOLERANCIJA-poštivanje razlika; jednakost ne znači isti identitet i uniformnost.

ODGOVORNOST-poštivanje drugih i njihovih prava zahtjeva odgovornost postupaka.

Ključne vrijednosti koje leže u centru ljudskih prava su dostojanstvo i jednakost; TO JE SVE ŠTO JE POTREBNO ZA PRIHVATANJE LJUDSKIH PRAVA !!!

Zbog ove svoje jednostavnosti (u genijalnosti) ljudska prava imaju snažnu podršku svake kulture u svijetu, svake civilizovane vlade, svake značajnije religije, svakog društva koje misli na budućnost. Skoro univerzalno je priznato da državna moć ne može biti neograničena ili proizvoljna – državna moć treba biti ograničena barem u mjeri u kojoj svi pojedinci, koji su pod njenom jurisdikcijom, mogu živjeti sa određenim minimalnim zahtjevima za ljudskim (prirodnim) dostojanstvom. Mnoge druge trajne i univerzalne vrijednosti se mogu izvesti iz dostojanstva i jednakosti, a koje mogu pomoći u preciznijem definisanju koegzistencije ljudi, društava, država.

ZGRADE žele pokrenuti pitanja od javnog interesa i značaja bez opterećenja da li će se ona riješiti sada ili (kroz) iduće generacije, jer rješenja tih pitanja su procesi. ZGRADE žele i mogu da indiferentnost i tromost uma pretvore u autohtono razmišljanje nakon kojeg dolazi do konkretnih aktivnosti. ZGRADE upiru prstom na probleme koji su bili poznati još starim Grcima, a koje je BH-društvo zanemarilo i zaboravilo, te imamo pojave kada radnici šute na poslu da ne bi ostali bez posla, a već su bez plate, studenti šute jer sutra imaju ispit koji čekaju već peti rok, stanovnici grada Sarajeva šute, a ostaju bez parkova i zelene površine se pretvaraju u parkirališta, trgovačke centre i u bogomolje… ZGRADE će se baviti temama koje su se i prije 2500 godina nazivale civilnom vrlinom (građanska hrabrost, na primjer) i njenim posljedicama (osmočasovno radno vrijeme, na primjer) po efikasnost i stabilnost (naše krhke) demokratske (političke) zajednice; da se bavimo životom zajednice, društvenom organizacijom i edukacijom djece koji unapređuju civilne vrline. Upotrebom anketnog istraživanja u proučavanju tih tema ZGRADE će slijediti već tradicionalnu praksu oslanjanja na najpreciznije metode koje nam stoje na raspolaganju. ZGRADE-ama je jasno da u BiH postoje obrasci političkih stavova kao i temeljni skup društvenih stavova koji podrivaju krhku demokratiju, ljudska prava i demokratske procese u BiH. Razvoj fašizma i komunizma nakon Prvog svjetskog rata i zbivanja do danas (let na mjesec, razvoj medicine, klimatske promjene, filozofska misao, umjetnost…) u mnogo ćemu utiču na razvoj (ne)kulture kako u svijetu tako i u BH-društvu, ali ZGRADE žele dati svoj doprinos u shvatanju tih procesa, a najbitniji je – efikasne, racionalne i iznad svega neutralne institucije. Institucije u BH-društvu su konstituisane na plemenskim karakteristikama sa, od međunarodne zajednice, nametnutim demokratskim principima. Ovaj problem neutralnih institucija prisutan je i u cijeloj Evropi, ali ZGRADE žele skrenuti pažnju i na ovaj problem, kako bi se bolje razumjela BH-stvarnost, koja se hrani iz mnog ihizvora; nacionalizmi, korupcija, kriminal, uticaj religija, uloga školstva, siromaštvo, položaj ljudskih prava, ekonomska zaostalost, uticaj i uloga međunarodne zajednice, tradicionalizmi, lični stavovi, kulturna zapuštenost, prisustvo kiča, samo su najkrupniji, i sve ovo mijenja politički smjer, pa inherentne odrednice demokratije; pravo glasa, političke partije, zakon o izborima,… naprosto se izgube, sačuvaju samo formu, a ovu formu imaju i totalitarni režimi i stoga je veoma bitno sačuvati funkcionalnost demokratskih principa. Da bi se etabliralo i unaprijedilo građansko, a zatim i demokratsko društvo u BiH potrebno je pokrenuti procese koje zagovaraju ZGRADE; pokrenuti odgovarajuću političku kulturu kroz barem razbijanje podaničke svijesti (to je svijest koju politika ne zanima, a ona je bez posla, bez perspektive, zbog siromaštva ne može djecu poslati u školu, jer je osnovno školovanje obavezno, a nije besplatno, to je svijest da će neko drugi, stranci ili visoki predstavnik, riješiti njegove problene, to je svijest koja hoće da napusti BiH, umjesto da mijenja vlastiti ambijent po mjeri života dostojnog ljudskom biću,…), glasati ili ne (periodično glasanje nije dovoljno) i, šta znači državljanstvo (zašto je državi bitno da ima državljane, a ne građane). ZGRADE skreću pažnju na aktivnu ulogu svakog pojedinca u javnom životu i koliko je to bitno, kako na odgovoran način oblikovati svoju sudbinu, sudbinu svoje djece i svoje zajednice i ovo isto zahtijevati od političara koje su (sami) izabrali, težiti kulturi ljudskih prava, živjeti ljudska prava, pokazati solidarnost, te pokrenuti mnoge druge procese koji će napokon etablirati efikasne, funkcionalne, u naprednim društvima već postojeće, demokratske principe da bi se došlo do istančane svijesti demokratske političke kulture u BH-društvu. ZGRADE poručuju; ovu istančanu svijest (demokratske političke kulture) BH-društvo mora brzo razviti, jer se nalazi u raljama globalizacije i (domaćih, nekompetentnih) političara koji nam projiciraju sliku o normama (Evrope) i barem tri (nacionalističke) ideologije.

ZGRADE upućuju i jedno pitanje za pokretanje (vlastitog) razmišljanja u smjeru (istančane demokratske) političke kulture (zašto ne i opšte kulture, ali nemojte odgovarati ako niste pročitali tekst od Prevencija i zaštita…pa do ovog pitanja): Na šta sam ponosan što sam državljanin Bosne i Hercegovine? (ili: Na šta ću biti ponosan sutra kada budem državljanin Evrope? ).

Uzmi i tamo gdje nema!

Potrošnja veća od zarade. (vezani tekstovi: “Sjećaš li se Davosa?”, “Država i novac”)

U posljednje 2-3 decenije došlo je do porasta ekonomske nejednakosti unutar većine zemalja svijeta, što je za rezultat imalo koncentraciju bogatstva kod malog broja najbogatijih građana(?!), te porast siromaštva kod zaposlenih (radnika). Iako je u ovom periodu određen broj zemalja u razvoju ostvario ubrzan ekonomski rast (npr. Kina), ali i u tim zemljama najveći porast prihoda su ostvarili najbogatiji stanovnici.

 

Kada posmatramo čitav svijet kao cjelinu, današnji nivo nejednakosti je zapanjujući. Navodimo nekoliko podataka iz postojećih istraživanja:

vrijednost imovine najbogatijih 1% stanovnika svijeta danas premašuje vrijednost imovine ostatka svijeta zajedno;

­najbogatija 62 pojedinca na planeti posjeduju bogatstvo koje premašuje bogatstvo siromašnije polovine svijeta (3,6 milijardi ljudi);

­u posljednjih 5 godina vrijednost imovine 62 najbogatija pojedinca se povećala za preko 500 milijardi US $, dok se imovina siromašnije polovine svijeta smanjila za više od 1000 milijardi US $.

 

S obzirom na nedostupnost podataka o vrijednosti i raspodjeli imovine među stanovništvom u BiH, koji bi najbolje pokazali stepen ekonomske nejednakosti, evo nekoliko pokazatelja raspodjele dohotka;

BiH se nalazi u samom vrhu Evrope i regiona kada je ekonomska nejednakost stanovništva u pitanju i možda jedino Makedonija ima veću nejednakost od BiH. Iz podataka o oporezovanom dohotku iz  Poreske uprave Republike Srpske se vidi:

­samo 1% lica koja ostvaruju dohodak u Republici Srpskoj zarađuje 3.000 KM mjesečno ili više;

preostalih 99% lica su ostvarila u prosjeku oko 584 KM mjesečno u 2014. godini;

­1% najbogatijih je zaradilo koliko i 139.000 lica (42% svih lica koja ostvaruju dohodak);­

najbogatija 23 lica (od kojih je svaki imao godišnji dohodak veći od 1 milion KM) su zaradila koliko i 76.700 lica (23% svih lica koja ostvaruju dohodak);­

najviši godišnji dohodak u RS u 2014. godini je iznosio 10,9 miliona KM (nakon plaćenog poreza);

podaci Ankete o potrošnji domaćinstava govore da je u BiH nejednakost po osnovu dohotka (koji uključuje najznačajniji izvor dohotka za 99% lica) je bilo zaposlenje, a za 1% najbogatijih dividende i udjeli u dobiti zajedno su značili više od zaposlenja.

 

Nažalost, Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine je negativno odgovorila na naš zahjtev za istim podacima, pa ovo može biti i razlog više da i ostali pojedinci, fizička lica, ali i pravna lica traže ove podatke i, možda, Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine popusti pod većim pritiskom javnosti što joj je i obaveza po Zakonu o slobodi pristupa informacijama.

 

Teško je osporiti da ovolika nejednakost i koncentracija bogatstva na globalnom nivou, ali i na nivou pojedinih zemalja, nema uticaj na to kako društva funkcionišu u političkom, demokratskom i drugim aspektima. Joseph Stiglitz (2015), dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, navodi da je upravo rast nejednakosti prethodio ekonomskim krizama u svijetu 1929. i 2008. godine i naglašava: „Ekonomija u kojoj većina građana nema napretka, godinu za godinom, jeste ekonomija koja ne uspijeva da funkcioniše na način na koji bi trebala.“ Ja bih dodao da je to neuspjela ekonomija. S obzirom da se porast nejednakosti u većini zemalja desio paralelno sa procesom “ekonomske globalizacije“, rasprave o opravdanosti postojećih socio-ekonomskih politika su se povećale. Te rasprave uključuju preispitivanje opravdanosti „neoliberalnog“ pristupa i uticaja nejednakosti na visinu i održivost ekonomskog rasta. U taj proces se (pomalo iznenađujuće) uključio i MMF, što ilustruje objavljivanje članka „Neoliberalizam: precijenjen?“, i što ukazuje na to da se pred ovim pitanjem više ne mogu zatvarati oči.

 

Neka od pitanja koja se nameću za istaživanje i raspravu u narednom periodu su:

­

U kojoj mjeri postojeći sistemi socijalne zaštite i poreski sistemi doprinose smanjenju ekonomske nejednakosti u BiH?

­

Kako postojeća dohodovna nejednakost utiče na ekonomski rast u BiH?

­

U kojoj mjeri najbogatiji pojedinci mogu da utiču na političke procese u zemlji i da li se sve odluke istinski donose u najboljem interesu svih građana?

 

Kada će se stanovnici BiH sjetiti da je država Bosna i Hercegovina ratificirala Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvenciju o pravima djeteta i mnoge druge pravno obavezujuče dokumente goji garantuju minimum ljudskih prava?

 

Nejednakost se može promatrati i analizirati i preko nemonetarnih indikatora i može uključivati analize dostupnosti zdravstvene zaštite, obrazovanja, dostupnosti pitke vode i drugih javnih i socijalnih usluga. U državi kao što je Bosna i Hercegovina, gdje dostupnost socijalnih i javnih usluge nije osigurana svima, izražena dohodovna nejednakost dodatno će doprinijeti nejednakosti u dostupnosti, odnosno pristupu ovim javnim uslugama. (nepoštivanje Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencije o pravima djeteta i drugih ratificiranih međunarodnih dokumenata). Ovom prilikom napominjem samo ekonomske aspekte nejednakosti, odnosno razlike u dohotku i potrošnji  (zamislite ovaj apsurd: vlasti u KS su se sjetile kako da izađu u susret nezaposlenim po pitanju gradskog prevoza i nezaposlenim osobama su omogućili da za SAMO 12 KM mogu kupiti mjesećnu kartu, to jest kako i od onih koji nemaju da uzmu novac i baš ova kategorija ljudi je najsretnija zbog ovakvog poteza vlasti, a da se niko ne upita odakle mu 12 KM; -samo nek je džaba ili jeftino, ko šiša kvalitet i pravdu(!!!) ovakav apsurd je moguć samo u BiH – uzmi i tamo gdje nema!). Najveći apsurd je da je potrošnja veća od zarade!!! Logika?! Dođite u BiH – moguće je!!!